Archive for category: Zlatine teme

„…ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu…“

 

Kad danas iz perspektive dvadeset vjekova razmatramo kalvarijski događaj, ponosno upiremo pogled i srce u raspelo da se zahvalimo Kristu što nije poslušao vikanje mnoštva i sišao sa križa, nego je zaželio biti na njemu da tako sve nas privuče k sebi.
Križ je mjesto pobjede, a ne poraza. Križ je izvor života, a ne smrti. Križ nije samo simbol, sveti znak. Križ je život. Iz križa izvire život kako za Krista, tako i za svakog čovjeka. Križ postaje izvorom najveće ljubavi. Kad je iz ljubavi prihvaćen, tada je to blagoslov za čovjeka i za svijet. Kad ga odbacujem i ne prihvaćam, satire me i nije blagoslov nego prokletstvo.

 

14. rujna, katolička crkva slavi blagdan Uzvišenja Svetoga Križa, slavnoga križa. Križ je mjesto Kristove pobjede. Na njemu je Božji Sin osudio »kneza ovoga svijeta« i razotkrio zloću grijeha. Sa svoga križa privukao je k sebi sve grješnike (Iv 12,32) i objavio ljubav Boga Oca koji ga je poslao. Izdišući na njemu prinosi žrtvu po kojoj je oduzeo grijeh svijeta i zahvalio svom Ocu sa svima koje spašava. 

Dana 14. rujna 335. godine posvećena je bazilika uskrsnuća, koju je sagradio car Konstantin blizu mjesta Kristova raspeća. Od 4. stoljeća kršćani istoka svečano slave blagdan u čast Spasiteljeva križa. 

U dogmi o Marijinu Uznesenju na nebo, koja je proglašena od pape Pija XII., 1.11. 1950. g. citirane su zanosite riječi koje je o događaju uznesenja izrekao Bernardov učenik Amadej još u XII. stoljeću. Slavlje Marijina Uznesenja tada je bilo velika svetkovina, osobito kod cistercita, koji su u svojoj liturgiji Mariji dali naslov Kraljica svijeta.

Jedne od najljepših misli o Mariji, još u dalekom 12. stoljeću, izišle su iz pera svetog Bernarda iz Clairvauxa. One i danas nisu izgubile ništa od svoje ljepote i dubine, svjedočeći vjerno Bernardovu ljubav prema Majci Božjoj. Stoga on, još sedam stoljeća prije službenog priznanja Crkve i proglašenja dogme o uznesenju Majke Božje u nebo, slavi taj jedinstveni događaj.

Za svetog Bernarda smisao svetkovine ne može biti drugi nego uzlaženje duše i tijela na nebo. Žena koja je primila Krista u svoje krilo ista je žena koju on prima u nebo, a ta žena je Marija. Bernard tako bez problema prihvaća za svetkovinu Marijino uznesenje.

O tome govori u svojem govoru o „Vodovodu“ i govoru o „Dvanaest zvijezda“, koji donose jednu cjelovitiju misao svetog naučitelja o Marijinu Uznesenju.

Za njega su Marijino Uznesenje i Kristovo Uzašašće dvije usporedne svetkovine. Kraj Marijina zemaljskog života pronašao je svoje ispunjenje i dovršenje u Kraljevstvu nebeskom, smatra Bernard. On opisuje veliku radost na nebu toga dana koje je imalo tu sreću da čuje, vidi i posjeduje Mariju. Tim događajem njenog uznesenja dogodila se razmjena darova između neba i zemlje, sklopljeno je trajno prijateljstvo, davno prekinuto neposluhom praroditelja. Sve što je radila, Gospa je radila zbog nas, i zbog toga ide pred nam da se zauzme za nas. I zato se možemo slobodno, s pouzdanjem, utjecati Mariji jer joj ne manjka ni moć, a ni dobra volja. Želeći jasnije prikazati Marijin doček na nebo, sveti Bernard ga uspoređuje sa silaskom Boga u njeno majčinsko krilo. To su dva, po njemu, neizreciva događaja – utjelovljenje i uznesenje. Ništa na zemlji nije bilo svetije i dostojnije od djevičanskog krila u koje je Bog bio primljen, pa zbog toga, i ništa nije plemenito kao prijestolje koje je sam Gospodin pripravio svojoj majci i na njega je postavio. Marijin trijumf je i naš trijumf, misli Bernard, jer je po njoj naša ljudska narav uzdignuta nad anđele. Njeno uzvišenje ima manju važnost nego sniženje Sina Božjeg u naše siromaštvo. Naslov Kraljice, koji Marija dobija po uznesenju, stvara odnose između nas i nje. Ona je Vladarica dobrote, a mi njeni ljubljeni podložnici. Sveti Bernard odmah poslije toga dodaje: „Na ovaj, dakle, izvor neka se požuri naša žedna duša, k ovom brdu milosrđa neka se naša bijeda utječe svim marom. Evo smo te, o blagoslovljena Djevice, dopratili, koliko smo mogli svojim željama i slijedili smo te barem izdaleka; neka sada unaprijed bude tvoja zadaća da milost koju si našla kod Boga iskažeš svijetu: postižući svojim svetim molitvama grješnicima oproštenje, bolesnima lijek, malodušnima jakost, žalosnima utjehu, onima koji su u opasnosti pomoć i izbavljenje. “Dok Djevica uzlazi – Krist silazi, pa je to najbolje vrijeme da svako smrtno tijelo progovori slaveći trenutak kada je uznesena majka utjelovljene Riječi. U toj se Djevici naša ljudska narav uzdigla nad besmrtne duhove. Ako smo joj odani, tada ne ćemo moći šutjeti o njezinoj slavi. Ako smo pak neplodni jezikom, ne će nam nevješt jezik moći poroditi plodnu misao, ali ne ćemo moći ni šutjeti o njoj. U Mariji Bernard vidi „onu koja dolazi iz pustinje“ puna užitaka, a čude joj se i sami knezovi nebeskog dvora, kao da bi joj najradije rekli: Koliko je i odakle to obilje užitaka njoj koja dolazi iz pustinje? Nadalje Bernard nastavlja: „Zašto da ne nazovem užitcima djevičanski ukras s darom plodnosti, ures poniznosti, kapajuće saće ljubavi, srdačno milosrđe, puninu milosti, povlasticu osobite slave? Uzlazeći iz pustinje, Kraljica je svijeta postala, kako pjeva Crkva, u svojoj raskoši lijepa i ugodna anđelima Božjim. Vrijedno je, mnogo se većim čudom čuditi da se Sin Božji umanjio na malo manje od anđela, negoli da je Majka Božja uzvišena nad anđele. Njegovo je, naime, poništenje postalo naša punina, njegove bijede postale su užici svijeta.“ Sada je najbolje vrijeme, piše Bernard, da svako tijelo progovori, kad je uznesena majka utjelovljene Riječi. Ne smije prestati sa hvalama ni ljudska smrtnost, jer se u Djevici uzdigla sama ljudska narav nad besmrtne duhove.

Krist je počeo djelo našega spasenja u krilu Marijinu koje je postalo središte svemira. Žena koja je primila Krista u svoje krilo ista je žena koju on sada prima u nebo. Onaj koji uzlazi na nebesa, piše Bernard – sin je Marijin, plod naše zemlje. K sebi uzima i majku svoju, jer je samo ona Kraljica neba, Vladarica svemira, Majka Božja. Po njenom uznesenju kliče nebo i zemlja se raduje. Sva joj stvorenja zahvaljuju, jer je u njoj i po njoj Svevišnji sve obnovio što je jednom stvorio.

Sveti Benedikt se rodio oko 480. godine u Nursiji (danas je to Norcia u blizini Perugie, u Italiji), zajedno sa sestrom blizankom, Skolastikom. Napustivši studij prava u Rimu, Benedikt se povukao u samoću, živeći isprva sa jednom zajednicom asketa, a potom sam, u jednoj pećini. Živio je tako oko tri godine, a glas o njegovoj svetosti se pročuo nadaleko. Potražili su ga monasi, kojima je umro opat, želeći ga postaviti za novoga opata, tj. poglavara samostana.

Još za života ljudi su ga smatrali svetim, kao i njegovu sestru Skolastiku. Umro je 21. ožujka 547. godine, a njegova sestra nešto prije njega 542.g. Njegovi posmrtni ostaci čuvaju se u Monte Cassinu, a njeni su preneseni u Francusku. Nazivamo ga ocem zapadnog monaštva, jer je uveo redovnički način života u Zapadnu Crkvu. Njegova pravila odredila su smjer na području vjere i kulture. Proglašen je od pape Pavla VI. zaštitnikom Europe – 24. listopada 1964.g., a njegov blagdan Crkva slavi 11. srpnja.

Benediktinci su najstariji monaški red u Crkvi. Utemeljio ga je 529. na Monte Cassinu sveti Benedikt iz Nursije. Njihovom geslo „Ora et labora!“ prilagođen je čitav njihov život. Mnogo vremena provode u molitvi, ali i u fizičkom radu. Zaslužni su za osnutak prvih Skriptorija, u kojima su vrijedno prepisivali rijetka književna djela i tako ih spašavali od zaborava i zuba vremena. Njihovi su samostani bili rasadišta pismenosti i kulture. Osim triju redovničkih zavjeta (poslušnosti, siromaštva i čistoće), sveti im je Benedikt dodao još jedno, a to je pravilo da imaju obvezu stalnog boravka u jednom samostanu (opatiji). Kratica njihovog reda je lat. Ordo Sancti Benedicti (OSB), tj. Red sv.Benedikta.

U Hrvatskoj postoji još nekoliko benediktinskih samostana. Najpoznatiji je samostan sv. Marije u Zadru koji je podignut 906. godine, zatim samostan na Rabu, u Trogiru, u Krku, na Pagu, u Šibeniku, Hvaru i Cresu. Broj redovnika i redovnica u tim samostanima dostiže brojku od oko stotinu duša. Benediktinci, kao i benediktinke (to je ženski ogranak benediktinaca, koji je osnovala sestra sv. Benedikta, sveta Skolastika) od samoga osnutka svojih samostana i svoga reda, žive u klauzuri, odnosno, odijeljeni su od drugih ljudi, i zatvoreni u svome samostanu, u kojem ostaju sve do kraja života.

Njihovo geslo ponovno je učinio zanimljivim i aktualnim Marko Perković Thompson svojom pjesmom:

Ora et labora, znaj, to je put u vječni raj, i život nije kraj!

Štovanje Krvi Kristove vrlo je drevno. U pučkoj pobožnosti slavi se u mjesecu srpnju. Još davne 1808. godine u Rimu osnovana je Bratovština Predragocjene Krvi Kristove. Njeno osnivanje odobrio je papa Pio VII. Još od 14.stoljeća u Hrvatskoj se štuje u Ludbregu, gdje se nalazi i proštenište posvećeno Predragocjenoj Krvi.

2011. godine svetište je proslavilo 600 godina svoga postojanja. Njegovi početci sežu u daleku 1411.g., kada se svećeniku koji je sumnjajući u riječi Pretvorbe; „Ovo je tijelo moje…Ovo je krv moja…“ u kaležu prilikom lomljenja na tri dijela potekla krv. On ju je uplašen sakrio i šutio o tome sve do pred svoju smrt. Poslije istrage koja je provedena, bulom pape Leona X. dopušteno je čašćenje i štovanje ampule sa relikvijom, koja je donesena iz Rima. Prva svjedočenja o čudesnim ozdravljenjima na zagovor Presvetoj Krvi istraživali su i njihovu autentičnost provjeravali izaslanici pape Julija II. Brojna svjedočenja sačuvana su nam u knjizi „Liber miraculorum“. Danas se ampula sa dragocjenom tekućinom čuva u crkvi Presvetog Trojstva, kamo joj se dolaze pomoliti i pokloniti brojni hodočasnici.

 

U Ludbregu se nalazi i centar svijeta, pa čašćenje Presvetoga tako simbolično počinje u samom središtu svega stvorenoga.