Proslavljeni bračni jubileji u Ceriću
U prepunoj filijalnoj crkvi sv. Katarine u Ceriću, 8. studenoga 2015. na 32. nedjelju kroz godinu, svoju vjernost posvjedočili su bračni parovi koji su ove godine slavili neki od svojih bračnih jubileja.
Četrdeset i petu obljetnicu braka proslavili su Anka i Stjepan Mecanović; tridesetu obljetnicu Marija i Martin Šimunić, Ljubica i Ivica Vrselja; dvadeset i petu Jasna i Leonard Štivić; dvadesetu Antonija i Josip Voćanec. Ove godine proslavi se pridružio sa svojom petom obljetnicom bračnog života bračni par Kristina i Željko Culek iz Nuštra.
Svetu misu u zajedništvu svih okupljenih predvodio je župnik vlč. Slavko Vranjković koji je u svojoj propovijedi istaknuo da bračni parovi koji danas slave svoje jubileje pokazatelj su svima nama da je moguće živjeti u ljubavi, vjernosti i praštanju. Zajednički život nije moguć bez obiteljskoga ( gdje se hrani tijelo) i euharistijskoga stola ( gdje se hrani duša). Oni su danas došli Bogu zahvaliti da dar ustrajnoga zajedničkoga života i zamoliti da ih i dalje prati svojim blagoslovom i zaštitom.
Šezdeset godina bračnog zajedništva proslavili su ove godine Mila i Ante Jukić.
Ante i Mila r. Čolak iz Cerića, vjenčali su se 1955. godine. U zajedničkom životu Bog ih je obdario s dvoje djece. Imaju petero unučadi.
Pedeset godina zajedništva proslavili su Ana i Vinko Šanić.
Vinko i Ana r. Nedoklan iz Cerića, vjenčali su se 1965. godine. Bog ih je u zajedničkom životu obdario s dvoje djece, imaju šestero unučadi i dvoje praunučadi.
Svojom skladnom pjesmom svetu misu obogatio je naš zbor „Credo“. Nakon svete mise bračnim parovima vlč. Vranjković je uručio prigodne zahvalnice i cvijeće.
Proslavi bračnih jubileja i ove godine prigodnim darovima pridružila se i Općina Nuštar: bračnim parovima koji su slavili šezdeset i pedeset godina bračnog zajedništva uručene su prigodne slike, a ostalim bračnim parovima donačelnik općine gosp. Drago Mrkonjić uručio je licitarska srca.
sv. Luka
Danas Crkva časti spomen na svetoga Luku. On je pisac evanđelja i Djela apostolskih.O njemu ne znamo mnogo, osim da nikada nije upoznao Isusa i nije bio jedan od apostola koji su pratili Krista do muke i smrti na križu.
U svojoj mladosti nije poznavao Boga niti Riječ Božju. Pa ipak, doživjevši zahvat Duha Svetoga u svome životu, koji ga je u potpunosti obratio u novog čovjeka, postao je vrsni poznavatelj Krista i navjestitelj Riječi Božje. I kako mu samo ime kaže,on je zaista svjetlo (lux) jer za sobom je ostavio blještavo svjetlo istine, svoje evanđelje.
Njegov je simbol bik; on je evanđelist mira, on je evanđelist radosnog klicanja, evanđelist djetinjstva Isusova – čovjek okrenut pojedincu.On je visoko obrazovan svetac najelegantijega jezika, liječnik, suputnik, suradnik i ljubljeni učenik Pavlov.
Lukino je evanđelje pravo evanđelje – radosna, vesela vijest. Pa ako danas imate malo vremena, a ne znate što bi radili, zavirite malo u Sveto pismo pa se upoznajte sa svetim Lukom. Radujte se u radosti njegova evanđelja…
Misa Zahvalnica u CERIĆU
CERIĆ – U filijalnoj crkvi svete Katarine u Ceriću, župa Nuštar, slavljena je 4. listopada 2015. misa zahvalnica za plodove zemlje i ljudskog rada.
U prigodnoj propovijedi, župnik vlč. Slavko Vranjković pozvao je okupljene vjernike na zahvalu Bogu ističući da imamo na čemu Bogu biti zahvalni: na plodovima naših oranica i njiva, slozi i razumijevanju u obiteljima, našim bližnjima s kojima zajedno radimo i isti kruh blagujemo.
Darove su na oltar, obučeni u narodne nošnje prinijeli članovi KUD-a „ Slavko Mađer“ iz Cerića i članovi KUD-a „ Seljačka sloga“ iz Bogdanovaca: križ, svijeće, tamjan, grudu zemlje, žito i kukuruz, brašno i kruh, povrće i voće, hostije, vino i vodu te cvijeće. Liturgijsko pjevanje animirao je Zbor „Credo „ iz Cerića.
Slavonsko kolo
“Čija je ovo zemlja”?, zapitaše neki uglas.
“Svih nas koji u njoj živimo, nas koji smo je u svim ratovima srcem branili. Korijeni su nam isti, hrvatski, katolički.”
“Kako završava scenarij?”
Mladi iz svih grupa zajednički uigravaju “Slavonsko kolo”. “Jedni s drugima smo “Slavonsko proljeće” reče voditeljica. Nad selom mjesec.
Našli su ga mrtva u nevelikom učiteljskom stanu. Oglasiše se crkvena zvona. Uokolo njega, na krevetu, podu , stolu, knjige, notni zapisi . Učini im se da su ostavljene nemarno, razbacani, a znali su da je svaka stvar na svom mjestu. Ormari raskriljeni. Bjelasa čipkana rubina. Sunce miluje zlatovez. Nad krevetom, uz slike svetaca, okačena bisernica. Drugovao je sa svima, bio je zaljubljenik u narodno blago, skupljač narodnih pjesama nošnje i običaja.
Nije bio oženjen.
Zapisivao je kazivanja od onih koji su znali «za buduće naraštaje»,govorio je. Sobe u kući ličile na etnografski muzej, napunjen kolovratima, preslicama, rukotvorinama, guslama, šargijama, nošnjama iz svih krajeva. Za sebe je govorio da je «Slavonac ili ti šokac.» Govorio je grleno, oporo, ikavicom, kratak u izgovoru. Počesto bi razgovor obogatio riječima i narječjem iz drugih krajeva. Kad bi otpočeo kazivanje kao da su zažuborile nemirne vode, brzaci , riječi ponekad tvrde a ujedno meke kao široka slavonska ravnica. Pod njegovim vodstvom godinama je raslo, širilo se, napredovalo , kulturno-umjetničko društvo “Slavonac”. Bili su na gotovo svim susretima, gostoljubivi domaćini grupama iz drugih krajeva.
U njegovu se radu ispreplelo sve: događaji, kola, pjesme rodnog kraja i ono što su donijeli pridošli.
Na misu je dolazio obučen »po starinski» u štrikanu reklju, rajtozne, bijelu rubinu, nacifran pršnjak, fusekle a na nogama crni kožni opanci.
Volio je predjutarja osuta mladim suncem, večeri ozarene rumenilom. Viđali bi ga često na obali rijeke u rano jutro i kasno navečer dok je sunce zalazilo iza daleke šume. «Takav je, kakav je, «rekoše. «Čudak.» U njemu je našlo odjeka sve što je lijepo i plemenito, a to je prenosio na svoje đake i suradnike. Imao je vremena za razgovore, susrete, poduku i pjesme. Pamtit će ga po omiljeloj izreci :
“I tako divan po divan, rič po rič i eto mraka. ” Nagovarao je starije da se pridruže, obogate druge iskustvom i pjesmama, običajima koje su donijeli. Mnogi su mu se pridružili. Nemoćni da pjevaju pjesme zavičaja prihvatili su slavonske.
Neki su se opravdavali :”Dok sam mogo nisam mogo, a sad mogu pa ne mogu”! Glas o njegovoj smrti odjeknu poput pucanja biča.
“Buknula mu krv i samo je sklopio oči.» «Bio ko da ni”, rekoše.
Pokopan je uz pratnju tamburaškog društva i šargije koju je svirao stari djed Stjepo. Jednostavan lijes položen na kola, na prostrtu ponjavcu, u koja su bila upregnuta dva njegova konja. Uokolo pratnja u narodnim nošnjama Slavonije i Posavine. Ostala stara seoska kuća s dva prozora od ulice, s trijemom nasuprot bunaru i krušnoj peći.
“Pretvorit ćemo je u “Etnografski muzej,”zaključiše. Dok su skupljali rasute knjige, zapise, pronašli su ” Scenarij za neka «Slavonska proljeća.”
“Ti ga ponesi i prouči” rekoše novoj voditeljici.
Nakon tjedan dana, na susretu reče:”Ovo je otkriće. Za neke će biti šokantno.” “O čemu se radi?” “Pročitat ću nekoliko uvodnih rečenica”!
” To je mala povijest velikih seoba. Slavonija nas je prihvatila, nas došljake iz Bosne i Hercegovine, Dalmacije, Zagorja i Like, odasvud. Rasli smo svatko pod svojim nebom, a sad nam je ovo slavonsko zajedničko.
Bole me podjele na “naše i njihove”, predrasude o drugima, krive prosudbe, slike”. Prestala je čitati upitno ih pogledavajući.”Nastavi”! Tko je Slavonac u pjesmi u poskočicama, bećarcu ? Zar « tipa Đuke Begovića”, kojemu nije naročito stalo do njive, žene, majke? Sve mu je u provodu, piću, rasipništvu, naherenom šeširu, tkanici o pasu, kolu i divanima . Ne piše se, ne pjeva se o zemlji i plugu, teškom radu na njivama, nego kako se: keri , narolja, piva, psuje, pije iz fraklića, čokanja, teglice , preskače tarabe, u piću ratoboran. No, Slavonac nije pijanica koji uživa jedino da se ” nakreše, nakiti, naliže, obliže, oždere ,oda po svatova, kirbaja, po sela, vašara, bircuza te potjera konje u kas dok im krvava pjena ne udari na nozdrve. Slavonac ima ljepšu dušu. Gdje su duhovne i druge ljepote o kojima se ne pjeva i ne piše?
O ženama šokicama i gore: «Đenka, Tena ili koja druga i crni teški sanduci po slavonskim kućama, to se je zvalo bijela kuga. Stvari su se uvijek ovako događale: djevojka Đenka, pa udana žena Đenka, pa baba Đenka i ništa više. Ostala je kuća duga «na front» i crni sanduci Đenke nerotkinje s rekljama zlatom protkanim, sa skutima, oplećcima, ostale su svilene nabušene suknje i zlatare i skuti od šotoša i čarape s gombicama i obrubići i šlinge s kačkama, izvezene ptice, srca i tulipani i bijeli čipkani i šlingani jastuci . Njih će poslagati do stropa u kiljeru i komori. Zauvijek ili dok ih ne raznesu «došlje». Možda ćemo žaliti Đenku ili nećemo jer sve su seoske babice imale posla da bi Đenka ostala jedinica, talaruša, dukatara jer su i snašu Đenku tresle groznice, kad bi se i ona riješila tereta, kad i ona poroda nije tila».
Zar ove žene ne vole dicu, ognjište, zar nisu prisutne na svadbama i pirovima, pokopima i procesijama, na molitvama i zavjetima ? Ružno se govori o došljacima. Samo zajedno, pjesmom i molitvom možemo ispuniti prostor do neba . Ja tako mislim ! Bog mi je svjedok!” Okupljeni zanjemili.
“Kad je to piso izgleda da je bio udarit šljivinom granom “dobaci netko podrugljivo.” «Lud je uzduž i napopriko. « «Naljosko se mučenice pa pošandrco.» «Ni kako treba!” Dok su jedni negodovali, drugi su, većina njih, bili ugodno iznenađeni.”Ovo je odavno trebalo reći i obznaniti,” rekoše.” Da čitam dalje»? Spominje «Zbornik» izdan je u Muzeju Slavnije 1948. na strani 247. opisuje osnivanje oblasti “soli” koju je osnovao Bela IV, a Matija Korvin proglasio Banovinom.
Radi se o Savskom bazenu oko Tuzle. Oblast se zvala “Salines” zbog soli ili mađarski “Šoi bansag”.Kako Mađari za sol kažu “šo” imamo i mjsta kao što je Šokut. Došljake u Slavoniju su zvali “Šoi ember, što bi značilo “Ljudi iz oblasti soli”. Od tuda jedan od mogućih naziva “šokac”.
Ti bjegunci pred Turcima su naselili dijelom Slavoniju, Posavinu, dijelom otišli u Mađarsku do Pečuha, Mohača.
O imenu doseljenika iz srednje i istočne Bosne, te Bune u Hercegovini u popisu koji je naručio Bosanko-Đakovački biskup Pavle Bakić piše: “Stanovniki su Šokci jali Slovinci imenovani”.
“Je li to neka šala? ” upitaše. ” Nije! Tko zna ? To je ovdje iz Zbornika samo prepisano. Poslušajte! Razradio je scenarij dolaska došljaka u Slavoniju. “Neostvaren san za neka “Slavonska proljeća.” »Poput «Vinkovačkih jeseni.» Pozornica kao željeznička stanica. Veliki vagon za teret i prijevoz životinja”. “Čujte što je zamislio”?
Maketa vagona s sa spuštenom rampom. Uokolo kuće. Na prozorima domaći u nošnjama, neki uz ograde. Tamburaši.
Prometnik najavljuje grupu koja dolazi, kraj iz kojeg dolaze, glavne naznake. “Vlak bez voznog reda?”Čini se da je tako zamislio. Evo dijalozi u naznakama. Pokušat ću pročitati.” «Kome se čita, neka čita sam rekoše neki.»
Prometnik najavljuje grupe iz svih krajeva odakle su došli doseljenici. Predvodnik izriče blagoslov zemlji.
Prvi na sceni su doseljenici s djecom u svagdanjoj odjeći, a za njima dolaze njihovi u svečanim nošnjama igrajući kola svoga kraja.
Mlađi idu k mladim slavoncima i uče «Slavonsko kolo.»
“Nevjerojatno. Kakva bi to scena bila kad bi je izveli. Prepuna pokreta, pjesme, osjećaja.”
Ustvari isti scenarij vrijedi i za doseljenike iz Hercegovine, Like, Bosne, Zagorja, Dalmacije. Razlikuju se samo opisi ljudi i kraja.
Tu su samo natuknice o zemlji i ljudima, njihovim običajima i pjesmama. Kad bi mu mogli to jedne godine izvesti, upriličiti?
“Ja se ne slažem”, viknu Iva. “Zašto? odgovori Marko. Čija je ovo zemlja? Vi starosjedioci kažete: “naša!” Za Vas smo mi još, ponekad, “gladuši”, došlje” dotepenci”, a vaši su pradjedovi došli nešto ranije!”
“Što ti zapravo želiš?” oglasi se Mata.
“Želim da se jedne godine upriliči dolazak naseljenika, nešto kao «Vinkovačkim jesenima !”
Mi, ako baš hoćeš, “došlje” preuzeli smo sve što ste vi godinama stekli, tkali, čuvali: nošnje, pjesme, kola, običaje. Svoje nismo zaboravili. Zar previše tražimo? Ili smo stranci zauvijek?
Tko je od vas vjerovao da je i on rođen “na kamenu”…a volio je Slavoniju kao svoju mater?” “Zemlja pripada onima koji imaju djecu., “nastavi Marko. “Ona su budućnost!“. “Čija je ovo zemlja”?, zapitaše neki uglas.
“Svih nas koji u njoj živimo, nas koji smo je u svim ratovima srcem branili. Korijeni su nam isti, hrvatski, katolički.” “Kako završava scenarij?” Mladi iz svih grupa zajednički uigravaju “Slavonsko kolo.” “Jedni s drugima smo “Slavonsko proljeće” reče voditeljica.
Nad selom mjesec.
TOMA MORE – MUČENIK, 22. LIPNJA
»Čovjek svih vremena«. Thomas More (1478-1535) bio je jedan od najistaknutijih predstavnika engleskog renesansnog humanizma. Bio je pravnik, teolog, filozof, govornik, pjesnik, povjesničar, znanstveno kompetentan intelektualac, izvrsno je vladao grčkim i latinskim jezikom. Pisao je najviše na latinskom jeziku, kao jeziku onodobne obrazovane Europe, ali, za sunarodnjake, pisao je i na engleskom jeziku. Prema svim povijesnim izvorima Thomas More je bio izuzetno plemenit čovjek: duboko istinoljubiv, čovjekoljubiv, principijelan.
Bio je savjest Engleske svoga vremena. Težio je korjenitom poboljšanju svih ljudskih stvari, ali je pri tome preferirao strpljivost, skromnost i oprez. Vjerovao je u učinkovitost dobrog odgoja i obrazovanja te dobrih zakona. Dostigavši vrhunac političke karijere Thomas More tragično završava. Zbog sukoba s kraljem Henrikom VIII glede njegova raskida s Rimom (što je značilo početak reformacije u Engleskoj i stvaranje samostalne anglikanske crkve), More je najprije dao ostavku na položaj lorda-kancelara, ali uskoro biva bačen u tamnicu te pogubljen (kako je sam držao – moguće je u isto vrijeme biti državni kancelar i čovjek visokih etičkih načela – moguće, ali vrlo opasno). More je kritizirao papinsku svjetsku politiku, ali je bio spreman umrijeti za papin duhovni primat. On bi mogao (i trebao) biti primjer mnogim današnjim političarima.
NEKOLIKO MISLI THOMASA MOREA
- Posvuda vidim zavjeru bogatih, koji se, tobože za račun i u ime državnih interesa, (zapravo) bore jedino za svoje osobne interese. Smišljaju i izmišljaju sva moguća sredstva kako će, najprije, bez opasnosti sačuvati sva dobra što su ih na nepošten način stekli, a zatim, kako će po što nižoj cijeni unajmiti i iskoristiti rad i trud sirotinje.
- Društvo bez poštenih i pravednih ljudi golemo je razbojstvo.
- Znanje spojeno s vrlinom zaslužuje da ga se više cijeni nego sve blago kraljeva.
- Tko radi vlastitog zadovoljstva razara tuđu sreću, postupa nepravedno.
- Gdje se sve mjeri novcem, sve što je najbolje dospijeva u ruke najgorih (ljudi).
- Nije sreća u svakom uživanju, nego samo u razumnom i časnom.
- Mnogo veću osudu zaslužuju mane kod duhovnih osobna, nego kod svjetovnih.
- Što se ne može okrenuti na dobro, neka se uredi tako da ne bude jako loše.
KRUŠE ŽIVOTA
KRUŠE ŽIVOTA
KRUŠE KOJI S NEBA SIĐE
TEBI PJEVAM HVALE
KOJI NA KRIŽU BI LOMLJEN
DA NAM ŽIVOT DADE!
(J. Dević)
HODOČAŠĆE U ALJMAŠ
U subotu, 16. svibnja 2015., ovogodišnji prvopričesnici naše župe (njih 63), hodočastili su Gospi od Utočišta u Aljmaš. Predvođeni učiteljicom Katicom Janjić i svojim vjeroučiteljicama Mirjanom Srednoselec, Mihaelom Špoljarić i Tihonijom Zovko došli su Gospi zahvaliti za godinu dana zajedničke priprave, molitve i zajedništva koje je svoj vrhunac imalo u sakramentu Prve svete pričesti.
Sudjelovali su na svetoj misi koju je predvodio dr. Marin Srakić, nadbiskup u miru, u zajedništvu sa svećenicima Garčinskog dekanata koju su također toga dana hodočastili Gospi u Aljmaš.
Kod Gospine Kapelice ( Bunarić) molili su Gospu da svojim blagoslovom i zaštitom prati njihove obitelji i svu našu župsku zajednicu.
Na Kalvariji su zajednički izmolili križni put, izmjenjujući se na postajama, prvo su molili prvopričesnici iz Marinaca ( I-IV. postaja), zatim prvopričesnici iz Cerića (V-IX. postaja), a postaje od X.-XIV. prvopričesnici iz Nuštra.
Zahvalni Bogu na lijepom vremenu, a nadasve Gospi vratili su se umorni ali zadovoljni svojim kućama.
Galerija slika:
lekosta
