Blagdan Svetog Josipa – 19. ožujka

25. veljače 2011./in Novosti/by Administrator

Sveta misa u Nuštru u 11.00 sati.

Sveti Josip – zaštitnik Domovine Hrvatske, obitelji, umirućih i bolesnih

Štovanje sv. Josipa započelo je oko 850. godine u Reichenauu, a kasnije su ga osobito promicali sveti Bernard iz Clairvauxa, sveta Tereza Avilska, sveti Franjo Saleški, Ivan Gerson, franjevci i papa Siksto IV., koji je uveo blagdan sv. Josipa obveznim za svu Crkvu. Vlada Dubrovačke republike je 20. ožujka 1521. godine prihvatila prijedlog da se u republici toga dana svetkovina svetog Josipa slavi kao zapovijedni blagdan. U sjevernim krajevima Hrvatske štovanje su mu širili isusovci, a Hrvatski sabor na svom zasjedanju 9. i 10. lipnja 1687. godine proglasio ga je zaštitnikom hrvatskog kraljevstva. Točnije, u saborskom protokolu od tih dana, na latinskom jeziku piše: “Sveti Josip, Krista Spasitelja vjerni branitelj, Djevice Bogorodice djevičanski zaručnik, za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske u Državnom saboru godine 1687. od redova i staleža jednoglasno je odabran.“

Svijest o tome da nam je zaštitnik nije osobito zaživjela, ali su naši biskupi na svom zasjedanju u Splitu 1972. godine rekli »da je odluka Hrvatskog sabora iz 1687. god. i sada na snazi, jer Sabor nije imao u vidu apstraktno hrvatsko kraljevstvo, nego hrvatski narod, koji nadživljuje sve peripetije oko svoga suvereniteta…”. Tada je Hrvatska biskupska konferencija donijela odluku da se osobito mora štovati u Hrvatskoj. Odlukom HNV R. Srbije blagdan sv. Josipa je jedan od četiriju blagdana hrvatske zajednice u Srbiji. Nacionalno svetište sv. Josipa je u Karlovcu na Dubovcu. Sv. Josip je zaštitnik bolesnika i umirućih i uzor obiteljskog života te pokazuje kako se služi Isusu, spasitelju čovjeka.

U susret Korizmi

25. veljače 2011./in Novosti/by Administrator

Pepelnica – Čista Srijeda – (9. ožujka 2011.)

Katolički svijet s Pepelnicom počinje najozbiljnije i najplodnije razdoblje crkvene godine. Tim danom počinje korizma, a na neki način na Veliki petak završava. Zato je početak i kraj korizme označen najozbiljnijom pokorom, tzv. strogim postom i nemrsom. Strogo postiti znači samo jedan put na dan do sita se najesti, a ne mrsiti znači ne jesti meso niti mesne prerađevine. Tko post shvati kao zakon, dovoljno je da izvrši to što Crkva od njega traži. No, sasvim je normalno da će svaki vjernik daleko ozbiljnije shvatiti taj poziv Crkve na post, pokoru i nemrs.

Crkva se nada da će svaki vjernik strože postiti, možda ništa ne jesti ili pak o kruhu i vodi proživjeti taj dan. Brojni se kršćani u korizmi odreknu svih 40 dana nečega što im je osobito drago, npr. mesa, alkohola ili cigareta. Neki su se, upravo odričući se u korizmi, uspjeli osloboditi ovisnosti o drogi. Ima onih koji odluče da će u korizmi ranije ustajati i da neće gledati televiziju.

Ozbiljni kršćani u korizmi ne slušaju zabavnu glazbu nego klasičnu i ozbiljne govorne programe. Neki si kršćani zadaju osobitu pokoru, odluče osloboditi se nekoga grijeha i pogreške, u svoj život nastoje uvesti neku korisnu naviku. Tijekom korizme pokušaju biti vrijedni u poslu, samozatajni, strpljivi prema svojini ukućanima, šutljivi i vrijedni. Velik broj kršćana odluči da će u korizmi svaki dan desetak minuta čitati Sveto pismo. Brojne su obitelji koje u korizmi odluče da će navečer uvesti obiteljsku molitvu, ili da će svaku večer zajednički u obitelji moliti krunicu.

Jedni odluče na početku i na kraju korizme dobro se ispovjediti, i tako u te dane biti osobito čistima. Djeca obično odluče da će se tih dana odreći slatkiša i bombona, da će se odreći nekih igara koje su im smetale da napisu školske zadaće. Ima mladića i djevojaka koji će se u korizmi odreći izvanjskih načina izražavanja svoje ljubavi, poljubaca i zagrljaja, ima bračnih drugova koji odluče da će u korizmi govoriti jedno o drugom samo pozitivno i dobro. Neki odluče svaki dan, ili pak nekoliko puta tjedno, poći na svetu misu. Drugi pak odluče na početku korizme da će svaki dan naći pola sata vremena za molitvu, za razgovor s Bogom, za ozdravlji-vanje svoga duha, za liječenje svoje savjesti, intelekta i srca.

Svi su dakle pozvani da u korizmi nešto posebno naprave, da zaoru neku osobitu brazdu svoga života, i posiju novo sjeme u svoje dane, mjesece i godine. Nad svima, već na Pepelnicu, lebdi Isusova riječ koja zove: »Kraljevstvo Božje je pred vratima, obratite se i vjerujte Radosnoj vijesti«. Zato se i kod posipanja blagoslovljenim pepelom na Pepelnicu kaže onome koga se pepeli: »Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti«. Ili pak druga rečenica: »Obrati se i vjeruj Radosnoj vijesti«.

Korizma, dakle, nije vrijeme žalosti, nego novo proljeće života. Ona donosi nove šanse, nadu da čovjek postane drugačiji, da u svome životu ispravi ono što ga je do sada mučilo, da postane zdrav, plemenit i dobar. Korizma je vrijeme kad čovjek može ozdraviti svoju dušu, i disciplinom u jelu, piću i radu iscijeliti svoju psihu, ali i svoje tijelo. To su trenuci kad on može čitavo svoje biće očistiti, skinuti teret sa savjesti, ali i sa tijela, kao i teret krivih emocija i maštanja, te teških misli i briga.

Pepelnica je ostala kao spomen na pokoru koju su činili Židovi tijekom svoje povijesti. Veliki sveci i pokornici Starog zavjeta znah’ su se obući u kostrijet od grube konoplje, posuti glavu pepelom, i leći u prah u znak da su sagriješili i da žele popraviti svoj život. Prah označuje da je čovjek bez Boga samo gomila praha koja se raspadne i zauvijek nestane. Tek u Božjoj svemoći i ljubavi taj prah postaje čovjekovo tijelo i duša, i neraspadljiv, besmrtan i vječan. Zato taj prah koji se zove čovjek i koji je smrtan i loman treba neprestano Božju prisutnost i snagu Duha Svetoga da učini čovjeka nepobjedivim i besmrtnim. Korizma je i uspomena na četrdesetdnevni Isusov pokornički boravak u pustinji, te na četrdeset godina hoda Izraelaca kroz pustinju da bi mogli ući u Obećanu zemlju.

Korizma koja počinje na Pepelnicu vrijeme je velikih obećanja i nada. Tada bi trebalo napraviti zaokret života. Najprije odreći se grijeha, priznati ih i oprostiti onima koji su te povrijedili. Zatim zamoliti neka Duh Sveti ispuni prostore duše, zamoliti Boga neka osvježi i izliječi dušu, tijelo i duh, a onda početi živjeti pozitivno i vidjeti da je zaista moguće biti sasvim drugačiji čovjek, svet, da je moguće svega se odreći i biti slobodan u srcu, da je moguće prihvatiti život s križevima, mukama, smrću i bolestima, te postati zdrav, vječan i neuništiv.

Tko je dobro iskoristio korizmu, taj postaje iskusni kršćanin, vjernik i čovjek. Tako Uskrs na kraju korizme postaje ne samo slavlje Isusova uskrsa i nade u naš, nego također novi početak, proljeće vlastitog života, proljeće zdravlja, humanosti i plemenitosti.

Dr. Tomislav Ivančić, “Oaze života”

Sveti Blaž 3. veljače 2011.

1. veljače 2011./in Novosti/by Administrator

Naziv Blaž dolazi od prilagodbe latinske inačice imena (Blasius), a dubrovački naziv Vlaho je nastao od grčke riječi Vlasios. Starom ilirskom prilagodbom grčkih i rimskih imena dobije se ime Vlaho, koje nije povezano s nazivom Vlasi korištenim za označavanje jednog dijela balkanske populacije. Još jedan primjer takve prilagodbe nalazimo u latinskom imenu Junius, koje je u Dubrovniku glasilo Džono.

LEGENDA

Mučenik sv. Vlaho (Blaž), na latinskom Sanctus Blasius rodio se u Sebasti u ondašnjoj Maloj Armeniji kojom je upravljao Rim, to je današnji grad Sivas u središnjoj Turskoj. Narod i svećenstvo su ga izabrali za biskupa nakon smrti njegova prethodnika. Dioklecijan je za vrijeme svoje vladavine 313. g. proglasio u rimskom carstvu opći progon kršćana. Taj progon se nastavio i za vrijeme Licinija. Za to vrijeme sebatski se biskup skrivao po planinama Kapadokije. Za svoj dom izabrao je osamljenu i tamnu pećinu iz koje je oprezno izlazio samo noću da dijeli utjehu mučenim i nesretnim kršćanima. Bog mu je dao moć da postane prijatelj sa divljim zvijerima. One su mu donosile hranu a za uzvrat on ih je liječio. Agrikolaus koji je u to vrijeme bio rimski upravnik u Sevastu, izmišljao je najokrutnije muke protiv biskupa. Divlje zvijeri je puštao da izvode svoju «igru» sa kršćanima. Jednog dana naredio je vojnicima da ulove što više zvijeri. Nakon dugog traženja naišli su na pećinu ispred koje su mirno stajale divlje zvijeri a sv. Vlaho je molio među njima. Vojnici su se sutradan vratili po njega na zapovijed Agrikolausa. Mirno ih je dočekao. Vijest se brzo proširila pa su svi kršćani izašli iz skrovišta da ga još jednom vide.

Putem do grada propovijedao je a mnoštvo ljudi ga je pratilo. Sv. Vlaho je svoje vjernike bodrio da ustraju u vjeri. Kad bi spustio ruku na bolesne odmah bi im se vratilo zdravlje. Na tom putu priđe mu uplakana majka sa djetetom u naručju. Kroz suze mu ispriča kako je djetetu zapela u grlu riblja kost, molila ga je da ga spasi. Na to. Sv. Vlaho spusti ruku na grlo djeteta, prekrsti ga i pozove Svemogućeg da se kost izlomi i da se dječaku vrati zdravlje. Molio je da se to isto uvijek učini svima koji bi ga u bolesti grla molili u njegovo ime. Dijete ozdravi, mati se zahvali sv. Vlahu i uputi se kući. Nedugo zatim pred njega dođe stara udovica i ispriča mu kako joj je vuk ugrabio mlado prase koje je čuvala. On je umiri, a u to je došao vuk i vratio živo i zdravo prase. Kad je doveden u Sebastu, Agrikolaus je od njega zatražio da se odrekne vjere. Na to mu je sveti biskup odgovorio:»Ispovijedam Krista i ne mogu se klanjati krivim bogovima.» Na to Agikolaus naredi da ga muče. Hrabro je podnio sve muke i još reče:»Jadniče, ako misliš da ću s bičevanjem iznevjeriti Krista, varaš se jer on mi je na pomoći!» Gradom se pročula vijest o njegovoj ustrajnosti. Udovica kojoj je pomogao, odluči ubiti prase. Skuhala je glavu i noge od prasca sa zeljem i odnijela u tamnicu. Donijela mu je još i svijeću da mu svijetli u zatvoru. On je primi i uzme malo jela, prorokova joj svoje brzo mučeništvo i smrt. Zamolio je da mu za uspomenu pali svijeće i da za svog života nastavi pomagati siromašnima.

Obećao joj je blagoslov gospodina Boga i da će svatko tko se povede za njenim primjerom primiti isti blagoslov. Nakon par dana Agrikolaus naredi da se sv. Vlaho objesi i da se oštrim željeznim češljevima za vunu dere od glave do pete. Uza sve to viseći s grede svom krvniku je rekao:»Ne marim za muke jer mi je Bog na pomoći!» Putem do tamnice iz njega je tekla krv koju su sedam žena kupile krajevima svojih haljina i maramama. Stražari su shvatili da su i one kršćanke, zarobili su ih i odveli pred Agrikolausa. Nagovarao ih je da se preobrate, na to su ga one zamolile da ih pusti na jezero da se operu kao bi bile čiste za primanje nove vjere. Stražari su ih poveli, a sa sobom su ponijeli kipove svojih bogova. Žene su uzele te kipove i bacile ih u jezero. Za to su bile kažnjene poput sv. Vlaha na isti način. Uz njih su bila i djeca koja su promatrala te muke. One bez boli podnesu muke uz pomoć Svevišnjeg. Nakon toga krvnik naredi da im se odrube glave a djeca bace u tamnicu sa sv. Vlahom. Sutra dan naređeno je da se na vrat sv. Vlaha veže kameni žrvanj i da ga se baci u jezero.

Kad su svi došli do jezera sv. Vlaho se uputi po vodi kao po tvrdoj zemlji, na sredini jezera reče:» Ako i vaši bogovi imaju iste moći dođite i vi!» U tom trenu obasja ga jaka svjetlost, pojavi se anđeo i pozove sveca da primi vječnu slavu. A ljutiti Agrikolaus naredi da se sv. Vlahu i djeci odrubi glava. Na stratištu on klečući uputi molitvu Bogu. Molio ga je da svi koji razbole grlo a zazovu njegovu pomoć pred Bogom da im usliši molitve. Iznad njega se pojavilo svjetlo i začu se glas:»Ja sam Bog koji se te dosad proslavi, unaprijedit ću te još većom slavom, svoju milost ću udijeliti onima koji budu slavili tvoju uspomenu !» Nakon tih riječi odsjekoše glavu sv. Vlahu i djeci.

To se dogodilo u veljači 317. godine Kad je Konstantin je pobijedio Licinija, kult sv. Vlaha širio se cijelim kršćanskim svijetom.

BLAGOSLOV GRLA

O blagdanu sv. Blaža svake se godine po crkvama dijeli blagoslov grla. Svećenik s dvjema svijećama pristupi vjerniku i moli: „Po zagovoru sv. Blaža, biskupa i mučenika, oslobodio te Bog od bolesti grla i svakog drugog zla!“ Taj je blagoslov takozvana blagoslovina u Katoličkoj Crkvi. On se temelji na prastaroj predaji po kojoj je sv. Blaž svojim blagoslovom spasio dječaka kome je u grlu zapela riblja kost. Kod blagoslovina Crkva moli Božju pomoć u raznim potrebama, a po zaslugama Isusa Krista i zagovoru svetaca. Blagdan svetog Blaža (Vlaha), biskupa i mučenika, u Rimokatoličkoj Crkvi slavi se 3. veljače.

izvor:wikipedija

Svijećnica 2. veljače 2011.

31. siječnja 2011./in Novosti/by Administrator

U srijedu, 2. veljače je po katoličkom kalendaru blagdan koji nosi dva imena: Svijećnica i Prikazanje Gospodnje.

Spomendan je događaja kada su, prema propisu Mojsijeva Zakona, Josip i Marija donijeli Dijete Isusa u Hram da ga, kao prvorođenca, obredno prikažu Bogu. Tu se, bilježi evanđelist, zatekao starac Šimun, koji je uzeo Dijete u naručje i, u nadahnuću, prepoznao u njemu budućeg Mesiju. Mariji je prorekao da će joj “mač boli probosti dušu”. Pri tom je Šimun – to je okosnica blagdana – Isusa nazvao Svjetlom, doslovno “svjetlost za rasvjetljenje naroda”. Spominjući se toga vjernici danas u crkvu donose svijeće na blagoslov. U obitelji ova se “marinska svića” pali u različitim prilikama: na velike blagdane, u vrijeme oluje i grmljavine, stavlja se zapaljena u prozor kad mjestom prolazi tijelovska procesija, nosi na krštenje novorođenčeta i na prvu pričest kao spomen na krštenje; stavlja se i u ruku umirućem kao ohrabrenje i znak nade u vječni život….

Otuda blagdanu pučko ime – Svijećnica. Blagdanu je središte Isus pa se zove Prikazanje Gospodnje; no istodobno je naglašena, Marijina uloga. U pučkom je izričaju to dvoje spojeno pa se, osobito u Slavoniji, blagdan zove i “Svitlomarinje” (Isus – svjetlo Marijino). Mnoge Marije toga dana slave svoj imendan. Iako ne spada među zapovjedne svetkovine, puku je drag i crkve su toga dana vrlo posjećene.

U Hercegovini se ovaj blagdan zove i Kalandora. Vjerovalo se uvijek da će godina biti dobra i rodna ako je Kalandora popraćena kišom. Odatle je i stara hrvatska poslovica: “Kalandora vodna, godina rodna”, ali ima i druga: “Kalandora vedra, u dice se vide lebra”. Vidjet ćemo što nam nosi ova Kalandora i godina.

izvor: Tihaljina portal

LUKNO – godišnji doprinos

13. siječnja 2011./in Novosti/by Administrator

Prenosimo sa WEB-a župe Svih Svetih Đakovo

Lukno je obvezni godišnji doprinos župljana za uzdržavanje svećenika. Lukno se plaća po bračnom paru (obitelji). Neki bi platili lukno samo u godini u kojoj nešto trebaju od župe (krštenje, pričest, krizma, sprovod). Lukno se plaća od godine vjenčanja ili godine doseljenja u župu. Svi imaju pravo primati sakramente i blagoslovine, sudjelovati na bogoslužju i župnom pastoralnom programu. Isto tako imaju dužnost plaćati lukno. Lukno se obično plaća krajem godine, ali može se platiti u bilo koje doba godine. Ako se lukno ne plaća redovno (krajem godine), to treba učiniti u prigodama kada se traže sakramenti ili blagoslovine u župi (kod krštenja, sprovoda, prve pričesti, krizme i sl.). Za plaćanje lukna ne treba čekati blagoslov kuće. Dar za blagoslov kuće nije lukno. Od 2001. godine lukno je u cijeloj Nadiskupiji izjednačeno i to 100 kn po paru. Od 2001. godine prihod od lukna ide u župnu blagajnu.

Vrijeme kroz godinu

8. siječnja 2011./in Novosti/by Administrator

Nedjelja, 9. siječnja je blagdan – Krštenje Isusovo. Uživajmo još taj dan u božićnim pjesmama, a u tome će nam pomoći i “Križarice”, naš zbor mladih, svojim večernjim koncertom. Krštenjem Isusovim, završava božićno vrijeme, a počinje vrijeme kroz godinu. Simbolika je više nego očita, paralela sa životom, rođenje djeteta, slavlje – zatim nastupa život i sve što on sa sobom donosi: znoj, rad, patnja, često i suze ali i veselje i radost, i sve to na krivudavoj stazi života, koja vodi prema drugoj životnoj obali, prema susretu s Bogom u kojemu sve živi.

U to vrime godišta

31. prosinca 2010./in Novosti/by lekosta

Raspjevana zvona nad gradom. Sumrak. Prepune ulice prolaznika. Trgovi predbožićno okićeni, ozvjezdani svjetlom. Užurbanost posvuda.
U ustima gorak okus kave. “Božić je ludnica, kažem ti, ludnica..i to svake godine, svake…” reče Marija između dva gutlja.

“Za mene je Božić radost koja traje, vraćanje u djetinjstvo, dar neba zemlji” odgovori mlada katehistica Rozmasri. “Ne davi, molim te! Ti svemu daješ smisao koji nitko ne razumije, ni ja ni..prijateljice. Davno je Božić bio događaj, a sada od njega pravimo biznis, šoping, draga moja.”On je bio što je i sada: rođendan Boga, a što se slavi samo izvana, okićenim jelkama, darovima, dobrim jelom.. a ne srcem… u tome je problem.””Popuješ, draga moja, popuješ. Nije ni čudo s kim si i na koji fakultet ideš. Mene jeza hvata kad pomislim koliko ove godine moram potrošiti na darove, hranu..sebi i drugima..nezahvalnima. Brdo novca nizašto. “Zar ti nisi ona koju poznam godinama? Zbunjuješ me.” “Oprosti, ništa osobno. Nekada mi je Božić bio radost, danas je noćna mora. Imamo toliko poslovnih prijatelja a za svakoga treba smisliti neki dar ni sličan onome od lani. Kažeš: “Bog nam se darovao. To nam je najveći dar”. Kako to njima reći a da ne ispadneš iz trenda “čovjek od jučer” što bi rekao onaj moj filozof.” “Mislim da me nisi razumjela. Crkva nije protiv proslave, vanjskog sjaja. Na žalost zaboravlja se ono što je uzrok tom slavlju u tome je problem.

Ulazeći u osvijetljeno dvorište učini joj se kao da ulazi u zaštićen prostor djetinjstva. Prisjeti se rodnog kraja, radosnog iščekivanja Božića. “Gdje si ti, zaboga” vrati je u stvarnost povik. U predvraću je stajao suprug. “Na kavi s prijateljicom…Razgovarale smo o tome kako kupiti..i gdje, što je u trendu”. Misliš li da ja imam štampariju novca? Božić me više košta nego što mogu. Sa svih strana molbe za pomoć; pučkoj kuhinji, nekakvim dječjim domovima za poklone “bijesno procijedi suprug Marko, pogleda u nebo i ode.

“Uvijek isto”,promrmlja razočarano. “On se ljuti, a problemi meni ostaju.” Kuća je prihvati toplinom, dragim mirisima, obiteljskim slikama vješto razbacanim na zidu dnevne sobe. Starinski namještaj, pretrpan uspomenama s mnogih putovanja. Njegova mama je sjedila uz prozor, nepomična, s krunicom u ruci. “Jesi li ti to kćeri” reče. “Nisam ti kćer i ne zovi me tako” dobaci ljutito i zalupi vratima kuhinje. Do ludila ju je dovodio njezin spokoj, smirenost kojom je prihvaćala sve.. i dobro i zlo. Mrzila je ponekad samu sebe nakon oštrih riječi koje bi joj izgovorila, a izgovarala ih je često i nasladano. Na njoj, staroj i nemoćnoj, iskalila bi bijes i ljutnju nagomilanu tijekom dana. Zavidjela je baki na sjećanju na radosne Božiće o kojima je pričala, na koje se dugim kazivanjima navraćala. Njoj se činilo da je izaziva sjećanjem ,da je želi vratiti u prošlost iz koje je mukom izašla, na koju se vraća samo u snovima koji je bude znojnu i uznemirenu. Mrzila je sve što ju je podsjećalo na siromašne godine djetinjstva . “Bog ti je jedina utjeha kad si gladan” prisjeća se riječi svoga učitelja i njegova prebrojavanja onih koji slave Božić. Danas je bogata. Sve ima što poželi. “Znaš li što mi reče mala.. Marinela” ? “Zar je to toliko važno što ti je rekla. Kaže ona i meni svašta” odvrati. “Nisam ništa loše mislila “baka će” nego sam se zabrinula, jadna i čemerna. “Tu si gdje si..živiš bezbrižno i što ti fali?” “Ono što mi nedostaje ti mi nisi dala .. niti možeš. Bog mi daje mir i strpljenje. Sjećam se kakva je bila božićna priprava u moje vrijeme .

Valjalo je spremiti svečano i dušu i tijelo. Ti se zabrinula samo za darove, a ispovijed, pričest?” “Tvoje vrijeme je prošlost. Što ti drugo preostaje do ispovijedi i molitve. Grešna si bila i ostala pa se ispovijedaj. Ja nemam potrebe. Sve ti onemoćalo osim jezika i ako griješim zbog vas griješim.” “Neka bude kako kažeš, ionako je uzalud kucati na tvoje…””Sada mi je stvarno dosta! Znam tvoje litanije: “gluhe uši, gluho srce. Ako nisi kadra pomoći, ne odmaži!”

Baka je zašutjela. Tuga je vrati u prošlost. Božić na domaku. Studen sapela brda mrzlinom, a srce gori, gori i pjeva. Pred svakom kućom vesela cika djece. Na ognjištu vatra, pod pekom kruh. Pjesma odasvud. Kao da pjevaju brda ozarena badnjim vatrama.” “U to vrime godišta, mir se svitu navišta”.

U stvarnost je vrati povik:”Gdje si do sada? Djevojčica je stajala široko otvorenih očiju. Strah se ugnijezdio u njima. Bila sam na vjeronauku. Za Božić pripremamo igrokaz “Bog koji dolazi”.Ja glumim..” “Glumiš budalu”! viknu majka. “Gdje ti je brat? Zar nisi’?? “Nisam” reče djevojčica snuždeno. Očekivala je udarac i prijekor. Često, više puta, bi dječak ostao u vrtiću zadnji. Nitko nije došao po njega. Čulo se dječje dozivanje i smijeh na blagim padinama ponad grada. “Razočarali smo velečasnoga, časnu sestru. Znaš ,imali smo “asocijaciju”. To ti je ono kad se kaže neka riječ, pojam, a ti odgovoriš što ti prvo padne na pamet, na što te podsjeća. Ona je rekla Božić, a mi smo svi u glas:” darovi, djed božićnjak, sv. Nikola. Malo se tko sjetio Isusa.” “Tko bi ga se sjetio u ovoj ludnici.”

Snježno badnje jutro. “Bako, doručak”, viknu djevojčica. “Ja postim”, doda baka.” “Postim ja čitav život” sin će “i koje koristi.” “Naručila sam bakalar za ručak iz hotela.. da ne smrdi cijela kuća. Ove godine je skuplji. Da je bar kvalitetniji.” reče žena.” U moje doba se postilo čitav dan..bez skupe ribe” doda baka kao da za sebe govori.” “Po stoti puta ti kažem”, snaja će ljutito”, nije više Božić ono što je bio. Ne davi nas prošlošću, slamom, badnjakom, žitom ispod stolnjaka i koječime. Ovo je grad, a mi smo u dvadeset trećem stoljeću. Majka mi je budi obazriva bar danas prema njoj.”.”Našao se tko će mi predbaciti”! Nije imao što reći. Bila je s njima nakon očeve smrti. Nosila je tugu, običaje i molitve svih naših žena. “Jedino je još ona”, pomisli , “između mene i moje smrti. “Nakon ručka spremanje. Umjetni bor u okviru prozora. Ukrasi od lani. “Dovoljno je da se vidi s ulice” komentirala je mama.” Koliko toga još imam obaviti.. kupovina, frizura, u trgovinu po kolače.. da imam tri života ne bi stigla” dodala je svima na znanje. “Kad ćeš dušu pospremiti “ubaci baka?” Dobro, večeras prije polnoćke..obećavam” odvrati, pomirljivo, snaha. “Da ne bude kasno..”?”Što te, uostalom, briga, izludit ću od tvojih savjeta?” “Čega se bojiš? Ovo je, kažeš, tvoje vrijeme..pa slavi javno, otvoreno, ne skrivećki kao nekada dok…””Nisam naučila drugačije i to je to. Moji su bili u partiji i što si očekivala.. da nas za ruku vode na polnoćku? Ti si oduvijek vjernica pa kakav ti je sin”? Šutjeli su. Radio je prigušen svirao: “U to vrime Godišta, mir se svitu navišta, porođenjem djetića..” “Oh Bože” uzviknu, “moramo u kupovinu”!

Meki snijeg prošaran toplim sjenama svjetla. Njemu se učini da mu je srce zaleđeno jezero. Ona je plakala neshvaćena. Robna se kuća pretvorila u ljudsku košnicu.”Zar svi kupuju zadnji dan?” pitala se začuđena. Glasovi, trka, povici. Djeca se igraju u svome kutu. “Čuvaj “balavog” reče mama” toliko toga još moram kupiti”. “Zašto ja”, kroz plač će djevojčica “sve ja. “Svi su u strci. Jedino se djeca raduju. “Gdje je mama?”djevojčica se trže. Otac je stajao pred njom. “Kupuje, a ja ga moram čuvati” doda. Molim te, tata, čuvaj ga malo da odem do djeda Božićnjaka.” Oko njega veseli dječji povici. S darovima čekaju slikanje. Stiska. Kasno su stigli kući.

Predvečerje. Nebo nad gradom obasjano. Majka darove sprema pod bor. Baka prebire stare božićne napjeve, potiho, za sebe. “Gdje je mali”? pita majka.” S tatom je”, odgovori djevojčica. Otac ulazi bez pozdrava. “Znadeš li da me ona tvoja prijateljica Rozmari davi pred svima”? obrati se ženi.” To joj je posao. Fura neke ideale. Davi koga stigne “istinom o Božiću” kako naziva svoju prodiku. “Bilo mi je neugodno. Nije nas vidjela na velikoj ispovijedi pa je zabrinuta .”Što je Božić za tebe”?pita. Što je? Djetinjstvo, rekao sam, darovi , slama. Rođenje Boga u srcu, nadodala je. Što je s tim?” Nek’ radije brine o sebi” žena će. “Ispovjedit ćemo se prije polnoćke”. “Gdje je mali” upita baka? Pogledaše se skamenjeni. Ulica ih dočeka uzavrela od vozila i ljudi. “Kaži već jednom, što šutiš, optuži kako već znaš” napala je suzdržavajući bijes. On je šutio posramljen. Nije našao opravdanje za svoje postupke. Mnogo je toga zanemario, zaboravio.

U robnoj kući muk kao u Crkvi. Mnoštvo se natiskalo u odjelu za igračke. Šute. Na plišanim medvjedićima, na hrpi igračaka, usnuo dječak. Nikoga nije vidio oko sebe, nije zamijetio začuđene, prijekorne poglede. Podigao je dijete u naručaj. Osjetio je tople ruke oko vrata.

Drugo je već odzvonilo. U kući razbacana odjeća, povici, požurivanje. Telefonska zvonjava zaustavi pokrete. “Rozmari, sačekaj nas pred Crkvom dolazimo odmah. “Majka sklopi mobilni. Stajala je napola obučena, umorna od presvlačenja i oblačenja. Činilo joj se da joj ništa ne pristaje. “Trebao si mi kupiti.. obećao si i prevario” prijekorno reče mužu. Dječak je spavao na bakinu krilu. Užurbanost se pretvorila u nekontroliranu trku. Svakom je ponešto nedostajalo. Zazvoni treće. Polnoćka. Mirni krovovi oživješe uzdrhtalim zamasima zvona. Otac uzrujan zalupi vratima i ode.

Ukućani ostadoše skamenjeni. “Nije čudo da ste maloga izgubili” baka doda kroz suze. “Boga ste izgubili već odavno.”

Božićna poruka kardinala Bozanića

24. prosinca 2010./in Novosti/by Administrator

BOŽIĆNA PORUKA NADBISKUPA ZAGREBAČKOGA KARDINALA JOSIPA BOZANIĆA

CRKVA, OBITELJ I NAROD: ZAJEDNO U KRISTU

Draga braćo i sestre!

1. Vrijeme adventskoga iščekivanja i ove godine dobiva svoju puninu u slavlju Kristova rođenja. Tijekom predbožićne priprave slušali smo snažne riječi proroka koje otvaraju oči za Božju prisutnost; ponovno smo budili duhovni žar u sebi i u svojim vjerničkim zajednicama; susretali smo nadu koja u vjeri jamči da je Bogu sve moguće, da iz suhoće pustinje i naizgled odumrla panja može niknuti klica neslućene životne snage. Osjetili smo da vrijeme došašća utopljuje srca i otvara ih skrivenim radostima koje su pohranjene u ljudima i u svijetu. Molili smo da budemo budni za očitovanje ljubavi i dostojni življenja iskustva neprekinute Božje vjernosti u njegovim obećanjima. I koliko god se činilo da je božićno slavlje ponavljanje uvijek istoga, ono je neobična i trajna novost, novost koja se razlikuje od unutarzemaljskoga traženja novoga po svaku cijenu, koje čovjeka iz dana u dan dovodi do nesigurnosti i nezadovoljstva. Godišnji spomen Božjega utjelovljenja, koji je ujedno i posadašnjenje spasenja, čuva čovjeka od izgubljenosti i nemira. Bog nam u tome spomenu daruje svoju prisutnost, koja je uvijek ista, ali se u našim povijesnim okolnostima uvijek očituje kao novost.

Božić okuplja ljude

2. Božić je slavlje koje zahvaća ljude u puno širemu opsegu od njihove pripadnosti Crkvi. Božić nosi u sebi vrijednosti koje se prepoznaju na općeljudskoj razini. Pozvani smo prepoznati da Božić ima snagu okupljanja ljudi, veće osjetljivosti za druge, snagu opraštanja i pomirenja, blizine i sućuti, obiteljske topline. To nipošto nije slučajno, jer se i na toj općoj razini iščitava kršćanska poruka događaja da Bog postaje jedan od nas i da blizina čovjeka čovjeku, za kojom u svojoj dubini čezne svaki pojedinac, u kršćanstvu ima poseban odgovor, koji nikoga ne isključuje, a vidljiv je naročito u obiteljskoj blizini.Isus Krist je postao sudionikom života naših obitelji; ušao je u naš svijet, u naše nesigurnosti, u naše domove. Pa ipak, mnogi ga ostavljaju izvan božićnih slavlja, ponavljajući neprihvaćanje koje se je dogodilo u onoj betlehemskoj noći, kada se za Svetu obitelj nije našlo mjesto u svratištu. U suvremenosti koju živimo neizbježno je postaviti pitanje: Kakav smisao ima slavljenje Božića bez Onoga koji nam je dao mogućnost toga slavljenja? Ta temeljna proturječnost otkriva mnoštvo drugih oprječnosti unutar kulture koja gubi svoje kršćanske odrednice, otkrivajući sve snažnije vlastitu prazninu i tugu srca, tražeći ispunjenja na mjestima i u stvarima koje to ne mogu biti, ali mogu zamagliti i zamračiti pogled prema izvoru radosti.Ako se ne vidi bitno i ako se prednost ne daje najvažnijemu, život će prije ili kasnije postati nepodnošljivo opterećenje. To su pokazale sve ideologije koje su pokušale graditi svijet i nove društvene poretke na postavkama koje nisu dopuštale svjetonazor koji računa s Bogom i na njega se oslanja. Objavljujući najvažnije, Bog nas poziva da se usudimo zakoračiti onkraj privida i vidjeti najvažnije u slabašnom Djetetu, koje se udomilo u Svetoj obitelji Marije i Josipa.

Pohod pape Benedikta XVI. Hrvatskoj

3. Iz slavlja ovoga Božića pogled nam je usmjeren prema najavljenomu radosnom događaju pohoda pape Benedikta XVI. Hrvatskoj, u subotu i nedjelju 4. i 5. lipnja 2011. godine, kada ćemo biti s njim u Zagrebu u susretima i molitvama, s posebnim naglaskom na slavlju Nacionalnoga dana obitelji. Pripremu za te iznimne dane i slavlje koje je pred nama stavili smo pod slogan »Zajedno u Kristu«. Središnje događanje vezano je uz obitelj, odnosno uz susret hrvatskih katoličkih obitelji. Na tu zajedničku misu na zagrebačkom Hipodromu u nedjelju 5. lipnja prijepodne pozvani su svi vjernici. U programu Papinog pohoda bit će i tri iznimno važna pastoralna susreta.

U Hrvatskome narodnom kazalištu održat će se susret Pape sa svijetom kulture, znanosti, umjetnosti, športa, gospodarstva, politike, s predstavnicima religijskih zajednica i s diplomatskim zborom. Na središnjemu zagrebačkom trgu – Trgu bana Josipa Jelačića Sveti Otac će biti na molitvenom bdijenju s mladima. U zagrebačkoj katedrali papa Benedikt XVI. predvodit će molitvu Večernje i susrest će se s biskupima, prezbiterima, đakonima, redovnicima, redovnicama, bogoslovima i sjemeništarcima, redovničkim kandidatima i kandidaticama. Važan dio tog susreta bit će i Papina molitva pred zemnim ostatcima blaženog Alojzija Stepinca.

Papini pohodi su dar za Crkvu i narod

4. Sveti Otac dolazi učvrstiti svoju braću i sestre u vjeri. Papini pohodi imaju nutarnju snagu i svrhu, koja izvire iz petrovske službe u Crkvi. U tome smislu rado se spominjemo triju pohoda sluge Božjega pape Ivana Pavla II. Oni su se događali u određenim vremenskim razmacima, u godinama: 1994., 1998. i 2003. Dinamika crkvenih i društvenih događanja u Hrvatskoj u posljednjih je dvadeset godina iznimno intenzivna, stoga u Papinim pohodima prepoznajemo poseban dar i povlasticu kako za Crkvu u Hrvatskoj, tako i za hrvatski narod. Smijemo slobodno reći da bi bez njih izostalo nešto bitno u povijesti Crkve, države i naroda.Prvi je pohod bio obilježen Papinom nazočnošću i porukama mira u vremenu rata, što je sa sobom povlačilo potvrdu vjernosti u prethodnom razdoblju i nadu novih mogućnosti te zahvalnost za prepoznavanje kršćanskih nastojanja i otvaranje naše zbilje drugima. Drugi je bio usredotočen na svjedočanstvo mučenika, prije svega na blaženoga Alojzija Stepinca, ali u povezanosti s mučenicima prvih kršćanskih vremena, ukazujući na kontinuitet vjere, koja je rasla iz sjemena mučenika. Istodobno se u Hrvatskoj živjelo poslijeratno ozračje preslagivanja političkih snaga i ulaženje društva u reinterpretaciju prošlosti, bez jasnih polazišta u odnosu prema komunističkome razdoblju. Beatifikacija kardinala Stepinca je, ipak, sačuvala živim spomen koji je sve više bio pod prijetnjom novih neistina i osporavanja.Papina je riječ o stalnosti istine i o trima velikim zlima: fašizmu, nacizmu i komunizmu, koja su pogodila Europu u dvadesetom stoljeću, ostala dragocjenom u sprječavanju samovolje trenutnih nastojanja relativizacije povijesnih događaja. Treći je dolazak pape Ivana Pavla II., pod geslom »Obitelj – put Crkve i naroda«, u pohodu mjesnim Crkvama iznio na vidjelo specifičnost i raznolikost, ali i dinamiku jedinstvenosti Crkve u Hrvatskoj: od Dubrovnika, Osijeka, Rijeke do Zadra.Pohod pape Benedikta XVI., u drukčije vrijeme, nužno za sobom povlači i nove naglaske. Sveti Otac, pozivajući nas da propitujemo sami sebe u sadašnjosti, neumorno nam nudi trajne kršćanske vrijednosti kao izazov u vremenu u kojem je teško odrediti uporišta. Papa Benedikt XVI. dolazi nama u Hrvatsku, govorit će u Zagrebu, ali gdje god se nalazio, Papa se obraća čitavoj Crkvi. Zbog Svetog Oca tih će dana Katolička Crkva, a i svjetska javnost biti usmjerena prema Hrvatskoj.Nacionalni dan obitelji – 2011.

5. Braćo i sestre, dok smo svjedoci na koje sve načine ljudsko zajedništvo doživljava dramu svojih nedosljednosti, razjedinjenosti, lomova i izdaja, postajemo svjesniji da zajedništvo koje nas povezuje kao vjernike nije ljudsko djelo. To smo toliko puta iskusili tijekom tegobne hrvatske povijesti. Vidjeli smo što može ostvariti zajedništvo koje živi od vjere. Premda je Božić slavlje ispunjeno mnoštvom dirljivih osjećaja, on je prije svega susret i ponuda zajedništva s Božjim Sinom. Zajedništvo koje ima izvor u Bogu nužno se pretače u sve međuljudske odnose, a na poseban način u obiteljski život, stvarajući novi svijet u Kristu.Obnova ljudskoga roda i svijeta započela je u ozračju obitelji. Sveta obitelj nas poziva da ne previdimo utemeljenje zajednice obitelji i ne zaboravimo izvorište obnove svijeta. Dolaskom u ljudsku obitelj Bog je pokazao da svaki ljudski život započinje Božjim darom i potrebom za ljubavlju. Božić nam pokazuje put na kojem čovjek dolazi do otkrića istinske sreće i na koji se način prevladavaju poteškoće. Mnogi će i danas reći da se u obiteljima susreću s teško rješivim problemima; da se obitelji ne mogu promatrati samo u idiličnoj slici zajedništva i ljubavi. Svjesni smo toga, ali u tim poteškoćama i dalje zrači istina da problemi nastaju upravo onda kada se zanemari konačno utemeljenje obitelji.Znamo dobro gdje završava obitelj u kojoj nema zajedništva, u kojoj se ne razmišlja i ne govori o izvoru i konačnome cilju života, u kojoj se ne pokušava u život prevesti istina o ljudskoj stvorenosti. Zato pozivam obitelji da se usude »postati ono što jesu« (Ivan Pavao II., Familiaris Consortio, 17) i da u vremenu pripreme za slavlje Nacionalnoga dana obitelji nastoje u svoje domove unositi i razgovore i razumijevanje i molitvu koja pomaže ostvarivati zajedništvo. Drage obitelji, niste prepuštene samima sebi. Bog po Božiću govori da želi biti i da jest dio vaših briga i radosti, osobito u Crkvi. Ne zaboravite da u svome krilu ostvarujete crkvenost, koja razvija župne zajednice. Zbog toga je važno da se okupljate i gradite zajedništvo s drugim obiteljima u svojoj župi. Ta mreža zajedništva donosi boljitak ne samo uskomu krugu ljudi, nego, po Crkvi, cijelomu društvu.Pozvane ste pomoći i drugim obiteljima koje se nalaze u poteškoćama. Zagledani smo u naše obitelji dok molimo za duhovna zvanja i kada pogled usmjerujemo prema Bogu da ne napusti svoje vjernike i da nam ne uskrati dar služitelja evanđelja i sakramenata. Upravo je kršćanska obitelj svojim životom u velikodušnosti i odgovornosti dragocjena za odaziv na Božji poziv.

Zajedništvo katoličkih obitelji

6. Braćo i sestre, neka nas ne zbunjuje što i u našemu hrvatskom društvu postoje oni koji na sve moguće načine žele poljuljati vrijednost obitelji, ali i vrijednosti koje su s njima povezane. Njihovi su ciljevi prilično jasni, a njihova nastojanja još snažnije podcrtavaju važnost do koje nam treba biti stalo. Obitelj nije samo temeljna stanica društva, nego je jamstvo čvrstoće društva. Toliko smo puta osjetili da u trenutcima kada sve djeluje poljuljano i kada nedostaju svjetionici, oslonac tražimo u Bogu i obitelji. Znamo dobro kako završava narod koji ne njeguje zajedništvo i kojemu nije stalo do vrijednosti dara života.Iskorjenjivanje ljudi iz obiteljskog ozračja olakšava oduzimanje pripadnosti, kao i slabljenje identiteta. Unošenjem razdora u obitelji lakše se dolazi do nesloge u nacionalnome biću. Promicanjem izdvojenosti pojedinaca koji nemaju svoje kulturno i duhovno zaleđe osiromašuje se zajedništvo koje oplemenjuje. Ako dakle želimo dobro svomu narodu, poštovat ćemo obitelj, čuvati ju i štititi. A vi, drage obitelji, ne prepustite svoje živote i život Hrvatske Domovine drugima.

»Uvijek je bila dužnost ženidbenih drugova, a danas je glavni dio njihova apostolata, svojim životom očitovati i potvrđivati nerazrješivost i svetost ženidbene sveze, odlučno potkrjepljivati pravo koje pripada roditeljima i skrbnicima da kršćanski odgajaju svoju djecu te braniti dostojanstvo i zakonitu autonomiju obitelji. Neka, dakle, roditelji i svi Kristovi vjernici surađuju s ljudima dobre volje da ta prava budu potpuno zaštićena u građanskom zakonodavstvu, da se pri upravljanju društvom vodi računa o potrebama obiteljî gledom na stan, odgoj djece, uvjete rada, socijalnu sigurnost i porez te da se pri sređivanju migracija potpuno osigura zajednički obiteljski život.« (Drugi vatikanski koncil, Apostolicam Actuositatem, 11) Svi smo pozvani uključiti se u pripremu Papinog pohoda.

7. Pozivam sve obitelji da ponajprije molitvom, a zatim i uključivanjem u događanja pripreme Papinoga pohoda prate nastojanja u svojoj župi, u našoj Nadbiskupiji, u našoj Crkvi te da se svojim djelovanjem uključe u one aktivnosti u kojima mogu pridonijeti širenju Radosne vijesti. Pozivam mlade da ne odustanu od snova koje im je Bog stavio u srce i da budu radosni nositelji inicijativa koje čuvaju i promiču vrijednosti što rese našu Crkvu i Domovinu. Papa Benedikt XVI. dolazi novom naraštaju mladih vjernika, među kojima su i oni koji se ne sjećaju rata protiv Hrvatske u devedesetim godinama prošloga stoljeća. Odmak u vremenskom razdoblju od dvadeset godina traži očitovanje njihove prisutnosti i uvažavanje njihova načina življenja kršćanstva, novoga govora i novih težnji. Sveti Otac dolazi mladima, za koje toliko puta moramo imati riječi pohvale za njihova zauzimanja i zajedništvo koje se očituje na susretima mladih.Papa Benedikt XVI. dolazi i biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama, bogoslovima i sjemeništarcima, redovničkim kandidatima i kandidaticama. Nakon svećeničke godine, koju smo nastojali živjeti intenzivno s probuđenom sviješću o potrebi novih oblika zauzimanja u pastoralu duhovnih zvanja, očekujemo riječ Svetog Oca i zajedničku molitvu oslonjenu na svjedočanstvo blaženog Alojzija Stepinca.Predragi vjernici, nastojimo uvijek da naši životi budu odraz naše vjere i budimo kao kršćani znak zajedništva u svojim odnosima s drugima, u svojim obiteljima, u župnim i drugim crkvenim zajednicama, u narodu kojega smo dio. Ovih dana još jasnije vidimo koliko nam je potrebno zajedništvo obitelji, Crkve i naroda, kao i karitativna solidarnost prema onima koji su potrebni. Molimo da blizina Blažene Djevice Marije, majke i čuvarice zajedništva hrvatskoga vjerničkoga naroda, i svetoga Josipa, zaštitnika naše Domovine, čuva naše zajedništvo u Kristu. Svima do kojih dopire moja poruka želim radostan Božić i blagoslovljenu novu 2011. godinu!

U Zagrebu, o Božiću 2010.

† Kardinal Josip Bozanić

nadbiskup zagrebački i metropolit

Badnjak 24. prosinca

24. prosinca 2010./in Novosti/by Administrator

Danas je Badnjak. Naziv ‘Badnjak’ dolazi od riječi ‘budan’. Na badnju večer ljudi doista bdiju. No, badnjakom se naziva i drvo, panj koji se pali večeras, i uz njega se bdije. Vjernici na Badnjak bdiju u molitvi, slavlju i iščekivanju Spasiteljeva rođenja. To je slavlje katkada takvo da se doima kako je Božić najveći blagdan u kršćanstvu. Znamo da je Uskrs najveći blagdan, ali vjerničkom je srcu toliko blizak Božić, rođenje Svemoćnoga Boga u liku nemoćnoga djeteta, prepuštenoga svim potrebama koje ima i svako ljudsko biće. Nekad su se na Badnjak palili panjevi, badnjaci. Danas ih zamjenjuje raznolika rasvjeta, a nisu rijetke ni svijeće ili voštanice.

izvor – Portal HRVATSKIH KATOLIČKIH ZAJEDNICA – Rottenberg-Stuttgart

Iz Glasa Koncila

Je li obvezan post na Badnji dan?

Iako sam rođena i živim u katoličkoj obitelji i puno toga znam i čujem od mojih baka i djedova, ipak dođem i u nedoumicu tko je u pravu. Znam da Crkva i zakoni idu s vremenom, ipak bih vas molila za objašnjenje na pitanje: Je li obvezan post na Badnji dan? Može li se postiti dan prije?

Čitateljica iz Rijeke

Crkveni propisi ističu da su svi vjernici dužni činiti pokoru te određuju neke pokorničke dane da bi se svi vjernici međusobno povezali zajedničkim oblicima pokore, kao što su posebno posvećivanje molitvi, izvršavanje djela pobožnosti i dobrotvornosti, samoodricanje, vjernije izvršavanje redovitih obveza, post i nemrs. Takvi su pokornički dani, kako određuje važeći Zakonik kanonskoga prava, u čitavoj Katoličkoj Crkvi svi péci u godini te korizmeno vrijeme. Pojedinim biskupskim konferencijama ostavljena je mogućnost da reguliraju oblike pokore kroz petke u godini s obzirom na prilike u kojima živi neka krajevna Crkva. Zakonik određuje da je obvezan post i nemrs na Pepelnicu ili Čistu srijedu, dan kojim počinje korizma, te Petak muke i smrti Gospodnje, tj. Veliki petak. Dakle, u službenom crkvenom zakoniku ne navode se dani došašća, pa ni Badnji dan, kao izričiti pokornički dani, što znači da Badnji dan nije određen kao dan u koji bi bio obvezan post. Vaše bake i djedovi pamte kad je i Badnji dan bio i službeno određen kao dan na koji se obvezno treba postiti, no reformom liturgije i discipline u Katoličkoj Crkvi na II. vatikanskom koncilu ta je odredba ukinuta. Dani došašća, vrijeme od 1. nedjelje došašća pa do Božića, premda nisu crkvenim zakonikom određeni kao izričiti pokornički dani, liturgijski su ipak označeni kao pokornički dani: misna biblijska čitanja u sve dane došašća pozivaju na pokoru i radosno iščekivanje dolaska Gospodnjega, kako konačnog dolaska – veći dio došašća – tako i dolaska utjelovljenoga Sina Božjega u liku betlehemskog djeteta. I običaji također daju vremenu došašća pokornički karakter. No, ipak Crkva u tom razdoblju ni jedan dan nije odredila kao dan posta koji bi obvezivao sve one koji su postali punoljetni do navršetka 59. godine života.

Ako Crkva nije izričito zapovjedila post, to ne znači da ga vjernici sami, dragovoljno, ne smiju izabrati. Upravo bi bilo dobro kad bi naše obitelji čuvale svoju obiteljsku predaju i obiteljske običaje, pa da onda – iz tih razloga – poste i na Badnji dan. Lijep je običaj, koji njeguju mnogi ljudi, da se u taj dan časte posnom, odnosno nemrsnom hranom. U Vašoj obitelji, čini se iz Vašega pisma, zapravo se radi više o propitivanju nastavljanja obiteljske tradicije i obiteljskih običaja i na Vama, mlađim pokoljenjima, nego o pitanju obveznosti ili neobveznosti posta.

čestitka

24. prosinca 2010./in Novosti/by lekosta

Svim vjernicima, dragim sadašnjim i nekadašnjim župljanima, prijateljima i poznanicima, svima Vama dragi posjetitelji našeg portala, sretan i blagoslovljen Božić te mira, zdravlja i sreće u novoj godini, želi župnik Slavko.