Archive for category: Novosti

Očitovala se Ljubav Božja, spasiteljica svih ljudi;  
odgojila nas… da živimo
u sadašnjem svijetu, iščekujući blaženu nadu
i očitovanje slave velikoga Boga i Spasitelja Isusa Krista  
(Tit 2,11-13)

Božićna čestitka i pastirska poruka 2011. godine, nadbiskupa i metropolita Marina Srakića

Navještenje anđela Gabrijela koji riječi poslane od samoga Boga donosi Mariji postaju početak našega spasenja. Anđeo Gabrijel kojemu i ime označava „jakost“ i jedna je od oznaka  krjeposti  Duha Svetoga poslanik je i posrednik između Boga i čovjeka. Bog po anđelima djeluje u svijetu i oni su mjesta gdje se događa susret čovjeka sa Bogom.

     Takav susret dogodio se između Marije i Riječi Božje. Okrijepita jakosti  Duha Svetoga Marija puna milosti Božje daje svoj pristanak anđelu. Po njoj nam se otvaraju nebeska vrata spasenja. Marija je „izvorna Eva“ božanskog stvaranja. Pokazala je da je vrijednija duhovna veza nego tjelesna. Promatrajmo je –  ona je najbolja slika kršćanskog braka. Bog Otac u svojoj ljubavi daje joj zemaljskog zaštitnika – sv.Josipa. Pokazuje nam time važnost supruga i muškarca bez obzira na zamilovanost Marije od Boga. Bez obzira na milost odozgo Bog želi time ukazati na važnost bračnog života. Muškarac je oslonac ženi, i obrnuto; to nam donosi već knjiga Postanka, u samom trenutku stvaranja njih dvoje stvara zajedno. Njih svoje su jedno tijelo.

Marija je Božja miljenica. On u svojoj milosti predviđa sve teškoće jedne žene koja se trudna nalazi sama. I zbog toga anđeo bi poslan i Josipu. Josip je uzeo k sebi trudnu i vjerno je pratio tijekom svih devet mjeseci; od same spoznaje da je zaista trudna pa do vremena kada se zaokružila njena majčinska figura koju je oblikovalo biće koje je raslo u njoj – sam Bog. Imao je vremena upoznati je. Ako razmislimo o tome što je sve njegovo srce proživjelo gledajući svoju ženu trudnu sa drugim, tada moramo priznati da je i Josip rastao u vjeri. Da nije, vjerovatno se ne bi u onoj hladnoj betlehemskoj noći nalazio uz Mariju.

“ I ne upozna je dok ne rodi“ – više se te riječi odnose na samu neponovljivost Božjeg rođenja koje se kao veliko otajstvo dogodilo Josipu pred očima. Tada mu se izbrisaše sve sumnje i nedoumice iz srca i iz misli. Upozna on onu koju je pratio uz nagovor Božji i ohrabrenje njegovog anđela. U životu čovjeka treba proteći puno vremena da bi mogli reći kako nekoga poznajemo. Isto tako i u braku, poslije mnogo godina još uvijek ste sakrita tajna jedno drugome. Upoznati dušu nije isto kao upoznati tijelo. Upoznati nekoga znači buditi se i lijegati zajedno, radovati se i plakati, nadati se i tugovati. Sve bi to i još mnogo više od toga mogli ljudskim rječnikom nazvati brakom. Tjelesno se sjediniti, pustiti drugoga u svoju nutrinu, u sebe, pustiti da te dotakne drugi, postati propusan za drugoga, kao Marija znači otvoriti svoje srce i svoje krilo za Boga u potpunom predanju. Osjenjeno Duhom Svetim njeno tijelo prima Utjelovljenu Riječ, i u tom trenutku spaja se ljudsko i božansko. „Neka mi bude po riječi Tvojoj“; možemo li i mi dati takav odgovor Bogu. Da li je takav odgovor i Eva mogla dati Bogu u raju? Da, mogla je. U slobodi u kojoj nas je  Bog stvorio, mogla je ali nije. I zato je Marija novost i neponovljivost. Zbog toga je smijemo smatrati „izvornom Evom“, zbog toga ona zaslužuje dostojno mjesto u teologiji i u životu svakoga vjernika. Život nje i Josipa slika je života na koji nas poziva Bog. Oni su slika braka i bračnog života u potpunom predanju Bogu i njegovoj volji, pri tome rastući u osobnoj vjeri, ostajući zajedno i u dobru i u zlu. U tom Djetetu Josip otkriva Boga, svijet upoznaje Boga. To Dijete svojim rođenjem otvara nebeska vrata svojoj majci, svome zemaljskom ocu i svima nama. Blagoslovljeno Dijete koje se rodilo – blagoslovljen plod utrobe tvoje Marijo. Marija i Josip su najizvrsniji dokaz kako ljubav sve dijeli, sve podnosi i sve razumije. Ona nije samo osjećaj. Ljubav je put kojim pravimo iskorak od nade ka vjeri. Mi smo kroz njeno „da“ postali baštinici vječnoga života. I zbog toga, ti koji imaš priliku radi na sebi, dopusti da te Bog dotakne. Ljubi ljepotu koja te osvaja i privlači, ljubi svom snagom nemirnog ljudskog srca i nađi smiraj u Bogu – ljubi poput Marije.

Opomena pred blagdan

Nikad dovoljno nije govoriti o važnosti svete Mise, pričesti. Nikad dovoljno.

Što sve ne činimo od propovijedi, opomena, poziva zvonima, rasporedom misnih slavlja na oglasnim pločama, župnim stranicama na računalu.

Čini se da je za neke “kršćane” uzalud zvoniti u “gluhe uši”.

Svećenik sam i trudim se oduševiti  župljane za nedjeljna misna  slavlja.

I drugi kolege to isto čine. Ima li uspjeha? Veliki je nesrazmjer između deklariranih katolika i onih koji redovito, ili ponekad idu na Misna slavlja. Zaboravljaju da je sveta Misa središte cjelokupne duhovnosti. Začudo, sve im je važnije od toga. Nikako da shvate da nema ljubavi, vjere bez susreta. Prigodice citiramo dijelove poruka svetog Oca, biskupa, imamo mjesečno klanjanje pred Presvetim.

Nažalost, nekima je  posjeti crkvi dovoljan “od Antunova do Antunova, od polnoćke do polnoćke”.

“Kad god sam u Crkvi u njoj su borovi i jaslice”- reče jedan.

Mi uzaludno opominjemo. Kome mi to govorimo? Jesmo li, pokatkad, čuli odjek svojih propovijedi? Zaboravljamo da opominjemo one koji su u Crkvi, prisutne. Ne čini li nam se da onima koji piju vodu nije potrebno tumačiti način na koji će to učiniti. Ovo je, nažalost, istina : „To smo već čuli stotinu put“ – kažu redoviti posjetitelji svete Mise.

U svakoj Župi imamo jednu grupu vjernika koja redovito, redovitije, dolazi na bogoslužja. Njima je naših poduka i objašnjenja dosta. Netaktični svećenici, na njih, na svakom susretu, iskale svoj bijes, nemoć i opomenu, srdeći se na one koji ne dolaze i  koji ne mogu  čuti što se govori.

Oni koji dolaze rjeđe nose „opomenu“ onima koji nisu tu, ukućanima, prijateljima, unatoč našoj molbi da to učine. “Ne slušaju nas”. Kažu: “što si ti bolja jer ideš, gledaj svoja posla, baš te brige” i odlaze u velike robne kuće, kafiće da “ubiju” vrijeme do ručka. Nekima, sve što odnesu  kad se vrate kući svodi se, kadšto, na izreku: „opet je župnik opominjao i galamio“.

Imam plan koji je kod mene zaživio i želim ga podijeliti s drugima. Koliko je uspješan?  Djeci i odraslima govorim da živimo oko i od „dva stola“,

kućni stol gdje se obitelj sastaje i jede zajedno, gdje se hrani tijelo. Drugi je  Isusov stol, euharistijski, gdje se okupljaju mnoge obitelji i hrane dušu.

Kruh je na oba stola, kruh i riječ. U čemu je problem?

Mnoge obitelji ne sjedaju zajedno oko stola. Čitam ovih dana u štampi da u nekim engleskim obiteljima nema većeg stola za objed, jede kad tko stigne.

Kod nas, osobito na selu, njeguje se obiteljski ručak. Bar jednom se jede zajedno. Nedjeljno okupljanje je nekima jedina mogućnost da se vide. Zajedništvo u obitelji je u krizi. Razlozi su mnogostruki. Što učiniti da ukućani, iako nisu bili na svetoj Misi, “dožive”  Dan Gospodnji?

Uoči prve pričesti u župi, prilikom katehizacija roditelja, odlučio sam iznijeti jednu ideju. Mnogi su bili oduševljeni. Predložio sam da nema nedjeljnog ručka bez bijelog stolnjaka, cvijeta u vazi i upaljene svijeće. Želja mi je da i oni koji nisu bili na sv. Misi dožive važnost i  ljepotu, raskoš obiteljskog stola, a preko njega i Euharistije. Očito je da obitelj koja zajedno ne sjeda za stol, zajedno ne moli.

Bijeli stolnjak je i jedna vrsta euharistijske kateheze. Ručak postaje gozba, kuća postaje crkva u malom. Onima koji dolaze „k stolu Gospodnjem“ tumačim smisao „bijelog stolnjaka“ da bi oni, začuđenim ukućanima koji ne idu na svetu Misu, mogli protumačiti povezanost, uzajamnost, crkvenog i kućnog oltara bez riječi, bijelim stolnjakom.

Ako mislite da je dobra ideja, objavite je i drugima.

Slavko Vranjković – sacerdos

Latinski: Adventus – advenire – dolaziti.

Započinje nedjeljom koja je najbliža blagdanu sv. ANDRIJE – 30. studenoga.

Traje četiri tjedna. Završava na Badnjak navečer.

NIJE TO SAMO VRIJEME PRIPRAVE NA BOŽIĆ – NEGO I NA DRUGI ISUSOV DOLAZAK – TREBA IMATI U VIDU PASHU I USKRS.

Božićna četrdesetnica je na početku crkvene godine.

AD VENIRE..TVORI SUVREMENU TALIJANSKU RIJEČ AVVENIRE koja znači dolaziti iz budućnosti. Vrijeme došašća je vrijeme budućnosti.

USTVARI SPOMINJEMO SE ONOGA ŠTO SE DOGODILO – ROĐENJA ISUSOVA U BETLEHEMU u danom povijesnom trenutku i IŠČEKIVANJA ONOGA ŠTO IMA DOĆI – NJEGOVA DOLASKA.

Došašće je vrijeme kad se kršćani mogu pitati: gdje se to mi s Bogom susrećemo, gdje otkrivamo njegovo lice?

KLJUČNE RIJEČ I SU: očekivati, put, čekati, pokazati, spasenje.

TEME NEDJELJNIH ČITANJA.

Prva         – budno očekivanje Isusova drugog dolaska.

Druga       – budući da je kraljevstvo nebesko blizu..priprava puta.

Treća        – govor o mesijanskom vremenu i blizini.

Četvrta      – Mesijin dolazak.

MOLITVA KAO PROGRAM: DA NAS ZATEČE BUDNE U MOLITVI I RASPJEVANE NJEMU NA SLAVU.

OBIČAJI U DOŠAŠĆU:

Zornice, sijanje žita, vijenac došašća, Božićna ispovijed.