Archive for category: Novosti

Čovjek je biće dijaloga, biće riječi i izricanja onoga što misli, osjeća ili želi podijeliti s drugim(a). Upućenost čovjeka na riječ kao sredstvo razumijevanja i sporazumijevanja svoje korijene vuče od čovjekova nastanka. Riječ je ta koja se oblikovala, razvijala i mijenjala kroz povijest, ona je ljude spajala ili razdvajala, ovisno o kontekstu u kojem je dolazila i načinu na koji su je ljudi razumjeli.

Iz daleke prošlosti, i šutnje koja je obavija u današnje vrijeme, postoji jedna Riječ koja je bila i ostat će neizmjerna vrijednost darovana čovjeku. Sveto Pismo nam donosi u Ivanovom Proslovu objavu Riječi: „ U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga – Riječ bijaše Bog.“. (Iv 1,1) Riječ koja je promijenila svijet, koja je sve što je mislila da je vrijedno govora – rekla; i tada zašutjela, ostavljajući čovjeka zadivljena, uplašena ili nezainteresirana prema sadržaju svoga govora. Time je čovjeku darovala slobodu – želi li biti indiferentan slušalac ili diferentan sugovornik. Za vjernika Božja šutnja u današnjem vremenu nije znak da Boga nema, da nema više o čemu govoriti ili da se umorio od čovjeka. Naprotiv, čovjek je taj koji je pozvan razmišljati o riječima Svetoga Pisma, on je taj koji je pozvan sebe odgajati prema toj Riječi i živjeti po njoj. Boga obično ne čujemo u vrevi svakodnevnoga života, niti mu se puno obraćamo ako nam sve u životu ide dobro. Prođu dani a da nam ne padne na pamet. A čovjek je pozvan razgovarati s Bogom. Najbolji način za susret i razgovor s Bogom daje molitva. Božja šutnja nas odgaja da najbolje čujemo ono što Bog hoće, a sprječava nas da sami odgovaramo. Zbog toga ovo malo razmatranje i nosi naslov „ moć i nemoć“ šutnje. Moć je oznaka časti i vlasti, ona čovjeku daje dostojansveno i uvaženo mjesto u društvu i zbog toga je mnogi žele. Nemoć je suprotnost tome, i mnogi je ne žele. Osjećaj nemoći umanjuje vrijednost i dostojanstvo čovjeka.

         Nasuprot tome, moć šutnje odgaja u čovjeku vrline, daje mu vrijeme da u tišini sredi svoje misli i odredi svoje granice. Moć šutnje pomaže čovjeku da na najbolji način čuje svojega bližnjega, i u konačnici, samoga Boga. Bog nije misao izvan nas, On je misao našega srca, izrečeni dio našega bića. Moramo misli ponovno vezati uz svoje srce, ušutjeti, da bismo iznova čuli Boga. To je pozitivna šutnja koja odgaja. Negativna šutnja prešućuje samoga Boga, jer postoje mnogi koji o njemu jednostavno šute – nijemi. Tako dolazimo do zaključka da moći šutjeti ne treba baš o svemu. Pozvani smo u-šutjeti pred Bogom, ali o njemu ne šutjeti.

           Svijet je pun onih koji rado i puno pričaju. U njima prevladava „nemoć“ vladati vlastitim riječima korisno i potrebno. Od takvih nas često boli glava, i poslije bujice njihova govora, na kraju, kad ostanemo sami, ne ponesemo sa sobom ništa od svega rečenoga. Trošenje riječi nije osnovna svrha samoj sebi. Riječi su dio nas i treba znati sačuvati njihovo bogatstvo u svojoj duši. Iako, u ovom negativnom kontekstu „nemoći“ šutnje, postoji i njen pozitivi kontekst. Ta pozitivnost ogleda se ponajbolje u onima koji svoju zadivljenost Bogom ne mogu prešutjeti nego je prenose usmeno i pismeno drugima. Oni su ne-moćni pre-šutjeti Istinu.

           Kršćani su pozvani odgajati sebe za poučan govor i pametnu šutnju. Šutnja je u svojoj tišini odgojila mnoge velike svece. Jedan od njih, sveti Augustin tako je davno napisao da;

                         „Ako šutiš – šuti iz ljubavi,

                               Ako govoriš – govori iz ljubavi … „

Spomen (memoriale, anamnezis) je gesta koja naviješta i proslavlja Božja dobročinstva, i podsjeća čovjeka na otajstvenu prisutnost Isusa Krista u euharistiji. Euharistijsko slavlje nije sjećanje na Boga koji se predaje za život svijeta nego je njegovo trajno uprisutnjenje i ponavljanje njegovog vazmenog otajstva, neprestano posuvremenjenje događaja Isusa Krista. U spomenu je Bog prisutan, djelatan. Svaki navještaj i slavlje euharistije je veza sa Isusom Kristom. Čin i nakana u euharistiji dobivaju smisao tek u osobi Isusa Krista, koji je darovao sebe za spas svijeta.

Euharistijska se sakramentalna gesta obavlja pomoću kruha i vode. Pšenični kruh je beskvasan ili kvasan. Vino treba biti od grožđa, te mu se dodaje, prema postojanome običaju Crkve, nekoliko kapi vode, čiji je smisao izraziti sjedinjenje kršćanskog puka sa Kristovom žrtvom.

Ponajprije promotrimo sastavnice koje je Isus odabrao i uzeo za posljednju večeru: kruh i vino. Kruh je osnovna namirnica ljudske prehrane i dijeliti kruh sa drugima znači dijeliti sredstva za život. Blagovati s nekime znak je bliskog prijateljstva, i kao takav, poziva na zajedništvo osobe prisutne za stolom, koji dijele hranu neophodnu za rast, za razvoj, za život. Lomljenje kruha je gesta koja obično pripada domaćinu koji prima i poziva goste – ta gesta im pokazuje znak dobrodošlice i kao da želi da ostanu još malo duže nego što su namjeravali. Kada se kod nekoga u gostima osjećamo dobrodošli, vjerovatnost da ćemo doći ponovo je veća nego tamo gdje naš dolazak nije primljen srcem, i gdje se ne osjećamo ugodno. Bog koji se daruje u hostji daje samoga sebe za nas. Kada bi samo dijelić toga otajstva ostavio traga u našoj duši, vremenom bi sebe znali pripremiti za svakodnevni susret s Kristom u euharistijskom slavlju. Krist, djelatno prisutan u svojoj Crkvi, susreće čovjeka na način koji je prilagođen ljudskoj naravi. Zbog toga se ne trebamo odricati pričesti i susreta s Njime, osim kada smo svjesni svoje grešnosti.

Isus se na posljednjoj večeri svojim učenicima predstavio kao kruh s neba, živi kruh života (usp. Iv 6, 41. 48. 51), koji u kaležu vina daruje svoju krv za spas grešnog čovjeka. Kruh i vino – tijelo i krv – su jedini sakramenti koji mijenjaju svoju bit, nešto slično ne događa se niti u jednom drugom sakramentu. Ne daruju se samo kruh i vino nego oni postaju sam Isus Krist. Objekt postaje subjekt – živa stvarnost. Dok drugi sakramenti posvećuju kad ih se prima, u euharistiji se nalazi sam Tvorac svetosti i prije nego se primi. Tijelo se nalazi pod prilikom kruha a Krv pod prilikom vina snagom riječi; no također se nalazi i Tijelo pod prilikom vina i obratno. Zbog te tajne vjere koju nije jednostavno shvatiti, mnogima je teško povjerovati da se u maloj hostiji nalazi sam veliki Gospodin. Ne kaže se uzalud „ da tamo gdje prestaje razum, počinje vjera“. Blagdan Tijelova tako časti samoga Krista, Sina Božjega koji prinosi samoga Sebe Ocu kao neokaljanu žrtvu Novoga Saveza. Svijest o ovoj stvarnosti neka nam pomogne da dostojnije slavimo i častimo Spasitelja, jer On je „s nama“ u sve dane do „svršetka svijeta“.

BLAGOSLOVLJEN VAM BIO

BLAGDAN DUHA SVETOGA!

Na dan Pedesetnice (na kraju sedam vazmenih nedjelja), Kristov se Vazam dovršuje izlijevanjem Duha Svetoga, koji je očitovan, darovan i priopćen kao božanska Osoba: iz svoje punine Krist, Gospodin, izlijeva Duha u izobilju. Toga je dana Presveto Trojstvo objavljeno potpuno. Od toga je dana Kraljevstvo Nebesko otvoreno onima koji vjeruju u Njega. On uvodi svijet u „posljednja vremena“. Njegovi darovi – izvor su blagoslova. Hram tijela našega tako postaje Hram Duha Svetoga koji smo pozvani svjedočiti u okrilju – vlastite obitelji, župne zajednice, radnog mjesta…

… DUŠE SVETI …

Darom RAZUMA prosvijetljuješ zdence naše vjere, i govoriš: „I u tvojoj pustinji postoji bistri zdenac. Potraži ga!“.

Vjetrovi ovoga svijeta mnoge obaraju, i nose kuda oni hoće. Tražeći dar JAKOSTI, držimo čvrsto Tvoje Riječi svjetla i istine, da nam vjetrovi ovoga svijeta, korijene vjere ne iščupaju.

Snagom svojih darova raširi nad nama plašt razuma, da u svoje srce znamo pustiti Krista, a u svoj život utkati svjetionik STRAHA BOŽJEGA.

Darom POBOŽNOSTI vrati sunce u našu dušu. Zrakama njegova milosrđa zacijeli naše rane.

Gorući grm razgoni mrak, dugo gori… Oko sebe prosipa svoju svjetlost. Ime nam izgovara, srce rastvara. Svojim odsjajem duše natapa plamenom ZNANJA.

Na pragu života bezbroj zora. Uokolo zov nedopuštenoga naše poglede i korake mami.

Slamkom MUDROSTI dotakni nam dušu, da znamo zastati i promisliti kamo krenuti.

Snagom svoga SAVJETA otkrivaj znakove vječnosti u sjemenu svome, u nama. Daj nam snagu zrenja, da zrnje što klije umije donijeti plod – u vrijeme plodova. Kad Ti dođeš, u slavi svojoj, i pružiš ruku da ubereš plod sa stabla života našega…

Danas je u župnoj crkvi Duha svetoga u Nuštru podjeljen sakrament sv. Potvrde. Prvi naraštaj koji sakrament primaju kao srednjoškolci. Svetu Misu je predvodio mr. sc. LUKA MARIJANOVIĆ, u nastavnom zvanju i na radnom mjestu višeg predavača pri katedri Svetog pisma Staroga zavjeta na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, koji je i podjelio sveti sakrament.