U ranim jutarnjim satima 18.11. okupila se odlučna skupina mladih Nuštra koji su hrabro krenuli pješice prema Vukovaru, da se tamo pridruže Koloni sjećanja koja je ove godine bila posebno svečana i brojna. Put prema Vukovaru bio je obilježen povijesnim događajem – puštanjem naših generala na slobodu. Taj događaj skinuo je ljagu sa drage nam domovine Hrvatske i pečat srama kojim nas je obilježio svijet.

Svjesni žrtve koju su mnogi dali za slobodu, koračali smo toga jutra sa ponosom u srcu i molitvom za svakoga od njih, znajući da je to najmanje što možemo učiniti za one koji su omogućili da slobodno i sretno živimo u svojoj domovini. Put nam je prošao u dobrom raspoloženju i čvrstoj odluci da se i nagodinu skupimo u istom i još većem broju, sa živom željom da se oni kojih više nema „nikada ne zaborave“!

08.11.2012. ODRŽAN SUSRET MLADIH U NAŠOJ ŽUPI

Pozivamo sve mlade koji su zainteresirani za druženje, osobno produbljivanje vjere, putovanja, susrete sa drugim mladima u našoj biskupiji i aktivno zalaganje u svojoj župnoj zajednici – da nam se pridruže.

Susreti će se održavati četvrtkom navečer u 19.30 h, sa određenom temom o kojoj ćemo raspravljati kroz svjetlo crkvenog nauka Katoličke crkve. Tema idućeg susreta je:

„VJERA – MOST KOJI NAS SPAJA ILI RAZDVAJA?“

Također je dogovoreno putovanje za Vukovar 18.11. – i sudjelovanje u Koloni sjećanja. Prijaviti se možete poslije svake svete mise, najkasnije do početka idućeg tjedna zbog same organizacije putovanja.

Dobro nam došli!

KRATKA PRIČA VEČERNJEG LISTA

28. priča: Slavko Vranjković: Nemir od jučer

Držao je mikrofon kao što se samokres drži uperen prema prvim redovima. Gledali su ga kao što se smrti u oči gleda. Preplašen.

Golubovi preplašeni zvonjavom. U parku, oko crkve, mnoštvo svijeta. Sjate se, jedanput godišnje, na susret i misu za poginule, stari ratnici, zapovjednici, preživjeli i rodbina. Zagrljaji, prisjećanja i pokoja suza. Udovice su odavno skinule crninu, djeca rastu, a s njima i zaborav. „Svake godine nas je manje”, reče Jakov okupljenima. „Neki su odustali od života.” „Ubio ih zaborav, nepravedne osude i istrage“, nadoda drugi. U prvim klupama, pred oltarom kao pred pozornicom, pozvani i odabrani iz društvenog, vojnog i vjerskog života .

Njih se poimence pozdravlja, imena poginulih nitko ni jedne godine ne spominje. Iza njih preživjeli i rodbina. Još nije ni počelo, a Jakov se nađe pred oltarom. „Želim govoriti“, reče, “u ime nas koji nismo imali sreću poginuti da bi naše žene s djecom imale penziju !“ „Smiri se, nije to ni vrijeme ni mjesto“, blago će vojni kapelan. „Kada će doći vrijeme i gdje je to mjesto?“ Razgovarat ćemo poslije mise“, prošapta. Želim sada govoriti pred kamerama i javnošću, sada nakon toliko godina i nepravednih haaških optužbi, smrti mnogih prijatelja ratnika! Za mnoge smo ustaše, genocidan narod, a zna se da su iza Oluje i prije toga organizirano otišli, po nalogu Beograda… a našima se sudi.” “Smiri se, molim te”, ljutito će kapelan.”Nije to u redu, ovo je crkva. “Baš zato i želim reći. Razapinju nas k’o Krista, bičuju lažima, na montiranim procesima, a četničkog vojvodu rehabilitiraju. Gdje su riječi osude, prekid diplomatskih odnosa, gdje?” Olovna tišina polegla na ljude i svece. Držao je mikrofon kao što se samokres drži uperen prema prvim redovima. Gledali su ga kao što se smrti u oči gleda. Preplašeni. „Imate vremena prebrajati, spominjati, mrtve, organizirati stotine udruga, a za žive nemate vremena ni sluha. Nudite prazna obećanja kao da se od velikih riječi živi.“ “Ovo nema smisla”, ubaci netko nervoznim tonom iz prvih klupa, “nismo tu da nas vrijeđa! Za sve postoji granica!“ „Zacrtali ste je i za prijatelja Ivana,“ reče kroz suze. “Ubio se jer mu niste dali da je prijeđe.” Netko je dao znak da ga silom uklone. On umaknu, potraži zaklon kao nekad na dravskoj obali. Sakri se iza Antunova kipa. Onako propet, uz kip pripijen, učini se mnogima da je svetac obukao maskirnu uniformu. Orgulje zasviraše. Zvuk se prosu svodištem. Sestra nije znala što se događa pred oltarom. Veliki sat označio početak mise. Zabrujaše, zadrhtaše prvi taktovi Rekvijema. Slušali su skamenjeni. U pogled mu uplovi poznato lice. Pričini mu se da je u njezinim očima vidio sućut, tugu, pojačanu dubokim, tamnim tonovima. „Siđi, dođi!“, reče pružajući prema njemu ruke. „Još im imam puno toga reći, još“, odvrati uzdrhtalo. „Nakon mise, nakon slavlja.“ “Uvijek nakon nečega… rata, slavlja… godina!”, viknu. “Dosta je čekanja, dosta!“ Orgulje utihnuše, samo su podrhtavali ljudi nemirom. Nije primijetio da dolaze dok ne osjeti čvrsti stisak. Našao se zbačen na podištu crkve. Glava malog Isusa za koju se grčevito držao ostala mu je u rukama. Nakon toga su mu obećali, ovaj put zasigurno, da će riješiti njegov status. Čekala ga je u parku. Na njezinu lijepom, prerano ostarjelu licu, očitavala se tuga. Bila je premlada za probleme, odrasla da ih ne riješi. Uglavnom su bili tuđi. „Uvijek si isti“, prekorila ga je nježno, “izgorjet ćeš na vlastitom plamenu.“ Dugo je gledao za njom, nakon što je otišla, učinilo mu se da je iza sebe ostavila trag. Davno su se upoznali. Kad je rat zahvatio njezin kraj, odazvala se, iako još nije završila studij medicine, da pomogne ranjenima na bojištu. Nagledala se smrti. Umirali su joj na krilu, oplakani. „Da sam slikar, naslikao bih te tužnu s mrtvim ratnikom.“ Davno je to izgovorio Jakov negdje na dravskim prostranstvima. S drugima je, skrivena mrakom, obilazila bojišnicu izvlačeći mrtve i ranjene, urasle u travu i jasikovo žilje. Mrtvima se jedino mjesečina nazirala u očima. Rat je odavno prestao, a ona je vodila i dalje bitke s ljudskim strahom, grozomornim snovima radeći kao volonter. Pozivala je stručnjake, psihologe. Unatoč svemu neki su bili zarobljeni depresijom. Nakon Ivanova samoubojstva zavladala je bezvoljnost u grupi. Mnogi nisu imali volje govoriti o sebi. Sve im se činilo daleko, nepotrebno. Vraćala se kući umorna, opterećena, nemirna. Dijelila je s njima njihove probleme, ali ih nije mogla preuzeti. Obradova je poznati miris sobe. Odloži kaput, torbicu, a pred raspelo rokovnik s imenima. Uvijek isto. Iza zatvorenih vrata postajala je krhka, mala djevojčica, bez maske samopouzdanja. Soba joj se učini pretijesna za njezinu tugu. Na južnom zidu križ. Razgovijetno bi u molitvi izgovarala svako ime, muku, kao da podnosi izvješće. Družila s njihovim obiteljima. Shvatila je da su i oni s djecom, žrtve. „Nije lako biti žena ratnika.“ „Ne udaji se za junaka ako ne želiš krvave haljine prati!“, prisjećala se pjeva starog guslara Ilije. Tog se dana vraćala uznemirena. Činilo joj se, a imala je i dokaze, da je prerana mirovina od njih stvorila neradnike, ovisnike o alkoholu, drogi. Trebalo ih je zaposliti. Ovako imaju previše vremena kojeg ne znaju iskoristiti. Rekli su, u mnogim razgovorima, da ih se tretira kao povlaštene, a ne kao osloboditelje. Znala je da se ništa ne može riješiti dekretom. Svaki je ratnik za sebe jedna sudbina, jedan život u kolopletu prošlosti i sada. Nedugo nakon prosvjeda u crkvi Jakova su skinuli s konopa. Ležao je u bolnici. Oko vrata krvav trag. U očima nemir i stid. “Zašto?”, pitala je suznih očiju. „Glavu za glavu“, promuca nemiran . “Ja sam otkinuo Isusovu, a vrag želi moju!“ „Hvala Bogu da si živ.” Gledao je kroz nju kao da je ne vidi. Nije se u njegovim očima prepoznala. „Pomozi mi da umrem“, molio je. “Ne budi lud!“, prekoravala ga je blago. „Smućkaj mi jaku dozu lijekova, molim te, zaklinjem, u ime ljubavi koju sam imao za tebe.“ Gušio se stidom i suzama. Tražila je riječi ohrabrenja. Prisjeti se kako bi bilo dobro da mu spomene Isusa nepravedno osuđena, neshvaćena, patnika. Ništa nije rekla. Sve se svelo na poljubac. Mirisala je na majku kad bi se u nevolji skrivao u njezinu zagrljaju. Izašao je iz bolnici preporođen i s ožiljkom. Velika crkva blista svjetlošću. Vjenčanje. Njih dvoje pred oltarom. Odavno su malom Isusu zalijepili glavu, tragove loma prikrila zlatna kolajna.