Horizont je u daljini  crta između neba i zemlje. Da se dopre,”dotakne nebo” uzaludan je napor. Samo ljudi osjećaju želju prekoračiti crtu između  prolaznosti i vječnosti, budući da se nade ljudske do kraja ovdje ne ispunjaju. Sve velike kulture i religije govore da je čovjek u “neprestanoj potrazi za nebom.”

Veliki tjedan je sažetak Isusova i našeg života.

Cvjetnica i zanosna klicanja, večera Velikog četvrtka,  te  izdaja Velikog petka do  groba Velike subote i  Uskrsnuća. Živimo između rođenja i smrti. Ne začuđuje zbunjenost i neujednačenost Evanđelista u iznošenju neviđena događaja. Bili su začuđeni novošću, odgonetajući starozavjetne tekstove, Isusove izjave o tome kako će „biti odbačen ubijen i treći dan uskrsnuti!“ Uskrs se slavio u zajednici. „Dozivali su u pamet njegove poruku, lomeći kruh,“ što je naziv za Misu. Vjerovali su da je prisutan. “Gdje su dvojica ili trojica u moje ime sabrani, ja sam s njima!“ Na tom temelju gradili su Crkvu, duhovnu zgradu „od Boga, čovjeka  i vječnosti.“ Pavao je govorio: „Jer, ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je naša vjera!“

Trebalo je prijeći „prag nade“,  kako reče pokojni papa Ivan Pavao II. Neki  misle da je govor o uskrsnuću simboličan; umiranju prirode i ponovnom buđenju. Zaboravljaju da Isus nije umro zimi, a da se  njegovo uskrsnuće dogodilo tri dana po smrti, da je  u Njemu  „zgusnuta sva ljudska drama i nada u besmrtnost.„

I naš narod je imao svoj Veliki petak raspeća i muke. Pobjeđivali smo s Njim na usnama. Radio Vatikan se oglašava pjesmom Krist pobjeđuje, Krist kraljuje, Krist vlada.

On nije trijumfalno ušao u Jeruzalem, nije želio vladati, poraziti, druge. Mi smo navikli kad jedna zastava padne, diže se druga. On ne pobjeđuje zlo „širenjem teritorija“ nego ostvarenjem istine, pravde ljubavi i mira. Bojno polje nisu drugi, nego čovjek. Nema te sile koja čovjeka može osloboditi od zla u njemu osim Boga. Preduvjet je ostvarenje onoga što je on htio.

Pobjedi sebe i za te započinje nebo.

Kako čestitati? Bit ću vrlo neposredan.

Kad si čestitamo, nemojmo reći: Sretan ti Vazam, nego Sretan Uskrs! To je najjednostavnija i najčišća poruka. Riječ vazam je, po svoj prilici, sinonim riječi uskrs, jer je to u čakavskom i kajkavskom narječju jedini naziv za Uskrs. No vazam smo u naše vrijeme oživjeli više zbog teoloških razloga. Vazam i vazmeno vrijeme imaju mnogo šire značenje od uskrsnog vremena. Za bit uskrsovanja u kršćanskoj vjeri, u teologiji, a onda i u svakodnevnici, vrlo je važno spojiti u jednu, nerazdjeljivu misaonu i doživljajnu cjelinu Veliki petak i Uskrs. Očito, dakle, riječ vazam pruža mogućnost da se to dvoje poveže u jedno. Tako imamo dva vida jednoga kršćanskoga otajstva: prvi je korizmeni – trpni, a drugi je uskrsni – slavljenički.

Izranjen

od biča do krvi,

od križa,

postade

prvi što ljubi i

prašta raspet

nebom

dotičuć’ zemlju,

a srcem

za drugu

obalu

most.

Nad

Golgotom oblaci tamni, a

On propet

ruku raširenih.

Razlomljen

Ko’ kruh

kojeg  je u svoje tijelo pretvorio

iz ljubavi

do bola,

do smrti.

Vječnost u vinu

s krvlju

svojom dade.

„Tko jede od ovoga kruha

i pije“,

reče,

„ja sam u njemu

i on u meni,

sjedinjeni“.

Što je zemlji dalje ,

beskraj mu je bliži.

S nebom  u oku

On

Oca doziva.

Uz njega mati.

Križ

kao da iz srca raste

zgusnut od  bola i suza,

u patnicima

tisuću puta

ponovljen.

Učio  nas je o Bogu

i kako su

On i Otac

jedno.

Duh je vjetar

u jedrima križnim.

Učio  nas je o zemlji,

i sebi , o putu

i rastu sjemena,

o tom da smo  sinovi svjetla

i kako se darovano stostruko vraća

i da smrt

nije odgovor

na sva pitanja i da

bez križa nema neba

nad Golgotom,

svitanja.

Voljeli smo ga kao što se voli

život,

jutro,  radost i suton,

čeznuli za licem.

Razapinjali ga iznova,

raspinjući druge.

Htjeli smo biti

gospodari zemlje

i neba,

proći

ispod duge,

a nismo!

On postade i ostade

naš brat,

Otkupitelj,

Očev Sin.

Znamen.

 

Kad govorimo o korizmi obično mislimo na post? Zar korizma nije nešto dublje?

Ustvari: Korizma je vrijeme čišćenja, vrijeme svođenja računa, preduskrsno pospremanje duše. Nije bez simbolike to što je korizma na početku proljeća. Biblija kaže da je čovjek stablo, kao stablo zasađeno od Boga. Mogli bi reći da je sudbina stabla, sudbina čovjekova.

Vezanost za zemlju pod velikim nebom. Snaga stabla nije u krošnji, već u korijenu, snaga čovjekova nije u njemu, već u Bogu. I jedno i drugo je okom nevidljivo. Očituje se kod stabla u plodu, kod čovjeka u djelima njegovim. Ovo je vrijeme rezanja neplodnih grana, suhih … inače će rod biti slab. Ovo je vrijeme, za čovjeka, odricanje od zloga, od njegova puta, od loših navika … u lošem srcu samo loša i zla mladica klija. Treba, kao u vrtu, popaliti sve što ne valja, staro, da bude plodna tla za novo sjeme. Sjeme je Riječ Božja.

Nije li korizma ovo stanje u Hrvatskoj? Koju nam poruku i utjehu pruža danas ?

 

Mi kršćani vjerujemo u Boga koji ljubi čovjeka. On se u Bibliji objavio kao saveznik siromaha i potlačenih. Čitamo u korizmenim biblijskim čitanjima: «Vidio sam, vidio nevolju naroda svoga u Egiptu i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi sve muke njegove …».

Vjerujemo da zna za našu muku i da mu je stalo do nas. No, kad govorimo o postu kao odricanju, htio bih naglasiti kakav to Bog post želi. «Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Gospodina Boga: Kidati okove nepravedne, razrezivati spone jarmene, pustiti na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove: podijeli kruh svoj s gladnima, uvedi pod krov svoj beskućnike, odjeni onoga koga vidiš gola tad će sinuti poput zore tvoja svjetlost» Iz, 58,6-8. Zar nam se ne čini da Biblija opisuje baš našu situaciju. Hrvatska korizma je već odavno tu … i Veliki Petak muke. Kad se ovo proroštvo ostvari bit će zora slobode.

Govori se o obnovi zemlje višestrukoj. Može li se reći da ova korizma bude početak duhovnog proljeća  obnove?

Još davno je papa Pavao VI naglasio u svojoj korizmenoj poslanici tu istinu. Duhovno proljeće Europe je već na djelu ostvaruje se porastom vjere u istočnim zemljama, padom totalitarnih režima, slobodom vjere i otvaranjem mas-medija radija, televizije… za prostor Duhovne Riječi. I kod nas se osjeća dah tog proljeća  iako stidljivo. U ratu smo. Čovjek je zaokupljen preživljavanjem, borbom za dom i život. No, kad razmišljamo o obnovi jednako je važna uz materijalnu i duhovna obnova. Prestala je sustavna ateizacija. Crkva i vjernik ima više slobode, prostora… Bog se ne niječe a ipak bojim se jedne velike opasnosti koja se očitovala na zapadu. Boga nitko ne niječe preduskrsno razdoblje je u znaku šopinga… trgovine. Zemlje takozvanog praktičkog materijalizma ne niječu Boga, ali se u životu stvara mentalitet da je moguće živjeti kao da ga nema. Uskrsno razdoblje će obilježiti vanjskom pripremom bez unutarnje duhovne preobrazbe.

Vidimo kamo nas je doveo svijet bez Boga. Začuđuje nas hladnoća u mnogim zemljama bogatog svijeta prema gladnima. Zašto? Njima je dobro. Samilost je za mnoge slabost. Konkurencija je nemilosrdna i tko ne hvata korak zaostaje. Uzmite samo nauku i dostignuća. Znanost je dala čovjeku moćna sredstva u ruke da mu život učine ljepšim i boljim, no u isto vrijeme je omogućila čovjeku da uništi ljudski rod. Sve ovisi o tome što se događa u srcu čovjeka. Zaboravili smo da istinski napredak čovjeka nije u tehničkim mogućnostima… pravi napredak raste iz duše, poštenja, vjere u Boga. Korizma je vrijeme kad bi trebali skinuti masku, priznati vlastite grijehe, slabosti onda nam se tuđi ne bi činili tako nepodnošljivi i veliki. S Kristom je započela «civilizacija ljubavi», a eto što smo od toga učinili!

To je velika novost, ali kako je ispravno postići?

Takva novost života događa se samo obraćenjem. U korizmenom evanđelju čitamo Isusove riječi: «.. ako se ne obratite, svi ćete propasti.»  Očito je da kršćanin u Crkvi ne smije biti neplodan. Mora dati plod dobrih djela. Obećanje je pitanje života i smrti. Grijeh i smrt su saveznici. Čuli smo da je sotona «čovjekoubojica od početka» i otac laži.« Evanđelje prve nedjelje govori o kušnji. Sotona kuša Isusa i nas. Tri velike napasti: požuda tijela, očiju i oholost života. Tu se očituje nagon sebičnosti a on je izvor svih tlačenja, otimanja, ratova i ubojstava.

Kako završava korizma?

Završava Velikim Tjednom o kojemu će biti riječi. Bitno je da korizmeno promišljanje, čišćenje i pospremanje duše završi uskrsnom ispovjedi. To je jedini način iskrenog obraćenja, unutarnjeg oslobođenja. Tko to ne učini bit će javljeno kada, i gdje u kojoj župi … taj nije dovoljno shvatio Boga, sebe samoga, pogotovu ne bližnjega. Uostalom… govorili smo o duhovnom proljeću … može li stablo donijeti roda, ako ne procvjeta? Ispovijed je cvjetanje duše.

 

Slavko Vranjković, župnik

Sveta misa u Nuštru u 11.00 sati.

Sveti Josip – zaštitnik Domovine Hrvatske, obitelji, umirućih i bolesnih

Štovanje sv. Josipa započelo je oko 850. godine u Reichenauu, a kasnije su ga osobito promicali sveti Bernard iz Clairvauxa, sveta Tereza Avilska, sveti Franjo Saleški, Ivan Gerson, franjevci i papa Siksto IV., koji je uveo blagdan sv. Josipa obveznim za svu Crkvu. Vlada Dubrovačke republike je 20. ožujka 1521. godine prihvatila prijedlog da se u republici toga dana svetkovina svetog Josipa slavi kao zapovijedni blagdan. U sjevernim krajevima Hrvatske štovanje su mu širili isusovci, a Hrvatski sabor na svom zasjedanju 9. i 10. lipnja1687. godine proglasio ga je zaštitnikom hrvatskog kraljevstva. Točnije, u saborskom protokolu od tih dana, na latinskom jeziku piše: “Sveti Josip, Krista Spasitelja vjerni branitelj, Djevice Bogorodice djevičanski zaručnik, za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske u Državnom saboru godine 1687. od redova i staleža jednoglasno je odabran.“

Svijest o tome da nam je zaštitnik nije osobito zaživjela, ali su naši biskupi na svom zasjedanju u Splitu 1972. godine rekli »da je odluka Hrvatskog sabora iz 1687. god. i sada na snazi, jer Sabor nije imao u vidu apstraktno hrvatsko kraljevstvo, nego hrvatski narod, koji nadživljuje sve peripetije oko svoga suvereniteta…”. Tada je Hrvatska biskupska konferencija donijela odluku da se osobito mora štovati u Hrvatskoj. Odlukom HNV R. Srbije blagdan sv. Josipa je jedan od četiriju blagdana hrvatske zajednice u Srbiji. Nacionalno svetište sv. Josipa je u Karlovcu na Dubovcu. Sv. Josip je zaštitnik bolesnika i umirućih i uzor obiteljskog života te pokazuje kako se služi Isusu, spasitelju čovjeka.