Trodnevnica za krizmanike započet će u utorak, 3. svibnja na večernjim svetim misama u 19.00 sati, a završiti u četvrtak 5. svibnja. Pozvani su svi na molitvu za naše krizmanike, poglavito roditelji i kumovi, ali i rodbina te prijatelji naših krizmanika.
Kažu da bi tako trebalo biti. Stvarnost govori drugačije. Nažalost.
U nastavnom procesu za vjeroučenike u drugom srednje, krizmanike obrađuje se tema: mladi čovjek u hodu prema zrelosti.
U toj nastavnoj cjelini su zadaci: shvatiti adolescenciju kao životno razdoblje.
Rasti na svim razinama: biološkoj, emocionalnoj, socijalnoj, moralnoj, vjerskoj te prepoznati stupnjeve vlastite zrelosti i prihvatiti izazove odrastanja.
Mi se u pouci za krizmanike pitamo jesu li pripravnici za krizmu bili na tom satu.
Priča o svećeniku kojemu su voluharice okupirale crkvu te postale prijetnja za inventar, misno ruho. Sve je poduzeo od trovanja, ljepila, mačaka i malo koristi.
Potužio se starijem kolegi, a on ga pouči:” krizmaj ih pa će sami izaći.”
Je li krizma svečani oproštaj od Crkve, modni šou osobito za djevojke? Drugi vat. koncil iznosi plodove krizme: potpunija povezanost s Crkvom, dobivanje snage Duha Svetoga, obaveza sudjelovanja u životu crkvene zajednice. To su duhovne vrednote koje , nažalost, kod mnogih krizmanika ne vidimo. Uz mnoge pozitivne primjere vidimo i negativne, Razlozi se mogu promišljati.
Jedan od njih je i kućni odgoj. Obitelj kojima je Crkva servis, sakramenti običaj tako odgajaju svoju djecu. Biti kršćanin najprije znači biti čovjek sa stavom. “Ima tri vrste ljudi, napisao je jedan pisac davno. Netko je čovjek, polu čovjek ili nečovjek.
“Čovjek je onaj tko ima svoj stav i savjetuje se s drugim ljudima. Polu čovjek je onaj tko ima svoj stav, ali se ne savjetuje s drugima. Nečovjek je onaj koji nema svojega stava a ne savjetuje se s drugima.”
Ta gradacija vrijedi i za vjernike i rubne kršćane.
Koliko truda ugrađujemo u njih i njihovu djecu. Sada bez vidljivog uspjeha. Nama se čini, unatoč vjeronauku u školama, da je naš posao “borba s vjetrenjačama.”
Nekim mladima je kumov dar bolji od svih sedam darova Duha Svetoga,”roditeljima briga oko pripremanja slavlja nakon susreta s Kristom u Crkvi na koji im je teško doći jer “nemaju vremena.”
Čitavo vrijeme pouke učimo ih da steknu dar rasuđivanja, da znaju odabrati što je dobro, što zlo i kao odabrati cilj.
Uvažavajući njihovu mladost, želju za užitkom, ostvarenjem snova iako nisu sigurni kako će to završiti , razumijevanje je nekima, slabija strana.
Pozvani su da svojim odabirom, rasuđivanjem budu svjetlo koje može zapaliti druge da progledaju. Nekima se gasi svijetlo kad i sami ne žele da vide.”Tko neće rasuđivati taj je fanatik, tko ne zna razlikovati dobro od zla taj je budala, tko se ne usuđuje rasuđivati sam nego se slijepo priklanja grupi taj je rob tuđih opredjeljenja.” W Drumond.
Kakav cilj ima današnji čovjek, vjernik, bezbožnik? Ima li razlike? Kako odgojiti mladog čovjeka da u svoj život Boga pusti, da mu obasja cilj i dade odgovor na sva pitanja, na rast i razvoj, na dane koji dolaze i prolaze?
Oni nisu u sebi loši. Dijete, mladić i djevojka su slika roditelja, sredine u kojoj su odgojeni, grupe kojoj pripadaju.
Ima ih, a većina su, koji unatoč svemu s Bogom, zajednicom naroda i Crkve surađuju u postizanju zemaljskih i nebeskih ciljeva.
“Na kraju cilj vidi budala, u sredini pametniji, samo mudri vide cilj na prvom koraku.”
Bez obzira na našu slabu vjeru, još slabije svjedočenja, nedostatak zanosa, Bog vodi crkvu.
Mi se bojimo da je svaka nova generacija koja naoko ne sluša Božju riječ, olako provodi dane, ne misli na vječnost propast. Unatoč svemu Bog računa na njih. Kako ih oduševiti?
Čini nam se da su lakomisleni. Pada mi napamet ona stara izreka:”Lakomislena čovjeka ne taru brige ni za sutrašnji dan, a vi ga strašite vječnošću!”
Mi sijemo i htjeli bi plodove odmah zaboravljajući pritom na rast, razvoj i plod koji dolazi nakon svega.
“Naoko se čini da se ljudi bore za svoju vjeru, a tako im je teško živjeti prema Božjim zakonima.”
U svakom slučaju i ja sam jedan od onih koji su odahnuli nakon slavlja krizme.”Hvala Bogu prošlo je”, reći ću rasterećen briga.
“Ja kukuričem, reče pijetao, nije samo na meni hoće li svanuti zora”!
Mjesečno organiziramo klanjanje i molitvu za svećenička zvanja, članovi molitvene zajednice “Serra klub” i ostali.
Malo nas je u molitvi, a kako bi nas bilo više kad neki imaju krivu sliku o svećeniku. Bog je naša snaga, on je naš izbor. “Sve mogu u onome koji me jača” – reče apostol Pavao.
Unatoč svemu nepravda boli.
Toliko je toga o nama već napisano, izgovoreno, snimljeno da ovo što pišem uz blagdan DOBROG PASTIRA, svjetski dan molitve za svećenička i redovnička zvanja, nije novost.
Mnogi su pod dojmom susreta s relikvijama o. Leopolda Mandića za njegova posjeta Hrvatskoj.
Jednima je svejedno, drugi su oduševljeni Božjom dobrotom. Bog je velik u tako malom tijelu. Bio je malen rastom, a zbog drugovanja s Bogom postade orijaš kršćanstva.
Ipak, unatoč svemu, mi smo, većini vjernika kršćana smetnja, tema za sprdnju, ma što napravili, odlučili.
Nije to od danas i nekad je tako bilo. Koliko je poslovica na naš račun sročeno ?
Bugarska narodna kaže:”popovanje je najbolje zanimanje, jer i od živih i mrtvih danak uzima.”
Kako to zvuči glupo. Mnogi svećenika ne doživljavaju kao posrednika između čovjeka i Boga, djelitelja Božjeg milosrđa, čuvara uljuđenosti, kulture i povijesti jednog naroda, nego kao činovnika kojega tu i tamo treba. Takse koje je crkva propisala kao nagradu za dijeljenje sakramenata neusporedivo su manje od onih što se nakon obreda potroše. “Naš se posao ne cijeni.”Lako njemu,” kažu mnogi.
Pisac romana ” U registraturi”,Ante Kovačić donosi izjavu jednog lika iz priče. “Svećenik je svećenik! Svet i častan gospodin, a svuda za njim i pred njim raste bijeli kruh, dok on kao ptice nebeske ne treba ni orati ni kopati”
Jeste li se pitali, nakon priča o ovom zvanju, od kud toliko krivih, zlonamjernih ocjena, neshvaćanja, nepoštivanja?
Nećete vjerovati, našao sam odgovor koji je vrijedio nekad a nažalost vrijedi i sada.
Pisac Ugo Foskolo još davne 1798 pisao je prijatelju o odnosu vjernika i svećenika , usluga koje od njega zahtijevaju.
“Prava je istina: Italija ima popove i fratre, ali svećenika nema. Zašto? Tamo, naime gdje vjera nije duboko ukorijenjena u zakone, srca i običaje naroda, obavljanje vjerskih dužnosti samo je trgovina.”
Zar treba komentar?
Onaj koji svećenika i Crkvu treba tu i tamo, ponekad, sve gleda kroz novce, plaćanje usluga, doživljava svećenika i Crkvu i Župu kao servis. Za takne “nazovi vjernike” vrijedi ona od pisca i bezvjerca Wielanda: “Bogovi su vrlo često samo lutke na žici u rukama svećenika.”
Mislite da izmišljam? On nije u našim, mi smo u njegovim rukama. U nama je tek toliko koliko mu srce otvorimo. Malo vjerni i ne vjerni su gorljivi kritičari kojima je Riječ Božja, prisustvo svećenika smetnja i osuda .
“Oni su u srcu, nakon svega, svih sakramenata koje su iz običaja primili, do kojih ne drže, tama koja nije otvorila oči.
Promislite kakav je vaš odnos prema Crkvi i svećeniku, vaš razgovor među prijateljima pa će vam biti jasnije.
Hoćete li, za promjenu, moliti za svoje svećenike graditelje boljega svijeta koji je s Kristom započeo?
Da nema nas , Riječi Božje koju sijemo, kakav bi to svijet bio kad je već sada ovakav nikakav nakon više tisuća godina od Isusova dolaska?
Završavam tvorcem “Gorskog vijenaca”, crnogorskim vladikom, Petrom Petrovićem Njegošom.
“Svijet je ovaj tiran tiraninu,
a kamo li duši blagorodnoj!
On je sastav paklene nesloge:
u nj ratuje duša sa tijelom,
u nj ratuje more s bregovima,
u nj ratuje zima i toplina,
U nj ratuju vjetri s vjetrovima,
u nj ratuje živina sa živinom,
u nj ratuje narod s narodima,
u nj ratuje čovjek sa čovjekom,
u nj ratuju dnevi sa noćima,
u nj ratuju dusi s nebesima..
Niko sretan, a nitko dovoljan,
nitko miran, a nitko spokojan;
sve se čovjek bruka sa čovjekom:
gleda majmun sebe u zrcalo.”
Slavko Vranjković – sacerdos
Na nedjelju Božanskog milosrđa, 3. travnja 2016., u župnoj crkvi u Nuštru u blagoslovljenom ozračju, praćenom lijepim proljetnim vremenom uz žar u srcima naših prvopričesnika – proslavljena je podjela sakramenta Prve svete Pričesti, na svečanoj svetoj misi u 10.00 sati.
Više fotografija našeg fotografa Stjepana Škrabe, pogledajte u GALERIJI.
Svim posjetiteljima našeg portala od srca sretan Uskrs.
Blješte prozori bolnice kao da se u njima sunce rađa.
Budio se Ivan jutrom obliven znojem. Nemoćan, noge nije osjećao.
„Kako smo jutros?“ – upita sestra.
„S Božjom pomoću dobro!“ – izusti.
„Bog je daleko. Ja sam tu da ti pomognem!“
„Sa mnom je, na mom križnom putu!“
„Svako jutro jednako, vjersko zanovijetanje pa terapija,” – zaključi sestra brišući ga vlažnom gazom.
„Idemo, doručak pa vježbe,” – napomenu odlazeći iz sobe.
„Bože, u pomoć mi priteci!“ – zazva.
„I za me se pomoli!“ – povika bolesnik s kreveta do prozora.
„Život sam proveo radeći i gradeći. Sad kad sve gubim u vjeri mogu bar nešto dobiti.“
„I više nego što misliš. Vječnost.“ – odgovori Ivan.
Uspravljen između dvije motke, obješen na nadlaktice klizio je s mukom praveći korak po korak.
„Koliko truda za jednu stopu“, pomisli. Studirao je u velikom gradu.
Prisjeti se, i kad ne bi htio , tog kobnog jutra i puta u Slavoniju. Dobio je pismo od oca.
„Majka te poželjela vidjeti prije smrti, bolesna je. Dođi!”
Zaželio se zagrljaja iz djetinjstva, širokih slavonskih prostora omeđenih dalekim nebom. Nakanio se ispričati što nije ispunio njezine snove. Zbog djevojke je napustio studij Bogoslovije.
Zbog brzine i mokre ceste završio pod smrskanim automobilom. Dugo je trebalo da ga izvuku. Majka mu došla u bolnicu.
“Ne opravdavaj se,” reče mama. “Iako ne razumijem, slažem se. Tvoj izbor.”
Mjesecima je ležao u gipsanom koritu, sunce zamijenio svjetiljkom iznad kreveta. Imao je vremena za kajanje i životni ispit savjesti. Molio je Boga da prohoda. Osjećao je ljepotu koraka tek sad kad mu je bio uskraćen. U mislima je putovao u daleka prostranstva, lagan, bestjelesan s vjetrom u kosi.
Jutrom uobičajeni obilazak bolesnika. Doktor je s mukom tražio način kako da mu priopći majčinu smrt.
„Majka ti je umrla, tvoji su u hodniku“ reče sućutno. Gušio se u suzama s ocem i braćom uokolo kreveta.
„Plači, ne stidi se suza, to je zadnje što možeš učinit za pokojnicu „ napomenu doktor.
„Vjerujem da smrt nije kraj. Umrla je noseći Boga u sebi, „reče, „ na sprovod ne mogu, vidjet ćemo se o uskrsnuću mrtvih„.
„Nema drugog života, nažalost. Mrtav čovjek odlazi u zemlju, prorasta u travama i cvijeću. Vječan je koliko ostaje u pamćenju.“
„Uskrsnuće je proces“, odgovori Ivan.“
Događa se svakim danom kad god uskrsnemo iz zla u dobro. Ne želim Vas poučavati, oprostite. „
„Popovska posla, rekli bi neki. Nije li to kopiranje starih vegetacijskih kultova i bogova sunca, Marduka, Ozirisa….. Zar vas nisu na to upozorili na Bogosloviji?“
„Jesu“. Priroda govori onome tko vidi i zna slušati. Nikad nitko nije, osim Isusa rekao: „Ja sam uskrsnuće i život.”
„Besmislica, ali onome tko u to vjeruje može biti svjetlo u mraku .“
„Prihvaćam vašu nevjeru. Uskrsnuće ne bi bilo iznenađenje kad bi ga shvatili.
Jedino što znamo da je Bog vjeran svojoj riječi i da poštuje ljudsku osobnost i prije i poslije smrti. Vi ste dobar čovjek i liječnik. Bog na vas računa iako vi ne mislite na njega.“
“Ostavit ću vas same da podijelite tugu” reče doktor vidno uznemiren onim što je čuo.
Iako je prošlo nekoliko mjeseci s nelagodom se prisjećao glasa o majčinoj smrti.
„Jesam li mu dobro odgovorio, veliki Bože“, reče između dva uzdaha, dok je naporno vježbao korak.
Glas ga vrati u stvarnost. Pred njim je bila Ana u koju se zaljubio i zbog koje je napustio sjemenište.
„ Čujem koliko vičeš, svog Boga zazivaš. Uzalud se trudiš. Što ti ne pomogne i učini čudo da prohodaš ?“ reče umjesto pozdrava.
Stajala je pred njim izbezumljena. U pogledu strah i nezadovoljstvo. Ušla je u njegov život i prije nego je napustio Bogosloviju. Zbog nje je upisao medicinu. Imali su iste planove sve do onog kobnog dana kad je doživio udes. Ona se promijenila. Nije imala snage ni volje dijeliti s njime ni sadašnjost, budućnost još manje.
„Možda će reći kao nekad, jednog jutra,“ ustani i hodi! Nikad se ne zna, samo kad bi zaslužio da mi kaže: „vjera te je tvoja spasila!“ odgovori.
„Tvoj Bog je osvetnik, ako ga uopće ima. Kažnjava te za bijeg, zbog ljubavi prema ženi , jer si htio biti voljen, jer si…“ gušila se u riječima i bijesu.
„Bog nije osvetnik. Poštuje moj izbor i ovaj tvoj u kojem On nema mjesta.“
„Mani se Boga, vježbaj onda „ procijedi,“samo gubim vrijeme s tobom!“
Žurim na predavanje da bar ja nešto postignem kad si ti gubitnik. Kad uhvatim vremena doći ću ili ne?“
Gledao je za njom. Ostavila je prazninu s mirisom parfema.
S mukom je i dalje klizio stopu po stopu.
„Idemo, idemo“, prenu ga bolničarev glas. „Življe, življe!„
Bio je to omalen snažan čovjek predan svom poslu. Svaki bi puta postavio neko pitanje o vjeri očekujući odgovor. Nije mnoge stvari znao, još manje razumio.
Ivan je na takve navikao. Njegova vjera, stečena u djetinjstvu, nije mogla odgovoriti na velika životna pitanja.
„U svemu treba rasti, pa i u vjeri“, prisjeti se riječi oca Dionizija. “On je živio s vjerom djeteta.”
Jedan mu se razgovor duboko usjekao u pamćenje. Studenti okupljeni u dvorani za seciranje. Pred njima mrtvac.
„Bivši pope, gdje je duša u ovom mrtvacu i što je to?“ pitali su podrugljivo. Nosio je taj nadimak “pop” s ponosom kao da odlikovanje nosi.
„Ona je“, odgovori „ sastavnica koja zajedno s materijalnim tijelom čini čovjeka, unutarnje životno počelo, izvor duhovnih i tjelesnih funkcija.
Pred nama je samo tijelo, a nekad je u njemu bila duša, život i sada ga nema .“
„Umrla je s čovjekom ?“
„Ne umire, besmrtna je. Nije ovdje mjesto ni vrijeme za objašnjenje“ reče.
„To nije samo biblijsko vjerovanje, prisutno je kod mnogih naroda i religija.“
Smjeh se osu dvoranom.
„Amen! Aleluja ! „oglasiše se posprdno neki od okupljenih i zapjevaše refren neke šansone: „što ako je raj prijevara za kraj!“
„Zar ti je to trebalo?“ prekori ga Ana, dok su čekali tramvaj.
„Zaboravi da si jednom…“
„Studirao bogosloviju! Ako sam promijenio fakultet, nisam Boga!“
Čudio se njezinoj nevjeri unatoč tome što je s njime pohađala vjeronauk.
“Od kakvih je roditelja i dobra je“, pomisli sućutno. Prihvatio je ulogu pomoćnika katehete studenata. Zaredala predavanja, susreti, odgovori na važna pitanja.
„Život nije krug koji započinje rođenjem, a završava smrću“, govorio je.
„On se nastavlja u beskraj, uskrsnućem.“
„Zar je život nakon smrti početak novog kruga“?, upitaše.
„Za sada ne znamo potpun odgovor, osim onoga što kaže Biblija. Pravilan krug mora imati uporište u središtu. U životu je isto.
Ako je Bog središte, onda se smrću „život mijenja, a ne oduzima.“
„Kakve veze ima Isusovo i to naše uskrsnuće?“, pitali neki od prisutnih.
„Ima, ako vjeruješ da on pati u svakom patniku, da ima lice čovjeka, da nije uskrsnuo za sebe nego zbog nas. Kako bi inače znali put na „drugu obalu“?
Sve mu je to dolazilo na pamet, svega se prisjećao u dugim noćima nakon udesa i majčine smrti. U stvarnost ga vrati bolničarev glas:
„Za danas dosta. Odmor. Idemo u sobu.”
Kolica bešumno klize hodnikom.
„Ne, odvezite me, molim vas, do bolničke kapelice.”
„Po naređenju!“
Titra svjetlo nad svetohraništem. Podno velikog križa Marija i apostol Ivan. Potraži njezine oči boje neba. U njima se nazirala tuga.
„Zašto je slikaju tužnu?„ pomisli, “kad je znala, kad nitko drugi nije, da je Sin od smrti jači, kad je za života u sebi vječnost nosila?
Žalost je bila trenutna kao rastanak koji ne završava „zbogom“, nego „doviđenja.“ Dugo je ostao u molitvi. Sunce se osulo kroz prozore osvjetljavajući križ, a on prozračan i lagan, kao da se pred njim otvorilo nebo.
Začuđeni. Ugledaše ga kao stoji uspravan pred oltarom, ruku raširenih kao da s križa silazi.
Slavko Vranjkoović – sacerdos
Nakon obrazloženje krive slike Boga u Starom Zavjetu donosim razmišljanje koje pokazuje sliku Boga u Novom Zavjetu koji je došao k nama u liku Isusa Krista. Kojim ga riječima opisati?
Tisuće riječi je malo, a jedna od mnogih izreka svodi se na ovu:
“Bog ljubi i prašta.”
Inicijativa je sa božje strane. Vrijeme je korizmenih ispovijedi pa se valja podsjetiti na riječi molitve driješenja u ispovijedi. Glasi ovako:
“Bog-milosrdni Otac, pomirio je sa sobom svijet smrću i uskrsnućem svoga sina-i izlio je Duha svetoga na otpuštenje grijeha.
Neka ti po služenju crkve udijeli oproštenje i mir. Ja te ogrješujem od grijeha tvojih u ime Oca, Sina i Duha svetoga.
Bog nas miri sa sobom.
Kakva je naša slika o Bogu? Dobro je pročitati Evanđelje po Luki, poglavlje koje iznenađuje i donosi Isusove prispodobe: ”bio jednom pastir i imao 1oo ovaca…bila jednom žena i imala 1o drahmi. Odlutala ovca, izgubila se drahma.”Imao otac dva sina..izgubio se sin.
Uvijek po jedno: ovca-drahma-sin. To smo mi grešnici grijesima izgubljeni.
Tko su: pastir, žena i otac? Nije li to Bog? Nije to Bog filozofa koji se brine za svemir, već Bog objave, Bog otaca: Abrahama, Izaka i Jakova, Isusov otac koji se brine za pojedince, osobito izgubljene.
Što se dalje događa?
Ostavlja pastir 99 ovaca i traži izgubljenu.
Žena zaboravlja 9 drahmi traži jednu.
Otac čeka povratak sina. Bog sve poduzima dok ne nađe mene i tebe.
Postoje dvije slike o Bogu u Bibliji.
Jednu su imali farizeji i književnici. Njima je Bog strogi čuvar zakona, poretka, predaje, običaja. “On grešnike prezire, mrsi im putove.” Odbacuje loše, stoji samo uz dobre.
Isus uz tu daje novu sliku o Ocu-Bogu.
Farizejima je strana, nerazumna, luda. Tko bi pametan u nesigurnosti pustinje ostavio stado i tražio jednu? Tko bi se veselio jednoj drahmi? Tko bi pametan primio nazad sina propalicu i radovao se povratku?
Isus nam daje novu sliku Boga ljubavi i dobrote.
Pastir nalazi, nosi ovcu radostan. Žena dijeli radost sa susjedama jer je pronašla novčić, otac opazivši sina:”ganu se, potrča, pade mu oko vrata, izljubi ga.
Tolika je očeva radost da ne čeka riječi oproštenja nego zapošljava čitavu kuću priređujući gozbu.
U prve dvije parabole Isus upotrebljava riječi ..radost, ..a u trećoj veselje i svečanost.
Ova radost slika je Božja radosti nad obraćenim grešnikom.”Tako, kažem vam, bude veća radost pred anđelima božjim zbog jednog obraćenog grešnika” lk,15-1o,
Bogu je važan svaki pojedinac.
Ako nam se ovi postupci čine nevjerojatni, nepedagoški to je samo zato što naša slika o Bogu ne odgovara stvarnosti. Bog je drugačiji nego što možemo zamisliti.
On je Bog dobrote, milosrđa i ljubavi. to treba naučiti”
Tko može pametan i razborit bježati od takvog Boga kad on sve čini da mu budemo djeca, da nas zagrli?
Odrješenje se događa po Ocu. pomirenje se događa po Kristovu križu, ali je Otac začetnik pomirenja kako nam govore parabole o ovci, drahmi, izgubljenom sinu.
Posrednik po kojem Bog otaca izvršava pomirenje je utjelovljeni Bog Isus Krist pomirenje obuhvaća cijeli svijet. U djelu formule:”milosrdni Otac, pomirio je sa sobom svijet, smrću i uskrsnućem svoga sina i izlio je Duha svetoga na otpuštenje grijeha vidimo cijeli sažetak vjerovanja. to je skraćena formula kršćanske vjeroispovijesti.
Što je s pomirenjem? Bog nas je na križu pomirio sa sobom, ali u ovom svijetu ima još toliko opasnosti da se upropastimo ..zašto? Ono da smo pomireni “već” ..iza njega dolazi ”još ne”jer svojom slobodnom voljom imamo mogućnost odbaciti ponuđenu ljubav.
Jeste li se pitali kako se čovjek svećenik usudi reći onu formulu driješenja? Ja te odrješujem od grijeha tvojih!”
Farizeji su predbacivali Isusu:”odakle ovome vlast opraštati grijehe?”
Kad bi to govorio svećenik samo kao pojedinac –čovjek, bila bi to preuzetost, obijest. On je ovdje Crkva koja ima ovlaštenje od Krista. Svećenik smije to izricati samo ako je u jedinstvu s Crkvom ,s Kristovim tijelom kojim upravlja Duh sveti.
Svećenik je po Crkvi ovlašten jer je od vjernika delegiran, pa kad se ispovijedam – ispovijedam se Crkvi preko njezina instrumenta kojega je ona ovlastila.
U obrascu odrješenja Bog govori preko zajednice Crkve, preko delegata, predstavnika, svećenika.
Slavko Vranjković – sacerdos
Izvor: YouTube by Tihomir Podkonjak (fra Drago Ljevar)
lekosta