Archive for category: Novosti

Sveti otac Leopold, ljudima prijatelj

 

 

Sveti Leopold Mandić:

“Imamo u nebu srce Majke, Djevice Marijo, majko naša, koja si podno križa prepatila koliko je najviše moguće ljudskom stvorenju, Ti razumiješ naše boli i zato nas utješi”.

“Vjeru! Imajte vjeru! Bog je lijek i liječnik!”

“Čudim se svakog časa kako čovjek može staviti na kocku spas svoje duše zbog sasvim ništavnih i prolaznih razloga”.

Na večernjem misnom slavlju naša župna zajednica imala je drage i rado, a tako rijetko viđene goste. Svojim prisustvom počastio nas je mladomisnik, velečasni Vedran Mešanović, župni vikar župe sv. Euzebija i Poliona u Vinkovcima koji je predvodio misno slavlje zajedno sa našim župnikom Slavkom. On se u propovijedi osvrnuo na evanđeoski tekst o Kristu, Dobrome Pastiru koji poziva radnike na njivu svoju. Nije to glas koji čuje svatko, nije to ni zapovijed, to je jednostavno ljubav koja te zove i ostavlja ti potpunu slobodu – pristati ili odustati; naglasio je vlč. Vedran. Posvjedočio je svoju radost  i zanos koji je sve jači tijekom ovih deset mjeseci koliko je prošlo od kada je iz ruku nadbiskupa Marina primio sveti red svećeništva. Vjerujem da nas se sve dotaknula njegova mladost i predanost Kristu.

Poslije njega svoje svjedočanstvo iznio je bogoslov Robert  Almasi, koji je rodom iz Zmajevca. Njegov put ka Sjemeništu bio je potpuno drukčiji od puta njegove subraće bogoslova. Naglasio je ljepotu te različitosti, te pozvao sve nas na predanu i ustrajnu molitvu za Crkvu i njene svećenike, za redovnike i redovnice i sve one u kojima raste klica poziva; neka se hrabro i radosno odazovu Kristu, Dobrome Pastiru.

Bogoslovi su predvođeni đakonom, ovogodišnjim mladomisnikom, kojega od svetoga reda dijele još dva mjeseca: Josipom Levakovićem, animirali misno pjevanje i klanjanje koje su čitali  ovogodišnji krizmanici. Nakana klanjanja bila je naša zajednička molitva  Gospodinu za svećenička i redovnička zvanja.

Na kraju te lijepe i svečane večeri svima je riječi zahvale uputio naš župnik izrazivši želju da ovakvih druženja bude još mnogo. Uz blagoslov, pošli smo svojim kućama ponijevši sa sobom zahvalu i molitve Gospodinu da nikada ne ostavi svoj narod bez svojih pastira, duboko svjesni istine da:  

Crkva bez svećenika – nije Crkva.

Uskrsni ponedjeljak

Koliko traje povjerenje – a koliko zaborav? Kristovi učenici na putu za Emaus susreću Uskrslog Gospodina ali ga ne prepoznaju. Oni su razočarani svim događajima prošloga dana u Jeruzalemu; od vjere koja je počela gorjeti ostao je samo plamičak koji je tinjao. Krist, onaj kojemu su počeli vjerovati, umro je kao najveći zločinac. Sve svoje tjeskobe i izgubljene nade odaju strancu koji im se pridružio. Nemaju razumijevanja ali ni lijepih riječi za onoga koji im je donedavno bio dobrim prijateljem; osjećaju se izdanima. Govore o uskrsnuću koje se navodno dogodilo ali nakon tri dana. Koliko li su samo duga tri dana čovjeku koji mora čekati?

Tri dana – su vječnost.. Ljudsko očekivanje nema tri dana strpljenja, mi želimo sve sada i odmah. Zbog toga ni učenici nisu prepoznali Uskrsloga dok su zajedno putovali. Zaokupljeni su samo sobom i sve ostalo ih se ne dotiče. Sami su bili sav svoj svijet.Koliko li smo i danas zaokupljeni samo sobom? Gledamo li u bližnjega kao u Krista, sa povjerenjem i nadom, vidimo li u bližnjemu lice Božje? Možemo li Riječju zapaliti srce bližnjega pa ga potaknuti na ispovijed, dolazak na misu, molitvu i vratiti iz zaborava vjeru kojim mu je srce gorjelo dok ga je nakoć davno okupala voda krštenja? Krist je svojim riječima dotaknuo srca suputnika i oči su im se otvorile,te su ga prepoznali. I u tome trenutku dogodio se Uskrs!

Prepoznali su svjetlo u svojem životu, srce im je bilo puno radosti i oči su im se otvorile. I taj susret događa se kroz stoljeća. Isus tako kreće na put sa svakim od nas još prije nego li nas ugleda svjetlo dana. Isus je uz nas u prvim koracima, prvom smijehu, prvoj suzi –On sa nama hodi stazom života. A mi hodamo – zatvorenih očiju, spotičemo se i padamo, na trenutke se radujemo ili beznadno tugujemo, vjerni i nevjerni…samo ljudi. A Krist nas postojano čeka – da progledamo i da se pogledamo „licem u lice“.

 

U najstarijim spisima slavlje Uskrsa sastojalo se od strogog posta jedan ili više dana, nakon kojega slijedi molitveno bdijenje koje se zaključuje euharistijskim slavljem. Traditio apostolica, spis iz 3. stoljeća, kaže: “Do Uskrsa neka se ništa ne jede, sve do prikazanja, jer se u protivnom

neće računati da je postio”. To je , dakle, kršćanska Pasha: post i slavlje, prijelaz iz jednog u drugo u svetoj noći. Didascalia apostolorum, spis iz 3. stoljeća, kaže: “U petak i subotu postite i ne okusite ništa. Učinite zbor, ne spavajte, probdite čitavu noć u molitvi, u zazivanju, u čitanju proroka, evanđelja, psalama… sve do tri sata po ponoći iza subote. Tada prestanite s postom…

Prinesite tada vaše darove i onda jedite, budite radosni, razdragani i sretni jer je uskrsnuo Mesija, zalog vašeg uskrsnuća”.

 

Razvoj uskrsnog bdijenja u Rimu

 

Već je prva Crkva shvatila povezanost krštenja i uskrsnog otajstva. Zato se krštavalo prvenstveno nedjeljom. Sa masovnim prelascima na kršćanstvo nakon 313. godine, krštenje se podjeljivalo u uskrsnoj noći, nakon što su se katekumeni kroz korizmu pripravljali za krštenje.

Razvila se stoga bogata krsna liturgija. No, kada su se počela krštavati djeca, ta liturgija polako zamire i od nje ostaje samo blagoslov krsne vode.

 

Paljenje uskrsne svijeće

 

U vrijeme kada nije bilo električne energije, paljenje svjetla uvečer imalo je lijepu simboliku, posebno kod svečanih gozbi. Kršćani su od početka Krista smatrali Svjetlom svijeta. Već od 4. stoljeća kršćani veliko značenje pridaju paljenju uljanica na početku euharistijskih sastanaka.

Tako je i uskrsna noć započinjala paljenjem svijeće. Imamo svjedočanstvo iz 12. stoljeća da uskrsno bdijenje započinje blagoslovom novog ognja. Razlog tome je stari običaj da se na Veliki Četvrtak gase svjetla sve do uskrsne noći.

 

 

SLAVLJE SVETE NOĆI

 

Služba svjetla.

 

Izvan crkve svećenik blagoslovi vatru, pripravljenu (novu!) uskrsnu svijeću označi simbolima Isusa Krista (križ, alfa, omega, brojevi tekuće godine, pet zrnaca tamjana u spomen pet Isusovih rana) te upali svijeću na blagoslovljenom ognju. U crkvi je potpuni mrak.

Đakon (ili svećenik) unosi upaljenu uskrsnu svijeću pjevajući 3 puta “Svjetlo Kristovo”. Vjernici pale svoje svijeće i tako se rasvjetljuje crkva. Svjetlo pobjeđuje tamu! Svijeća se postavi na počasno mjesto u svetištu, okadi se tamjanom i onda se uskrslom Kristu pjeva svečani hvalospjev.

 

Služba riječi.

Predviđeno je 7 čitanja iz Starog zavjeta, nakon čega slijedi svečano pjevanje “Slave” (što označava trenutak uskrsnuća!). Nakon toga slijedi poslanica, svečani “Aleluja” i evanđelje.

 

Krsno slavlje predviđeno je za krštenje odraslih.

Prvo se blagoslivlje voda nakon čega slijedi krštenje odraslih (a ako ih nema, zajednica se škropi krsnom vodom). Slijedi ispovijest vjere

cijele okupljene zajednice. Nakon svega slijedi euharistijska služba kao i u svakoj svetoj misi.

Ova svečana služba zove se Slavlje uskrsnog bdijenja i njime započinje svetkovina Uskrsa koja se slavi 8 dana (sve do “mladog Uskrsa”).

 

 

Kako se računa datum Uskrsa?

Sve tamo od apostolskih vremena kršćani SVAKE NEDJELJE slave Isusovo uskrsno otajstvo.Bio je to “tjedni Uskrs”. Od 2. stoljeća počinje se slaviti “godišnji Uskrs”.

Isus je, prema izvještaju evanđeliste Ivana, umro uoči židovske Pashe koja je padala 14. nisana (a toga je dana uvijek bio puni mjesec – uštap), a uskrsnuo u nedjelju nakon toga. Crkve u Maloj Aziji u starini su slavile Uskrs uvijek 14. nisana bez obzira kojeg je dana u tjednu padao. Ostale Crkve slave Uskrs u nedjelju nakon 14. nisana. Nakon sukoba i problema, prevladalo je mišljenje da se Uskrs u cijeloj Crkvi slavi u nedjelju nakon židovske Pashe (14. nisana).

Danas datum Uskrsa određujemo ovako: Uskrs se slavi one nedjelje koja padne iza prvog proljetnog punog mjeseca (uštapa), a to je teoretski moguće između 22. ožujka i 25. travnja.