Mala Gospa

8. rujna 2012./in Novosti/by Administrator

Mala Gospa je spomendan rođenja Blažene Djevice Marije. Slavi se 8. rujna svake godine. Crkveni je to god u našoj filijali Marinci.

xPB267146

Marijino rođenje je pretkazano i naviješteno u Starom zavjetu. Nakon pada Adama i Eve u grijeh, Bog im se ukazuje, prekorava ih i tjera ih iz zemaljskog raja. Bog govori zmiji: “Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu” (Post 3,15). Drugi vatikanski sabor naučava, da je Marija proročki označena u tome obećanju o pobjedi nad zmijom.

Mariju je porodila njezina majka, sveta Ana oko 20. godine prije Krista. Očuvana je od svake mrlje istočnoga grijeha od trenutka svoga bezgrešnog začeća.

U narodu je poznata i izreka: “Gospa mala – jesen prava!” – što nakon ljetnih žega, osjetimo po puno nižim jutarnjim i večernjim temperaturama.

Anđeli

31. kolovoza 2012./in Novosti/by Slavko Vranjković - sacerdos

MOM ANĐELU ČUVARU

PRIGODOM 40. GODINA SVEĆENIŠTVA

1972-2012.

Vodi me, anđele moj, putem vedrine

i krila mi daj za let prema vječnosti,

nebo otvori, ovo moje u kojem jesam

i tvoje u kojem želim sutra biti.

Noćas je, o Bože moj,

anđeo utkao mir u moje snove i

zapalio svjetiljku djetinjstva,

pa u svijetlu nebeskom silazi

u moju sobu.

I nakon puno godina, kad se u molitvi Anđela sjetim,

djetinjstvo nadođe,

zamiriše na mamu i kruh, toplo mlijeko i

oca koji uspravan stoji pod zvjezdanim nebom

dok moli ” Oče naš”.

Kažu da je vjetar u krošnjama

probudio ptice

dok su pauci pleli mreže od sna, a ja znam da je to

bio šum anđela zadužena za moje snove

da se ne bi ugasila modra svitanja u mojim očima.

Kao nekad, uvijek isto:

kad crkvena zvona pozdravljenja dozovu noć,

a jutrom probude zoru,

djeca rastu, anđele moj u sjeni krila tvojih.

Majke pjevaju nad kolijevkama.

Moja je imala oči Gospine,

modre k´o nebo

i krila od vjetra.

Rasula bi se jutrom, kućom i okućnicom.

s nama u naručju, anđele moj,

“snagom svojom je zakrili”, pa mi se činilo

da snen, u snovima, s tobom letim nad oranicama.

Blizinu tvoju osjećam a srce mi zaigra nadom pa

molitvom dotičem Božje i tvoje lice,

a strah me samoće.

I tako zorom ulazim u novi dan

u želji da bude osut

ljepotom neba do večeri .

Molim spokojan, dok ti bdiješ

nad mojim svećeničkim koracima.

Uz tebe, anđele moj, strah je od života manji i

bol koju nosim.

Na izmaku dana, i svake večeri isto,

kao u djetinjstvu,

molitvom te dozivam,

Božje i tvoje ime izgovaram, “Anđele, čuvaru mili” pa

gasim svijetlo zahvalan, očekujući u snu

majčine tople ruke

da me molitvom i nježnošću pokriju.

Kažu da su anđeli s neba sišli,

izgubili krila, u ljude ušli dobrotom i da idu

korakom ljudskim

i da su od njih posudili ruke i oči za pogled i srce,

za prijateljski dodir u nevolji, pa im sad nestašni vire iz očiju.

Gledam očima djeteta, začuđen.

Sunce rumenilom obojilo zoru , daleka obala i selo.

Nad ravnicom krik gavrana, a ti u modrini.

I ponovno me zaboli krvavo nebo,

anđele moj, pusta sela i ravnica,

zadimljeni obzor nad dalekim gradom,

kao da gledam anđele nijeme od bola, skamenjene,

zbog smrti onih koji su htjeli biti djeca,

a nisu im dali da se rode.

Srcem te molim za čisto nebo

da ponovno zaiskre zvijezde u dječjim očima.

I tako iz dana u dan: izgovaraš mi ime pred Svevišnjim,

vraćaš me izvoru žedna vječnosti.

Dani mi prolaze između neba i oltara ,

od jučer do sutra, anđele moj, pa ako i izgorim poput svijeće

hoće li iza mene ostati svjetlost?

“A kad s ovog svijeta pođem….”

Kamo da odem, anđele moj,

kad sam od zemlje, od cvijeta i neba sazdan?

Stražari nad koracima mojim

pod nebom sunčanim

dok večer života ne zakuca na vrata, a do tad

ćemo zajedno čekati zoru i sunce u očima.

Slavko Vranjković – sacerdos

Čitavu likovnu mapu “Anđeli” pogledajte na: Župnikovim stranicama

Gospa je dobila svoju spilju i u Nuštru

24. kolovoza 2012./in Novosti/by Administrator

Ljeto je još uvijek dugo i vruće, danas temperatura 40 °C. Radilo se i sagradilo, otvorenje je bilo za Veliku Gospu, nisam bio u Nuštru tih dana, pa ako netko ima slike od Velike Gospe bio bih zahvalan, a evo i slika od 24. kolovoza…

Na ploči je i natpis:

Neka bude Gospi na slavu, nama na spasenje.

Zavjet

6. kolovoza 2012./in Novosti/by Slavko Vranjković, sacerdos

Predvečerje Velike Gospe. Vrbici u nedogled. U nemirnim vodama utopilo se nebo. Sparina. Oživjeli nasipi djecom i odraslima. Na obzoru, kao u nebo propeta, zavjetna kapelica. Dijelom je ukopana u bunker, a s prednje strane, polukružnim zidom, grli pridošle kao majka raširenih kamenih ruku.

Neobična izgleda više liči na modernu skulpturu nego zavjetno svetište. Kao nekom čudnom mozaiku, izmjenjuju se cigle, drveni kvadrati, stakleni ulomci s vitraja, kamene ploče i crijep. Danas je dan posvete. “Bože moj, na što liči?” reče jedna žena. “Neobična je, ali velika u svojoj ljepoti” doda druga. “To je bio Markov zavjet i održao ga je” reče baka i prekrsti se. “Građena je od materijala iz svih Gospinih svetišta u Hrvatskoj.”

Stajao pred kapelicom oslonjen na štaku. S praznom desnom nogavicom poigravao se vjetar. Pridošli prijatelji, stari ratnici pa uznemireni, izmjenjuju sjećanja na onu ratnu noć oživljujući mirise dima i krvi.

Kao i obično, pred bitku, poljubili bi križić s krunice oko vrata i zalegli u zaklon. Neprijatelj je opet i iznova želio prijeći na obalu. Tišina nad bojištem, a ratnici zaokupljeni svojim strahom. Pogledi im se nisu susretali. Počelo pred zoru. Osulo se nebo svjetlećim mecima, dok su granate orale plodnu slavonsku crnicu. Vraćali su istom mjerom. Marka su, nakon bitke, pronašli polumrtva prikovana za grede bunkera. Desna mu noga bila u krvi. Nitko nije shvatio od kud mu tolika snaga da sam sebi podveže nadkoljenicu i ne iskrvari. “Gospa me spasila,” odgovarao bi. Našli su mu medaljon među zubima, izgrižen. “Da ne zaspem i da izdržim dok me ne nađete.”

Zavjetovao se da će tu podići kapelicu Gospi na čast. Sad gleda ganut i ponosan. Nije čuo pozdrave, radosne povike pridošlih. Sjećanje je bilo jače. Kao u nekom čudnom filmu izmjenjivali su događaji od nekad i sada.

“Nisi fratar,” prekori ga žena, „da održavaš zavjet. Odlučio si u nevolji, ali sada ga nisi u stanju ostvariti!”

“Jesam!” reče. “Ne pitaš kako je nama dok ti obilaziš svetišta i prikupljaš grede, cigle, ulomke?” “Na vas nisam zaboravio.” Noći su mu bile najteže. Budio se znojan i uznemiren, neprestano ponavljajući: “…Koji je za nas raspet bio.” Tješila ga je, kao i nekad na Dravskoj obali, sama s vidljivim posljedicama rata.

Počeo je od srušenog Aljmaškog svetišta. “U ovim nagorjelim gredama, u ovim napuklim crepovima, prepečenoj zemlji u cigli, “nabrajao je ozaren nekom unutarnjom vatrom, “vidi se duša vjernička, šum Dunava u daljini, modro nebo nad ravnicom, molitva i pjesma orača, ratara i branitelja.”

Obilazio je Bistričko svetište u napasti da izbije nekoliko cigli iz zida. “Svetište se ne bi srušilo, a moje bi bilo posvećeno. “Darovali su mu nekoliko zavjetnih ploča i opeke i odljev crne Gospe.

Hodočastio je na Trsat. Njegovi su daleki korijeni s Jadrana. Kamenje je iz zida u vrtu. “Kad bi znalo govoriti, propjevalo bi stoljetnom pjesmom i molitvom posvećeno dodirom onih koji su tu sjedili i blagovali kruh nakon Mise, zahvalni za Marijin zagovor.”

Podno kipa izlizane ploče iz kamenih predvorja Sinjskog svetišta, Poišana, uglačane nogama hodočasnika, natopljene znojem pokornika koji su klečeći obilazili čudotvorne slike. U cvjetnjaku uokolo svetišta zemlja iz Šumanovaca, Ilače, Molvi, Voćina, Pleternice i Trškoga Vrha. “Sunce je u ovoj Hrvatskoj zemlji, hraniteljici i vjetar i kiša, oblačno nebo i suze matera naših na križnim putovima sinova svojih,” objašnjavao je prisutnima.

Kradomice je uzeo kamene ulomke iz Veprica svetišta Gospe Lurdske kraj Makarske, iz prasvetišta Gospe do Otoka kraj Solina, prizivajući zaljubljenika u starine, pokojnog don Franu da ga pred Bogom opravda. “U njima je zgusnuta povijest u kamenu, vjera kraljice Jelene i odanost Hrvatskih vladara Bogu, Crkvi i Bogorodici .”

Građevina je prednjim djelom ličila na pralik “Gospe Velikog hrvatskog krsnog zavjeta. “Vrata su bila od redenika i granata s dvije topovske čahure prepune cvijeća.

“Ovdje je u svaki kamen, svaku ciglu, svako drvo utkana molitva, uzdah i stoljetna vjera hrvatskog naroda i njegova borba za “krst časni i slobodu zlatnu.”

“Gradio si je bez dozvole, mogu ti je srušiti,” rekoše.

“Dok sam gradio ovu u sebi sam sagradio veću, Bogu na slavu i Gospi na čast, a nju ne mogu srušiti,” zaključi. “Gospa ima lice tvoje mame,” zapita jedna. “Istina, Marija ima lice žene, svake žene, a ova i oči moje pokojne matere,” odgovori.

Došao župnik. Gledao je netremice u kapelu izraslu iz patnje, vjere i ljudskog stradanja. “Marija je puno značila naraštajima prije nas,”započe,” ostala je i danas znak neuništive nade u beznađu, posrednica milosti, zagovornica i utjeha!” Prije posvete Marko skide krunicu s nagriženim medaljom, a sin je objesi Gospi oko vrata. U mnogim se očima nazirale suze. Kćer započe: “Zdravo Djevo, kraljice Hrvata,” a prisutni prihvatiše i pjesma krene širinom Dravske obale, od srca do srca, od Gospe do neba.

Gospa će dobiti svoju spilju 2

4. srpnja 2012./in Novosti/by Administrator

4. srpnja, temperatura 35 °C u hladu, a na suncu, možeš samo zamisliti, prolazim ispred Crkve na putu iz Vinkovaca, vidim radi se. Zaustavljam se. Sa 25 °C izlazim iz auta na popodnevnu omaru prošlo je 13 sati, majstori jedva dišu noseći kamen, majstor Ikeša kleše tvrdi kamen, prilično teškim čekićem, znoj curi sa čela, naočale se zamaglile i puše, ne kuka… samo odmjerenim odarcima oblikuje oveći kamen koji će biti ugrađen u zid Gospine kapelice koja se gradi pokraj ulaza u župni dvor.

Župnik i Brico uhvatili se velikih škara i krešu grmlje koje smeta majstorima dok nose kamen do majstora Ikeše.

Prava radna atmosfera, niko ne kuka, čak ni župnik, zajapurio se, ali ništa kao da je vani tek dvadesetak stupnjeva, a grane samo frcaju okolo dok ih naš vrijedni Brico brzo kupi u kolica. E to Vam je bila slika trenutka, dok vi negdje u debeloj hladovini ispijate neko osvježenje, a poneki već imaju pripremljene primjedbe na izvođače i način gradnje Gospine spilje.

Vrijedni majstor Dačo se uhvatio oblaganja vanjskog “cokla” koji je bio sav izranjen kod podrezivanja crkve prije par godina, radi umetanja izolacije protiv vlage, stiroporom.

Neka baka u prolazu upita župnika: “Što to majstor radi na crkvi?” – župnik kao iz topa odgovori u svom poznatom stilu: “Pa zar ne vidiš bako – obuva na crkvu čarape!”. Starica se nasmija, odmahnu rukom te se nastavi gegati u prolazu.

Zamišljam sliku istog događaja ali prije 20 i koju godinu, žega pritisla baš kao danas, majstori rade, oko njih desetak ljudi koji marljivo tovare kamen, voze do klesara, miješaju beton, dovoze do zidara, koji spretno okreće svaki kamen i nalazi mu mjesto u zidu, kao da je saliven baš za to mjesto, nekoliko snaša s vremena na vrijeme donose od kuće hladnu vodu, ali i rakiju za radnike, a tu su i uštipci, sir, gužvara, ma milina raditi… tko misli na žegu… , a župnik ma nema potrebe da pokraj toliko ljudi i on nešto radi, … oni što ne mogu pomoći radom, donijeli nešto novaca da radovi bolje i brže napreduju, pa to je ipak naša crkva, valja pripomoć, Gospa će biti sretna ako sudjelujemo u izgradnji Njene kuće, ma nije Njoj toliko stalo ipak bi volila i Ona vidjeti to zajedništvo i danas… a nije bijeda danas baš puno veća, ali nema se, zar ne?

Svi se nekako povukli u svoj kut i jade svoje jade, zajedno bi bilo puno lakše, ali nažalost kao da su zauvijek prošla ta vremena, ili ipak…

Napravih par fotografija, napisah članak (možda nekog potaknem na razmišljanje), pripomoći ću kojom kunom, to je ono što mogu, to je moj doprinos, možete li i vi nešto? Znam – možete.

Sveti Petar i Pavao

28. lipnja 2012./in Novosti/by dr. Tomislav Ivančić

Sv. Petar i Pavao

U životu je najvažnije iskustvo vjere. Vjernik bez iskustva vjere nemoćan je ikome posvjedočiti da se isplati biti vjernik. Vjernik bez iskustva vjere je poput čovjeka koji u Ijetnjem vrućem danu zna da postoji sladoled, ali samo u slastičarnici, zna da postoje milijarde novca, bogatstvo i ispunjenje njegovih želja, ali samo u teoriji. Obični vjernici misle da se ne može po vjeri nešto imati na ovom svijetu, nego samo poslije smrti. Tako oni ne žive riječ Svetog pisma i ne ulaze u njegovu stvarnost. Vjernik s iskustvom vjere može druge uvjeriti da Bog postoji i dovesti ih do iskustva vjere. On zna da se može evangelizirati svijet.

Apostoli Petar i Pavao bili su jednostavni ljudi poput nas danas. Petar je bio ribar, a Pavao visoko naobraženi teolog. Obojica su bih vjernici židovske vjere, ali bez nekog iskustva vjere, stoga obični, svagdašnji ljudi. Petar je rekao Isusu: »Odlazi od mene, jer sam čovjek grešnik«. Pavao je umjesto ljubavi koju je naređivalo Sveto pismo išao progoniti i zatvarati kršćane. U čemu je bila njihova veličina? Kad su doživjeli preokret?
Petra je Isus zapazio, čvrsto uzeo za ruku i rekao mu: »Pođi za mnom.« Pavla je Isus srušio s konja, ukazao mu se i rekao mu da će ga od sada upotrijebiti da bude navjestitelj njegove Radosne vijesti. Petar se dugo opirao Isusu, nije prihvaćao ono što Isus govori. Griješio je, plakao, suprotstavljao se Isusu i kajao, bježao od njega i vraćao mu se. I ustrajao je do kraja. Nakon najtežeg razočaranja, Isusove smrti, nije odustao, jer ga je Isus uporno tražio. Na Duhove je doživio iskustvo Duha Svetoga, primio darove Duha i iskustva vjere te je počeo držati govore koji su obraćali tisuće ljudi. Zbog tog iskustva koje je dobio na Duhove, mogao je liječiti bolesnike; ljudi su bolesnike iznosili na trgove da Petrova sjena padne na njih, i bili bi izliječeni.
I Pavao se opirao Isusu. Isus ga je srušio na tlo na putu za Damask. Tada je Pavao upitao: »Gospodine, što hoćeš da činim?« Isus mu je rekao neka primi krštenje i slijedi njegove stope. Pavao je to učinio, progledao, dao se krstiti i počeo naviještati vjerno po Maloj Aziji sve do Grčke i do blizine naših krajeva, a na kraju dospio i u Rim, gdje je smrću svjedočio za Isusa iz Nazareta. Nije žalio života, jer je bio svjestan koliko mu Isus znači. Pisao je: »Znam kome sam povjerovao«. »Meni je živjeti Krist, a smrt samo dobitak«, kaže on. »Znam kome sam povjerovao« – to je Pavao živio. Iskustvo pred Damaskom, iskustvo krštenja, a onda iskustvo u pustinji damaščanskoj i u dugoj molitvi, iskustvo prve Crkve, prijateljstvo vjernika Barnabe, a onda razgovor s apostolima u Jeruzalemu, i napokon iskustvo koje je dobivao propovijedajući Božju riječ i videći kako se ljudi obraćaju, te kako su mnogi bili izliječeni njegovom molitvom i vjerom, sve mu je to dalo snagu da bude ponosan do kraja što je smio biti Isusov učenik. Iskustvo Duha Svetoga dalo je Petru snage da izdrži sve nedaće i progonstva. Bio je bačen u tamnicu, Herod ga je htio drugi dan pogubiti te tako pridobiti narod za sebe. No, Petra je anđeo vezanog lancima između četiri stražara izveo kroz vrata, odveo do Markove kuće, gdje je prva Crkva cijelu noć molila za njega, te je Petar otišao iz Jeruzalema i tako se spasio. Petar je kasnije stalno molio. To mu je iskustvo molitve davalo mudrost da shvati da je Stari zavjet prošao, da je Isus donio novi savez, da je došlo ispunjenje svih obećanja Starog zavjeta, i da treba ljubiti Boga i čovjeka. Ljubiti Boga i čovjeka, ali ne samo živeći za njih, nego i umirući za njih. To su pokazali i Petar i Pavao. Petar je imao odlučnosti otići u Cezareju rimskom građaninu, nežidovu Korneliju, ući u njegovu kuću, makar to po židovskom zakonu nije smio, te mu navijestiti Isusa. Pavao je molio danonoćno. Imao je iskustvo Boga i dar jezika, proročku vi čudesnu snagu, te je propovijedao najprije Židovima, a kada oni nisu poslušali, poganima, makar to po židovskom zakonu nije smio. Pavao je znao da nas je Krist uveo u slobodu. Ali ne u slobodu za zlo, nego od zla, da pobjeđujemo zlo, Zloga i nečovještvo, te da živimo ljepotu, plemenitost i draž pravde, ljubavi i povjerenja.
Petar i Pavao su zbog toga prvaci apostolski u Katoličkoj crkvi. Obični ribar došao je na visoko dostojanstvo, čast i slavu, da ga tisućudevetstogodišnje kršćanstvo poštuje, vjeruje mu i ljubi ga. Sveti Pavao je mogao ostati običan, mali teolog u židovskom narodu. No, on je povjerovao Isusu i stekao iskustvo vjere, te postao veličanstveni teolog, čudesni čovjek kojeg slijede tisuće, vjeruju mu i časte ga. Od ubojice i protivnika postao je čovjek ljubavi, povjerenja i praštanja.
Petar i Pavao svjedoče da je moguće biti nov čovjek.
I mi možemo steći iskustvo vjere i postati novi ljudi.

Dr. Tomislav Ivančić, “Oaze života”

Gospa će dobiti svoju spilju

28. lipnja 2012./in Novosti/by Admin

Sunce prži Petrovo je pred vratima, vrući lipanjski dani. Radovi na izgradnji Gospine spilje kod ulaza u župni dvor odvijaju se punim intenzitetom. U tijeku je zidanje kamenom. Nakon temelja i betonske ploče ocrtavaju se obrisi novog minijaturnog zdanja. Gospa će konačno dobiti i svoj dom od kamena, onaj u srcu mnogih Nuštaraca već je odavno pronašla, oni je molitvom svakodnevno prizivaju i nadaju se da će ostati uz nas te biti i nadalje naša zagovornica na nebesima kod svoga Sina.

Sve započima jednim kamenom iz hrpe, preko ruku majstora postaje to kamen zaglavni na koji se oslanja drugo kamenje i bit će to u konačnici građevina pristojna…

Krstitelj

22. lipnja 2012./in Novosti/by Admin

»Elizabeti dođe vrijeme da rodi. I rodi sina. Kad njezini susjedi i rodbina doznaše da joj je Gospodin iskazao veliko milosrđe, radovali su se s njom.

Osmoga dana dođoše da obrežu dijete. Htjedoše ga po ocu nazvati Zaharijom, ali majka njegova reče: ’Ne tako, nego neka se zove Ivan!’ Odvrate joj: ’Pa nitko se u tvojoj rodbini ne zove tim imenom.’ Znakovima upitaju oca njegova kako bi on htio da se zove. On zatraži pločicu i napisa: ’Ivan mu je ime.’ Svi se tome začude. U isti čas otvore mu se usta, a jezik mu se razriješi te je govorio i hvalio Boga.

I strah spopade sve žitelje u okolici. I u svoj se planini judejskoj pripovijedahu ti događaji. Svi koji su čuli za njih pohranjivali su ih u srcu i govorili: ’što će biti ovo dijete?’ I, doista, ruka Gospodnja bijaše s njim.

Odabrani citati iz romana Mire Gavrana Krstitelj.

(Ne)moć šutnje

22. lipnja 2012./in Novosti/by Zlata

pst Čovjek je biće dijaloga, biće riječi i izricanja onoga što misli, osjeća ili želi podijeliti s drugim(a). Upućenost čovjeka na riječ kao sredstvo razumijevanja i sporazumijevanja svoje korijene vuče od čovjekova nastanka. Riječ je ta koja se oblikovala, razvijala i mijenjala kroz povijest, ona je ljude spajala ili razdvajala, ovisno o kontekstu u kojem je dolazila i načinu na koji su je ljudi razumjeli.

Iz daleke prošlosti, i šutnje koja je obavija u današnje vrijeme, postoji jedna Riječ koja je bila i ostat će neizmjerna vrijednost darovana čovjeku. Sveto Pismo nam donosi u Ivanovom Proslovu objavu Riječi: „ U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga – Riječ bijaše Bog.“. (Iv 1,1) Riječ koja je promijenila svijet, koja je sve što je mislila da je vrijedno govora – rekla; i tada zašutjela, ostavljajući čovjeka zadivljena, uplašena ili nezainteresirana prema sadržaju svoga govora. Time je čovjeku darovala slobodu – želi li biti indiferentan slušalac ili diferentan sugovornik. Za vjernika Božja šutnja u današnjem vremenu nije znak da Boga nema, da nema više o čemu govoriti ili da se umorio od čovjeka. Naprotiv, čovjek je taj koji je pozvan razmišljati o riječima Svetoga Pisma, on je taj koji je pozvan sebe odgajati prema toj Riječi i živjeti po njoj. Boga obično ne čujemo u vrevi svakodnevnoga života, niti mu se puno obraćamo ako nam sve u životu ide dobro. Prođu dani a da nam ne padne na pamet. A čovjek je pozvan razgovarati s Bogom. Najbolji način za susret i razgovor s Bogom daje molitva. Božja šutnja nas odgaja da najbolje čujemo ono što Bog hoće, a sprječava nas da sami odgovaramo. Zbog toga ovo malo razmatranje i nosi naslov „ moć i nemoć“ šutnje. Moć je oznaka časti i vlasti, ona čovjeku daje dostojansveno i uvaženo mjesto u društvu i zbog toga je mnogi žele. Nemoć je suprotnost tome, i mnogi je ne žele. Osjećaj nemoći umanjuje vrijednost i dostojanstvo čovjeka.

Nasuprot tome, moć šutnje odgaja u čovjeku vrline, daje mu vrijeme da u tišini sredi svoje misli i odredi svoje granice. Moć šutnje pomaže čovjeku da na najbolji način čuje svojega bližnjega, i u konačnici, samoga Boga. Bog nije misao izvan nas, On je misao našega srca, izrečeni dio našega bića. Moramo misli ponovno vezati uz svoje srce, ušutjeti, da bismo iznova čuli Boga. To je pozitivna šutnja koja odgaja. Negativna šutnja prešućuje samoga Boga, jer postoje mnogi koji o njemu jednostavno šute – nijemi. Tako dolazimo do zaključka da moći šutjeti ne treba baš o svemu. Pozvani smo u-šutjeti pred Bogom, ali o njemu ne šutjeti.

Svijet je pun onih koji rado i puno pričaju. U njima prevladava „nemoć“ vladati vlastitim riječima korisno i potrebno. Od takvih nas često boli glava, i poslije bujice njihova govora, na kraju, kad ostanemo sami, ne ponesemo sa sobom ništa od svega rečenoga. Trošenje riječi nije osnovna svrha samoj sebi. Riječi su dio nas i treba znati sačuvati njihovo bogatstvo u svojoj duši. Iako, u ovom negativnom kontekstu „nemoći“ šutnje, postoji i njen pozitivi kontekst. Ta pozitivnost ogleda se ponajbolje u onima koji svoju zadivljenost Bogom ne mogu prešutjeti nego je prenose usmeno i pismeno drugima. Oni su ne-moćni pre-šutjeti Istinu.

Kršćani su pozvani odgajati sebe za poučan govor i pametnu šutnju. Šutnja je u svojoj tišini odgojila mnoge velike svece. Jedan od njih, sveti Augustin tako je davno napisao da;

„Ako šutiš – šuti iz ljubavi,

Ako govoriš – govori iz ljubavi … „

Sveti Antun – omiljeni svetac u Hrvata

13. lipnja 2012./in Novosti/by Zlata

Preporuka sv. Anti u svakoj potrebi

Spomeni se, sv. Ante, da si uvijek pomagao i tješio sve koji su se tebi utjecali u svojim potrebama. S čvrstim pouzdanjem preporučam se i ja tvom moćnom zagovoru kod Boga. Ne odbij moje prošnje i svojim posredovanjem kod Boga isprosi mi – ako je za dobro moje duše – milost… za koju te molim. Pomozi mi u ovoj mojoj potrebi i nevolji!

Blagoslovi mene, moj rad, moju obitelj i sve moje drage, čuvaj nas od bolesti i pogibli duše i tijela! Sve nas krijepi da u boli i kušnji ostanemo čvrsti u vjeri i ustrajni u ljubavi. Amen.

Molitva majke ili oca

Dobri sv. Ante, blagoslovi i štiti moju obitelj, čuvaj je u ljubavi i slozi, obaspi je vremenitim i vječnim dobrima i udalji od nje svako zlo.

Blagoslovi mene i moga supruga (moju suprugu). Neka nam nikada ne uzmanjka zaposlenje i sve potrebno kako bismo mogli čestito živjeti i odgajati djecu koju nam je Bog dao.

Blagoslovi tu istu našu djecu, štiti njihovo zdravlje, potiči ih na dobro i ne dopusti da izgube vjeru i čistoću života.

Učini nas sposobnima da ih razumijemo i da im prednjačimo riječju i primjerom. Neka uvijek teže za najuzvišenijim idealima i neka u životu ostvaruju svoj ljudski i kršćanski poziv. Amen.

Za djecu

O Bože, stvoritelju i uzdržavatelju svih ljudi, ti koji ljubiš nevinost i dobrotu, blagoslovi našu djecu, čiju ti čistoću, jednostavnost i dražest prikazujemo i preporučamo. Uščuvaj u njima dobrotu, podaj im sreću brižljive roditeljske skrbi i požrtvovnosti. Pomozi im da rastu u vjeri i razboritosti, brani ih od svakoga zla duše i tijela.

Dragi sv. Ante, potkrijepi svojim zagovorom naše molbe, budi bliz nama i svoj djeci i jačaj nas svojom zaštitom. Amen.

Zahvala na primljenim milostima po zagovoru sv. Ante

Svemogući i dobri Bože! Iako nevrijedan, s pouzdanjem sam se utjecao tvojem milosrđu po zagovoru tvoga milog sv. Ante. Ti si me milostivo uslišao, zapravo – uslišao si molbe sv. Ante koji se za mene dobrostivo zauzeo. Hvala ti, hvala tvojoj vječnoj i neizrecivoj dobroti! Hvala i mom dragom posredniku pred tobom, sv. Anti, kojega si divno proslavio među svojim svetima!

Obećavam da ću ti biti i unaprijed, uvijek, istinski zahvalan ne samo riječju nego i djelom, ne samo hvalospjevom nego i životom. Daj mi milost da znam i uzmognem savjesno upotrebljavati sve tvoje darove i milosti te tako postići vječno spasenje, blaženstvo na koje smo pozvani i kojim te želim hvaliti i slaviti sa svima svetima u sve vijeke vjekova. Amen