Zavjet
Predvečerje Velike Gospe. Vrbici u nedogled. U nemirnim vodama utopilo se nebo. Sparina. Oživjeli nasipi djecom i odraslima. Na obzoru, kao u nebo propeta, zavjetna kapelica. Dijelom je ukopana u bunker, a s prednje strane, polukružnim zidom, grli pridošle kao majka raširenih kamenih ruku.
Neobična izgleda više liči na modernu skulpturu nego zavjetno svetište. Kao nekom čudnom mozaiku, izmjenjuju se cigle, drveni kvadrati, stakleni ulomci s vitraja, kamene ploče i crijep. Danas je dan posvete. "Bože moj, na što liči?" reče jedna žena. "Neobična je, ali velika u svojoj ljepoti" doda druga. "To je bio Markov zavjet i održao ga je" reče baka i prekrsti se. "Građena je od materijala iz svih Gospinih svetišta u Hrvatskoj."
Osuditi i ocrniti čovjeka nije nikakva poteškoća. Staviti mu na leđa sve prave i krive grijehe, pa to začiniti dobrom pričom, postalo je nešto skoro pa normalno, bez da se upitamo, slušajući takve priče – koliko u njima ima (ne) istine. Sjetimo li se tada Riječi Božje koja iz Svetog Pisma opominje; „ Kako sudite, bit će vam suđeno.“ Koliko je čovjek – čovjek? 
Polazak iz vlastitog doma na euharistijsko slavlje obično stavlja čovjeka u neodlučnost – što obući u vrelim ljetnim danima kada sparina ne jenjava niti među debelim crkvenim zidovima. Više su tim pitanjem zabrinute žene nego muškarci, koje se zbog toga i nalaze u prilici obući nešto (ne)primjereno mjestu kamo su krenule. Ako si prije posvijeste kamo idu i kakav je prostor u kojima slavimo presveto euharistijsko otajstvo, možda će i izbor odjeće biti primjereniji. 
