“Čija je ovo zemlja”?, zapitaše neki uglas.
“Svih nas koji u njoj živimo, nas koji smo je u svim ratovima srcem branili. Korijeni su nam isti, hrvatski, katolički.”
“Kako završava scenarij?”
Mladi iz svih grupa zajednički uigravaju “Slavonsko kolo”. “Jedni s drugima smo “Slavonsko proljeće” reče voditeljica. Nad selom mjesec.
Našli su ga mrtva u nevelikom učiteljskom stanu. Oglasiše se crkvena zvona. Uokolo njega, na krevetu, podu , stolu, knjige, notni zapisi . Učini im se da su ostavljene nemarno, razbacani, a znali su da je svaka stvar na svom mjestu. Ormari raskriljeni. Bjelasa čipkana rubina. Sunce miluje zlatovez. Nad krevetom, uz slike svetaca, okačena bisernica. Drugovao je sa svima, bio je zaljubljenik u narodno blago, skupljač narodnih pjesama nošnje i običaja.
Nije bio oženjen.
Zapisivao je kazivanja od onih koji su znali «za buduće naraštaje»,govorio je. Sobe u kući ličile na etnografski muzej, napunjen kolovratima, preslicama, rukotvorinama, guslama, šargijama, nošnjama iz svih krajeva. Za sebe je govorio da je «Slavonac ili ti šokac.» Govorio je grleno, oporo, ikavicom, kratak u izgovoru. Počesto bi razgovor obogatio riječima i narječjem iz drugih krajeva. Kad bi otpočeo kazivanje kao da su zažuborile nemirne vode, brzaci , riječi ponekad tvrde a ujedno meke kao široka slavonska ravnica. Pod njegovim vodstvom godinama je raslo, širilo se, napredovalo , kulturno-umjetničko društvo “Slavonac”. Bili su na gotovo svim susretima, gostoljubivi domaćini grupama iz drugih krajeva.
U njegovu se radu ispreplelo sve: događaji, kola, pjesme rodnog kraja i ono što su donijeli pridošli.
Na misu je dolazio obučen »po starinski» u štrikanu reklju, rajtozne, bijelu rubinu, nacifran pršnjak, fusekle a na nogama crni kožni opanci.
Volio je predjutarja osuta mladim suncem, večeri ozarene rumenilom. Viđali bi ga često na obali rijeke u rano jutro i kasno navečer dok je sunce zalazilo iza daleke šume. «Takav je, kakav je, «rekoše. «Čudak.» U njemu je našlo odjeka sve što je lijepo i plemenito, a to je prenosio na svoje đake i suradnike. Imao je vremena za razgovore, susrete, poduku i pjesme. Pamtit će ga po omiljeloj izreci :
“I tako divan po divan, rič po rič i eto mraka. ” Nagovarao je starije da se pridruže, obogate druge iskustvom i pjesmama, običajima koje su donijeli. Mnogi su mu se pridružili. Nemoćni da pjevaju pjesme zavičaja prihvatili su slavonske.
Neki su se opravdavali :”Dok sam mogo nisam mogo, a sad mogu pa ne mogu”! Glas o njegovoj smrti odjeknu poput pucanja biča.
“Buknula mu krv i samo je sklopio oči.» «Bio ko da ni”, rekoše.
Pokopan je uz pratnju tamburaškog društva i šargije koju je svirao stari djed Stjepo. Jednostavan lijes položen na kola, na prostrtu ponjavcu, u koja su bila upregnuta dva njegova konja. Uokolo pratnja u narodnim nošnjama Slavonije i Posavine. Ostala stara seoska kuća s dva prozora od ulice, s trijemom nasuprot bunaru i krušnoj peći.
“Pretvorit ćemo je u “Etnografski muzej,”zaključiše. Dok su skupljali rasute knjige, zapise, pronašli su ” Scenarij za neka «Slavonska proljeća.”
“Ti ga ponesi i prouči” rekoše novoj voditeljici.
Nakon tjedan dana, na susretu reče:”Ovo je otkriće. Za neke će biti šokantno.” “O čemu se radi?” “Pročitat ću nekoliko uvodnih rečenica”!
” To je mala povijest velikih seoba. Slavonija nas je prihvatila, nas došljake iz Bosne i Hercegovine, Dalmacije, Zagorja i Like, odasvud. Rasli smo svatko pod svojim nebom, a sad nam je ovo slavonsko zajedničko.
Bole me podjele na “naše i njihove”, predrasude o drugima, krive prosudbe, slike”. Prestala je čitati upitno ih pogledavajući.”Nastavi”! Tko je Slavonac u pjesmi u poskočicama, bećarcu ? Zar « tipa Đuke Begovića”, kojemu nije naročito stalo do njive, žene, majke? Sve mu je u provodu, piću, rasipništvu, naherenom šeširu, tkanici o pasu, kolu i divanima . Ne piše se, ne pjeva se o zemlji i plugu, teškom radu na njivama, nego kako se: keri , narolja, piva, psuje, pije iz fraklića, čokanja, teglice , preskače tarabe, u piću ratoboran. No, Slavonac nije pijanica koji uživa jedino da se ” nakreše, nakiti, naliže, obliže, oždere ,oda po svatova, kirbaja, po sela, vašara, bircuza te potjera konje u kas dok im krvava pjena ne udari na nozdrve. Slavonac ima ljepšu dušu. Gdje su duhovne i druge ljepote o kojima se ne pjeva i ne piše?
O ženama šokicama i gore: «Đenka, Tena ili koja druga i crni teški sanduci po slavonskim kućama, to se je zvalo bijela kuga. Stvari su se uvijek ovako događale: djevojka Đenka, pa udana žena Đenka, pa baba Đenka i ništa više. Ostala je kuća duga «na front» i crni sanduci Đenke nerotkinje s rekljama zlatom protkanim, sa skutima, oplećcima, ostale su svilene nabušene suknje i zlatare i skuti od šotoša i čarape s gombicama i obrubići i šlinge s kačkama, izvezene ptice, srca i tulipani i bijeli čipkani i šlingani jastuci . Njih će poslagati do stropa u kiljeru i komori. Zauvijek ili dok ih ne raznesu «došlje». Možda ćemo žaliti Đenku ili nećemo jer sve su seoske babice imale posla da bi Đenka ostala jedinica, talaruša, dukatara jer su i snašu Đenku tresle groznice, kad bi se i ona riješila tereta, kad i ona poroda nije tila».
Zar ove žene ne vole dicu, ognjište, zar nisu prisutne na svadbama i pirovima, pokopima i procesijama, na molitvama i zavjetima ? Ružno se govori o došljacima. Samo zajedno, pjesmom i molitvom možemo ispuniti prostor do neba . Ja tako mislim ! Bog mi je svjedok!” Okupljeni zanjemili.
“Kad je to piso izgleda da je bio udarit šljivinom granom “dobaci netko podrugljivo.” «Lud je uzduž i napopriko. « «Naljosko se mučenice pa pošandrco.» «Ni kako treba!” Dok su jedni negodovali, drugi su, većina njih, bili ugodno iznenađeni.”Ovo je odavno trebalo reći i obznaniti,” rekoše.” Da čitam dalje»? Spominje «Zbornik» izdan je u Muzeju Slavnije 1948. na strani 247. opisuje osnivanje oblasti “soli” koju je osnovao Bela IV, a Matija Korvin proglasio Banovinom.
Radi se o Savskom bazenu oko Tuzle. Oblast se zvala “Salines” zbog soli ili mađarski “Šoi bansag”.Kako Mađari za sol kažu “šo” imamo i mjsta kao što je Šokut. Došljake u Slavoniju su zvali “Šoi ember, što bi značilo “Ljudi iz oblasti soli”. Od tuda jedan od mogućih naziva “šokac”.
Ti bjegunci pred Turcima su naselili dijelom Slavoniju, Posavinu, dijelom otišli u Mađarsku do Pečuha, Mohača.
O imenu doseljenika iz srednje i istočne Bosne, te Bune u Hercegovini u popisu koji je naručio Bosanko-Đakovački biskup Pavle Bakić piše: “Stanovniki su Šokci jali Slovinci imenovani”.
“Je li to neka šala? ” upitaše. ” Nije! Tko zna ? To je ovdje iz Zbornika samo prepisano. Poslušajte! Razradio je scenarij dolaska došljaka u Slavoniju. “Neostvaren san za neka “Slavonska proljeća.” »Poput «Vinkovačkih jeseni.» Pozornica kao željeznička stanica. Veliki vagon za teret i prijevoz životinja”. “Čujte što je zamislio”?
Maketa vagona s sa spuštenom rampom. Uokolo kuće. Na prozorima domaći u nošnjama, neki uz ograde. Tamburaši.
Prometnik najavljuje grupu koja dolazi, kraj iz kojeg dolaze, glavne naznake. “Vlak bez voznog reda?”Čini se da je tako zamislio. Evo dijalozi u naznakama. Pokušat ću pročitati.” «Kome se čita, neka čita sam rekoše neki.»
Prometnik najavljuje grupe iz svih krajeva odakle su došli doseljenici. Predvodnik izriče blagoslov zemlji.
Prvi na sceni su doseljenici s djecom u svagdanjoj odjeći, a za njima dolaze njihovi u svečanim nošnjama igrajući kola svoga kraja.
Mlađi idu k mladim slavoncima i uče «Slavonsko kolo.»
“Nevjerojatno. Kakva bi to scena bila kad bi je izveli. Prepuna pokreta, pjesme, osjećaja.”
Ustvari isti scenarij vrijedi i za doseljenike iz Hercegovine, Like, Bosne, Zagorja, Dalmacije. Razlikuju se samo opisi ljudi i kraja.
Tu su samo natuknice o zemlji i ljudima, njihovim običajima i pjesmama. Kad bi mu mogli to jedne godine izvesti, upriličiti?
“Ja se ne slažem”, viknu Iva. “Zašto? odgovori Marko. Čija je ovo zemlja? Vi starosjedioci kažete: “naša!” Za Vas smo mi još, ponekad, “gladuši”, došlje” dotepenci”, a vaši su pradjedovi došli nešto ranije!”
“Što ti zapravo želiš?” oglasi se Mata.
“Želim da se jedne godine upriliči dolazak naseljenika, nešto kao «Vinkovačkim jesenima !”
Mi, ako baš hoćeš, “došlje” preuzeli smo sve što ste vi godinama stekli, tkali, čuvali: nošnje, pjesme, kola, običaje. Svoje nismo zaboravili. Zar previše tražimo? Ili smo stranci zauvijek?
Tko je od vas vjerovao da je i on rođen “na kamenu”…a volio je Slavoniju kao svoju mater?” “Zemlja pripada onima koji imaju djecu., “nastavi Marko. “Ona su budućnost!“. “Čija je ovo zemlja”?, zapitaše neki uglas.
“Svih nas koji u njoj živimo, nas koji smo je u svim ratovima srcem branili. Korijeni su nam isti, hrvatski, katolički.” “Kako završava scenarij?” Mladi iz svih grupa zajednički uigravaju “Slavonsko kolo.” “Jedni s drugima smo “Slavonsko proljeće” reče voditeljica.
Nad selom mjesec.
Marija je u događaju Blagovijesti velika jer je Božju ponudu uzela ozbiljno, jer je Božju riječ znala saslušati i onda iskreno poslušati. A slušanje je zapravo bilo čin cijele osobe, posvemašnje otvaranje sebe Božjemu Duhu.
lekosta
Sveti Josip je bio jednostavan, pozadinski čovjek, radnik, tesar komu je u dio palo da bude hranitelj Isusa Krista i Blažene Djevice Marije. Nema u njegovom životu velikih govora, veličanstvenih djela. On nije vodio neku ustanovu ili činio socijalnu i duhovnu obnovu u ljudima. Nije bio poznat čovjek niti u bilo čemu izvanredan. Ili bolje, izvanredan je bio samo u tome što je bio spreman raditi po savjesti, što je bio spreman činiti onako kako je Božja volja.
Pepelnica je početak korizmenoga vremena. To je dan pokore, razmišljanja, nemrsa i posta. Na blagdan Pepenice, svećenik posipa kršćane pepelom uz riječi: “Spomeni se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti” ili “Obratite se i vjerujte Evanđelju!”
Srce je jedini organ koji uvijek poistovjećujemo sa ljubavlju. Skloni smo davati mu antropomorfne osobine, kao da je ono osoba unutar nas, koja može patiti i veseliti se,tugovati i plakati, smijati se… 
A što je zapravo ljubav? To je najteže pitanje za čovjeka. Prolaze stoljeća, mijenjaju se društva, ljudi se rađaju i umiru, zaljubljuju, odljubljuju, rastaju i iznova sastaju, i sve tako iz naraštaja u naraštaj, a da nitko od svih njih do sada nije dao točnu definiciju ljubavi. Ipak, svatko je ljubav u stanju prepoznati, pa čak i u onim prvim trenucima kada je po prvi put osjeti. Ne postoji osjećaj o kojem je više pisano, pjevano ili rečeno, od osjećaja ljubavi. Uvijek drukčija, neuhvatljiva i najveća tajna za mnoge.
Sv. Ivan, apostol je i evanđelist, čije ime u prijevodu znači „Gospodin je milostiv“. Rođen je u 1. stoljeću kao sin Zebedeja i sv. Salome. Poznat je po tome što je bio Isusov „ljubljeni učenik“, jer u Evanđelju stoji da je odano ljubio Isusa i da je jednako tako od Isusa bio ljubljen. Apostol Pavao nazvao je Ivana zajedno s Petrom i Jakovom “stupovima Crkve”.
