Tijelovo
Spomen (memoriale, anamnezis) je gesta koja naviješta i proslavlja Božja dobročinstva, i podsjeća čovjeka na otajstvenu prisutnost Isusa Krista u euharistiji. Euharistijsko slavlje nije sjećanje na Boga koji se predaje za život svijeta nego je njegovo trajno uprisutnjenje i ponavljanje njegovog vazmenog otajstva, neprestano posuvremenjenje događaja Isusa Krista. U spomenu je Bog prisutan, djelatan. Svaki navještaj i slavlje euharistije je veza sa Isusom Kristom. Čin i nakana u euharistiji dobivaju smisao tek u osobi Isusa Krista, koji je darovao sebe za spas svijeta.
Euharistijska se sakramentalna gesta obavlja pomoću kruha i vode. Pšenični kruh je beskvasan ili kvasan. Vino treba biti od grožđa, te mu se dodaje, prema postojanome običaju Crkve, nekoliko kapi vode, čiji je smisao izraziti sjedinjenje kršćanskog puka sa Kristovom žrtvom.
Ponajprije promotrimo sastavnice koje je Isus odabrao i uzeo za posljednju večeru: kruh i vino. Kruh je osnovna namirnica ljudske prehrane i dijeliti kruh sa drugima znači dijeliti sredstva za život. Blagovati s nekime znak je bliskog prijateljstva, i kao takav, poziva na zajedništvo osobe prisutne za stolom, koji dijele hranu neophodnu za rast, za razvoj, za život. Lomljenje kruha je gesta koja obično pripada domaćinu koji prima i poziva goste – ta gesta im pokazuje znak dobrodošlice i kao da želi da ostanu još malo duže nego što su namjeravali. Kada se kod nekoga u gostima osjećamo dobrodošli, vjerovatnost da ćemo doći ponovo je veća nego tamo gdje naš dolazak nije primljen srcem, i gdje se ne osjećamo ugodno. Bog koji se daruje u hostji daje samoga sebe za nas. Kada bi samo dijelić toga otajstva ostavio traga u našoj duši, vremenom bi sebe znali pripremiti za svakodnevni susret s Kristom u euharistijskom slavlju. Krist, djelatno prisutan u svojoj Crkvi, susreće čovjeka na način koji je prilagođen ljudskoj naravi. Zbog toga se ne trebamo odricati pričesti i susreta s Njime, osim kada smo svjesni svoje grešnosti.
Isus se na posljednjoj večeri svojim učenicima predstavio kao kruh s neba, živi kruh života (usp. Iv 6, 41. 48. 51), koji u kaležu vina daruje svoju krv za spas grešnog čovjeka. Kruh i vino – tijelo i krv – su jedini sakramenti koji mijenjaju svoju bit, nešto slično ne događa se niti u jednom drugom sakramentu. Ne daruju se samo kruh i vino nego oni postaju sam Isus Krist. Objekt postaje subjekt – živa stvarnost. Dok drugi sakramenti posvećuju kad ih se prima, u euharistiji se nalazi sam Tvorac svetosti i prije nego se primi. Tijelo se nalazi pod prilikom kruha a Krv pod prilikom vina snagom riječi; no također se nalazi i Tijelo pod prilikom vina i obratno. Zbog te tajne vjere koju nije jednostavno shvatiti, mnogima je teško povjerovati da se u maloj hostiji nalazi sam veliki Gospodin. Ne kaže se uzalud „ da tamo gdje prestaje razum, počinje vjera“. Blagdan Tijelova tako časti samoga Krista, Sina Božjega koji prinosi samoga Sebe Ocu kao neokaljanu žrtvu Novoga Saveza. Svijest o ovoj stvarnosti neka nam pomogne da dostojnije slavimo i častimo Spasitelja, jer On je „s nama“ u sve dane do „svršetka svijeta“.
Nedjelja iza blagdana Duha Svetoga slavi Presveto Trojstvo – Oca, Sina i Duha Svetoga – Trojedinoga Boga. Tajna Presvetoga Trojstva nije lako razumljiva niti jasna, i teško je na razumljiv način govoriti čovjeku o njoj. 
U pogansko svetište za Dioklecijanova progonstva bio je priveden sv. Florijan koji je bio veteran rimske vojske a u gradu Cetiumu visoki državni činovnik.Rodio se 250. godine poslije Krista u Austriji, u današnjem gradu st. Polten. Doveden je da pred svima prinese žrtvu poganskim bogovima i tako zaniječe svoje kršćanstvo, što je on odbio. Okrivljen je zbog toga i što je u Lauriacumu posjećivao kršćane i bodrio ih na ustrajnost u progonstvima. Hrabro je svjedočio svoje kršćanstvo u onim izrazito nekršćanskim vremenima, kada je još rimskim pokrajinama harao lov na kršćane. Florijan nije htio ni čuti, a kamoli izvršiti otpad od vjere. Stoga je stavljen na muke i osuđen na smrt spaljivanjem, koju je izbjegao, da bi bio potom bačen u rijeku Enns, sa kamenom oko vrata, te je tako završio svoje mučeništvo. 
Na večernjem misnom slavlju naša župna zajednica imala je drage i rado, a tako rijetko viđene goste. Svojim prisustvom počastio nas je mladomisnik, velečasni Vedran Mešanović, župni vikar župe sv. Euzebija i Poliona u Vinkovcima koji je predvodio misno slavlje zajedno sa našim župnikom Slavkom. On se u propovijedi osvrnuo na evanđeoski tekst o Kristu, Dobrome Pastiru koji poziva radnike na njivu svoju. Nije to glas koji čuje svatko, nije to ni zapovijed, to je jednostavno ljubav koja te zove i ostavlja ti potpunu slobodu – pristati ili odustati; naglasio je vlč. Vedran. Posvjedočio je svoju radost i zanos koji je sve jači tijekom ovih deset mjeseci koliko je prošlo od kada je iz ruku nadbiskupa Marina primio sveti red svećeništva. Vjerujem da nas se sve dotaknula njegova mladost i predanost Kristu. 
