Nova zbirka pjesama našeg župnika Slavka “ECCE HOMO”, među poklonima papi Benediktu XVI, velika čast i priznanje našem župniku.
“Ja sam svećenik i to je moj životni poziv, a pisanje i slikanje me ispunjava.”
Blagdan Duha Svetoga. U vjerovanju ispovijedam: “Vjerujem u Duha Svetoga, gospodina i životvorca koji izlazi od Oca i Sina, koji je govorio po prorocima … “Duh Božji djeluje u zajednici i zato govorim o zajednici kojoj pripadaš.
Za razliku od sekte Crkva ima objektivirano religiozno iskustvo, dogme, povijest, tradiciju, hijerarhiju. Vjera je osobna stvar, nikako privatna. Što je osobnija to je više dio zajedničke vjere, jer se u zajednici ostvaruje rast čovjekov. Bez tog crkvenog zajedništva vjera ne bi bila potpuna.”Nema privatnog Isusa, privatne religioznosti. To bi bio preuski okvir za sliku velikog Boga. “Crkva je “mistično tijelo Kristovo, a mi smo udovi toga tijela.”Osnivač je sam Isus Krist. Rođena je na blagdan Duha svetoga. Sretan ti rođendan Crkvo!!
Podsjetimo se.
Crkva je vidljiva i duhovna, ima ustrojstvo ljudske zajednice, i nevidljivo prisustvo Duha Božjega. Oblikovana je “dvojakim elementom: ljudskim i božanskim”. Ona je “sakrament spasenja, znak zajedništva između Boga i ljudi”.
Kako doživljavaš tu zajednicu kojoj pripadaš? Što ti govori podnevno zvono, večernji angelus? Mnogo? Ništa? Oni kojima je crkva samo povijesna stvarnost, prošlost, skup ljudi koji su „gori od njega“, gube mnogo, oni su siromašni za sve što je hrvatski narod, čovječanstvo, učinilo pod njenim vodstvom. Kad sam se kao mladi student vraćao iz Zagreba kući izdaleka bi očima tražio krov očeve kuće uznemiren radošću i ponosom, tražio sam i zvonik crkve na obzoru. Bila je to i moja kuća, moja Crkva. Diviš li se ti svojoj zajednici Crkvi i svemu što je za ovu povijest učinila? Gledajući daleke krajeve i gradove, vedute grada, zvonike nad ravnicom u nedogled, zar ne pomisliš: ” Bože, pa to je moje, djelo moje vjere, moje Crkve, moga Boga. “Svugdje pečati, posvećeni obzori ljudi okrenuti nebu. Trebao bi znati da nam je Crkva majka, a da je sve što majka napravi lijepo i nježno i kad nam se čini da nije onako kako bi smo htjeli. Duh nas Božji vodi i svetog Oca nam je doveo da nas u vjeri učvrsti. Crkva nije svećenik, papa, biskup, župnik, Crkva: to smo mi kršteni, ugrađeni u duhovnu građevinu na Kristu sazdanu, Duhom Svetim vođenu. Navikli smo na posrednike u svagdanjem životu. Isus Krist je jedini posrednik između Boga i nas, mi svi drugi olakšavamo susret. Crkva je za neke, nažalost, servis za krštenje, krizmu, vjenčanje, sprovod, sve manje mjesto za susret s Kristom. Niste li znali da je Crkva temeljni sakrament spasenja? U njezinu krilu se rađamo i rastemo za vječnost. Njoj se vraćamo, u njoj bi se trebali osjećati kao doma. Krštenjem postajemo osoba u Crkvi. Ona nas po drugi put rađa na slobodu djece Božje. Prepusti se Duhu Božjemu i čekaj vječnost. Blagoslovljen Vam bio blagdan Duha Svetoga !!
Na Trgu bana Josipa Jelačića započelo je bdjenje mladih vjernika s papom Benediktom XVI.
Papa je na Trg stigao u papamobilu iz Hrvatskog narodnog kazališta, a njegov je prolazak okupljeno mnoštvo mladih pratilo mahanjem vatikanskim zastavicama i oduševljenim povicima. Papin dolazak na pozornicu gdje će se održati bdjenje mladi su pozdravili povicima: “Papa mi te volimo”.
Na početku bdjenja Svetoga Oca s mladima na Trgu bana Jelačića predsjednik Hrvatske biskupske konferencije đakovačko-osječki nadbiskup Marin Srakić pozdravio je Papu uime okupljene katoličke mladeži koja je došla iz cijele Hrvatske, iz Bosne i Hercegovine te ostalih zemalja gdje žive brojne hrvatske katoličke zajednice.
Pozdravljajući Papu i uime naših kršćanskih obitelji koje se danas i sutra prvi put sabiru na Nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji, nadbiskup je istaknuo da “želimo produbiti svijest ljudi našega vremena predstavljajući obitelj kao nenadomjestivu zametnu stanicu rasta naroda i Crkve”. Osim što je izvor života, rekao je nadbiskup, ona je mjesto i najidealnija sredina u kojoj život, odnosno ljudsko biće može rasti i ostvarivati se.
“Sveti Oče, Vi nam dolazite u vrijeme kada se svijet i naš narod nalaze u ozračju ozbiljne kulturne, gospodarske i političke krize, iza koje se krije duboka kriza duha. Ta kriza širi malodušnost, produbljuje ideološke i druge podjele, pojačava nezadovoljstvo, iza koje se teško nazire izlaz”, rekao je nadbiskup Papi.
Dozvavši u svijest prisutnost blaženog Ivana Pavla II., koji se zauzima za ovaj svoj ljubljeni narod, da sačuva svoje kršćanske korijene, nadbiskup je rekao da njega doživljavamo među nama u vrijeme kada Hrvatska očekuje svoj ulazak u Europsku Uniju.
“S tim u vezi vrijedno je podsjetiti se očinskih riječi koje je Vaša Svetost uputila nama biskupima prigodom posjeta ad limina prije pet godina: ‘Vaša zemlja, Hrvatska, oduvijek živi u okviru europske civilizacije te s razlogom stoga želi biti priznata kao član Europske Unije… Ohrabrujući vas da ustrajete, jamčim vam podršku Svete Stolice, koja je uvijek cijenila i voljela Hrvatsku.’ Svetosti, hvala Vam na toj brizi za Hrvatsku!” rekao je nadbiskup Srakić Svetome Ocu.
Papa Benedikt XVI. započeo je bdjenje s mladima uvodnom molitvom nakon koje je slijedio navještaj Božje riječi, a nakon toga je dvoje mladih iznijelo svoja svjedočanstva o kršćanskomu življenju.
Bdjenje se nastavlja nagovorom Svetog Oca mladima i klanjanjem pred Presvetim. (ika / gk)
Papa Benedikt XVI. susreo se 4. lipnja u Hrvatskome narodnom kazalištu (HNK) s osobama iz javnog života, kulture, znanosti, politike, gospodarstva i sporta, s predstavnicima vjerskih zajednica te s članovima diplomatskog zbora.
Praćen burnim pljeskom, Sveti Otac ušao je u dvoranu gdje su mu dobrodošlicu izrazili vokalisti folklornog ansambla “Lado” crkvenim pučkim napjevom “Svetoj žrtvi uskrsnici”.
Pozdravljajući nazočne uzvanike Papa je kazao da je HNK znakovito mjesto koje izražava “nacionalni i kulturni identitet. Moći susresti vas ovdje, zajedno okupljene, još je jedan razlog duhovne radosti, jer Crkva je otajstvo zajedništva i uvijek se raduje zajedništvu u bogatstvu različitosti. Sudjelovanje predstavnika drugih Crkvi i kršćanskih zajednica, kao i židovske i muslimanske religije, potvrđuje da religija nije neka zasebna stvarnost u odnosu na društvo, nego njegova prirodna sastavnica, koja trajno priziva okomitu dimenziju, to jest, slušanje Boga kao uvjet traganja za općim dobrom, pravednosti i pomirenja u istini.”
Pitanje savjesti bila je središnja tema Papinog obraćanja osobama iz javnog i vjerskog života, jer kako je rekao, tema savjesti je “transverzalna glede raznih područja u kojima djelujete i temelj je slobodnog i pravednog društva, kako na nacionalnoj tako i na nadnacionalnoj razini.”
Zbog olujnog nevremena koje je zahvatilo područje Zračne luke Pleso otkazan je svečani protokol oproštaja s papom Benediktom XVI, izvijestio je predstojnik Tiskovnoga ureda HBK Zvonimir Ancić.
Prije odlaska sa svoga apostolskog pohoda Hrvatskoj Sveti Otac se kratko pozdravio s državnim dužnosnicima i crkvenim poglavarima. (ika / gk)
Ovih dana su česti pozivi na kirbaj. A ima i poziva na kirvaj. Misli se isto ali izgovara se različito. Pitaju me znanci što je točno. Ne znam ni sam, ali moram istražiti.
Nisam Slavonac po rođenju, ali jesam po ideologiji, da kažem po hrvatskom… svjetonazoru. I sramota me ne znati zbog čega se svetkovina svih svetkovina zove kirvaj …ili kirbaj.
Posebna je to svetkovina, jer ju slave samo neke župe na određeni dan …Bartolovo, Ivanje, Rokovo, Petrovo, Miholjevo, Emerikovo…
Upitah ortodoksne šokce …koja je razlika?
E to je bolje ne činiti. Slavonci su skoro u svemu složni samo ne pitaj za kirvaj ili kirbaj i kulin ili kulen, jer bi tu moglo biti svašta.
Nekako mi i kirvaj i kirbaj vuku na njemačko porijeklo riječi. Istražujući dalje u njemačkom govornom području dođoh do korijena …KIRCHWEIH.
Blagoslov crkve!
Aha! To bi bila skoro potvrda za kirvaj. A šta ćemo onda s kirbajem. Bilo bi nezgodno proglasiti ga neispravnim nazivom, jer sam pozvan na isti kod čika Šime Seletkovića u Donje Andrijevce. Mogao bi se čovjek predomisliti.
A poziv na kirvaj …ma dobro sad …kirbaj …se ne propušta.
Valja tražiti opravdanje za njegov naziv.
E sada već moram proći u drugi krug, a on je gotovo neiscrpan …u njemačke dijalekte.
I trud se isplatio. Nađoh ga u jednom dijalektu Dunavskih Švaba i zvuči gotovo identično …Kirbei.
Dunavske Švabe naselile su se u područje istočne Slavonije. Tu su bitno utjecali na običaje i govor toga kraja, dok je Zapadna Slavonija bila pod većim utjecajem KuK monarhije …dakle Austrije i Mađarske, pa se je njihov Kirchweih probio…
Bilo kako bilo …znači isto …dan koji je posvećen zaštitniku župne crkve.
U dijelu Njemačke u kojem sam ja živio …Sjeverna Rajna Westfalija …taj dan se naziva Kirmes, a naziv potiče od KIRCHMESSE …božja služba na dan zaštitnika crkve. Na taj dan oživi tradicija na srednjovjekovnu građansku obranu, kada su se mještani nekoga mjesta sami organizirali u obranu protiv čestih neprijatelja.
Udruživali su se u streljačka bratsva …Schützenbrüderschaften …da bi zaštitili crkvene svečanosti, a po potrebi sudjelovali u općoj obrani i kasnije aktivno sudjelovali u vjerskim ratovima.
A za Slavonce to znači …pokazati sebe, svoju kuću, svoje selo… u najboljem svjetlu. Na taj dan dolaze prijatelji i rodbina iz bliza i daleka. Treba se umiti, počešljati, nokte obrezati, trpezu pripremiti, kuću urediti, travu pokositi po dvoru i ispred kuće, najbolju odoru obući…
Curama prilika za pokazati se, a momcima …curu izabrati.
Problem je samo što dođu i momci iz drugih sela, pa je velika konkurencija. Zato nekad zna bit i belaja …al‘ nećemo o tome.
Ja sada nit´ se kanim ženiti, nit´ curu tražiti, već spadam u jednu kategoriju, koju nazivaju guzičari, a to su oni što se samo dođu najest i napit. Al’ svejedno me naši šokci zovu. Pozivi novokomponiranih Slavonaca su rjeđi, al´’ ja i ne marim za to. Meni draže ono šokačko …izvorno.
Prilika je to sresti istomišljenike, popričati o stvarima koje nam svima leže na srcu.
Prilika upitati se kako je moguće da Slavonac gladuje kod zemlje, koja je nekad hranila carstva i kraljevstva.
Prilika potražiti spasonosna rješenja da ono šokačko ne umre.
Sve se to najbolje radi na kirvaju, ili kirbaju …uz kulen, ili kulin i čašu kutjevačke graševine.
Slavonci iskonski mrze oružje, ali za obraniti svoje uvjek su spremni. Tako se u Slavoniji umjesto nadmetanja u gađanju iz puške …nadmeću bećarcima. Bećarac je slavonski ventil za dušu.
Slavonci ratuju protiv svega …inatom. Carstva su slomila zube na tome inatu. Nema više ni Osmanlija, ni Austrije ni Ugarske, ni Jugoslavije …jedne ili druge…
Ali sada nas muče naši domaći neprijatelji. A za njih još nemamo oružje. Poručujemo im …ne tjerajte nas na inat …zube ćete polomiti.
Jer mi smo čeljad inata.
Đuka Begović je u svima nama.
I dođi na kirvaj, kirbaj …svejedno je bajo!
Hvala Ti što si me pozvao, znam da je moj put trnovit, ali ne bojim se jer Ti si sa mnom.
Danas na nedjelju Dobrog Pastira, dan posvećen Duhovnim zvanjima, na velikoj sv. misi u 11. 00 sati, gošće su nam bile časna sestra Meri, iz Đakova, sa kandidaticama za redovnice, koje su došle u Đakovo iz Zagreba, Slavonskog Brosda, Babine Grede i Starih Mikanovaca, koje su svojim prisustvom, pjesmom, čitanjima i molitvom, uveličali naše misno slavlje i posvjedočile svoj poziv i zajedništvo s Isusom.
Danas Prva sveta Pričest u Ceriću.
U župnoj crkvi u Nuštru samo večernja sveta Misa u 19 sati.
Kad zakorači preko praga osjeti hladnoću i vlažni, ustajali, zrak zvonika. Drvene stepenice po kojima je, učini mu se, kao do jučer uzlazio u jednom dahu učiniše mu se strmije nego ikada. Dopre do prvog odmorišta. Uplovi pogledom u svjetlost okruglih prozora. Razasute kuće u nedogled. U zaleđu razazna vijugavu, srebrenu crtu rijeke.
S mukom se zaputi dalje. Danima ga je progonila davna želja da na uskrsno jutro odzvoni na način svoga djeda i oca. Visoko gore čekala su ga zvona. Iako više nije zvonar osjećao ih je kao nešto svoje. Osjeti nemoć u staračkim koljenima i srce u grlu.
Kod velikih prozora uvijek je bilo vjetrovito. Zastade i obrisa znojno lice. Udahnu svježinu vjetra. Počesto je s ove visine promatrao kuće i okućnice i kuću djevojke koju je kasnije oženio i s njome djecu izrodio. Nitko, osim nje, nije znao zašto se zvono oglasilo jednim udarcem kad mu nije vrijeme.
Volio je crkvena zvona kao što se voli netko od roda, od krvi. Veliko je posvećeno sv. Trojstvu, srednje Djevici Mariji, a manje sv. Josipu. Pognut pod njihovom težinom iako su bili na jarmovima držao se jednom rukom za obod velikog zvona da ne padne. Osjeti brazgotinu pod prstima koju je dolaskom partizana netko bezuman napravio pucajući u toranj.
Ovo što vidi nije kao nekada. Zvona su mirovala sapeta lančanikom. Učini mu se da su zarobljena mnoštvom žica, nekim čudnim napravama koje im oduzimaju zamah i slobodu. «žale li» pomisli, »za mojim rukama». Dok je zvonio bili su kao lutke na koncima. Veliko i srednje u rukama, a malo svezano za desnu nogu. Plesala su, zvonila su, ritmom njegova srca. Anđelovo pozdravljenje zvonio je «u tri člana» moleći istodobno i svi su znali, moleći s njime kad je koji dio pozdravljenja.
Zvonila su zvona za pokojnike i mnogima se činilo da ne zvone jednako svima, dobrim vjernicima razigrano uskrsni toplo, a nekima koji to nisu životom zaslužilo potmulo, hladnije, opominjući.
Vješto, kao nekad u starom kraju, sveza konopce oko batova, a krajeve oko zapešća ruku. Prekrsti se, udahnu duboko i otpoče. Jeknu veliko zvono. Jato golubova zaleprša svodištem zvonika. Zadrhta zvuk nad selom.»Neka to bude», reče u sebi» na čas pet rana Isusovih, proslavljenih». Lijeva se ruka trgnu u grču. Srednje i malo zajeca, zabruji kao iza sna praćeni potmulom zvonjavom velikog zvona. Čas jedno, čas sva tri u razigranom ritmu ispuniše uskrsno predjutarje.
Sjećanjem se vrati u djetinjstvo u vrijeme kad su se sela nadmetala tko će ljepše, orginalnije i duže «slaviti» predvečerja velikih blagdana. Prisjeti se zvonjave za Veliku Gospu. Djed je sjedio u hladu velike omorike očiju uprtih u sunčani sat na zvoniku.»Kad vam dadnem znak otpočnite»reče. Zvonili su razigranim ritmom u zamasima tijela, vjetra i srca dugo i svečano. Nisu osjećali bol u zapešćima toplinu krvi na podlaktici. S mukom su ih spustili u predvraće crkve umorne samo su im oči sjale vedrinom.
Uznemiri se selo. Nagrnuše k crkvi ranije nego obično noseći krcate košare jela na posvećenje. Okružili zvonik pogledima i čuđenjem.» Tko to zvoni pitaju pridošli»? »Bivši zvonar, stari Luka, odgovaraju». Razdjeli se selo na dvoje. Jedni se prisjetiše starog kraja obradovani zvonjavom koja se rijetko ili nikako čuje na slavonskim ravnima, drugima je smetalo.» Je li poludio »reče netko?» Nije. Sjetio se zavičaja »doda drugi. Tako se kod nas zvonilo.» Kod vas? Vi niste tamo nego ovdje, što niste ostali ako vam je bilo ljepše..»!
Uto se pojavi župnik. Hodao je teškim, umornim korakom, pritisnut godinama i službom. Ušutješe. «Hvaljen Isus i Marija», pozdravi. Odgovoriše uglas. Gledali su ga očekujući prijekor, zabranu, a on je gledao zvonik. Veliko zvoni drhti dubokim tonovima, samrtnički, potmulo. Učini mu se da će razbiti zgusnut nemir u ljudima, tvrdu opnu srca, da će prsnuti kamena ploča groba. Malo i srednje iskre vedrinom kao protuteža smrti javljaju pobjedu života.» Život i smrt, smrt i život.. samo druga strana životne medalje. Raspozna srebrene niti bisernice i duboki ritam berde. »Zvona su poput tamburaškog orkestra, »pomisli», kako to nisam prije shvatio. Pjevaju o radosti, potiču na razigrani ritam nogu i srca, a bas nas vraća muklim tonovima.. sjeti se da si prah, sjeti se».
Tišina ga vrati u stvarnost. Nije primijetio kad su zvona utihnula. Pričini mu se da je zvonik suncem zapaljen poput baklje.
Nekako kad je i sam postao kapelan u ovoj velikoj župi doselili i Lukini roditelji. Zla vremena. Otac mu je prihvatio mjesto zvonara u selu. Nastavio je raditi ono što je radio i njegov otac u rodnom kraju.
Tri je godine odležao u Lepoglavi jer je opomenuo zvonima seljane da sakriju ono malo sirotinje pred bezdušnim službenicima nove vlasti koji su «meli tavane».
Na robiji se sprijateljio s mladim i starijim ratarima, Slavoncima koji nisu htjeli u «zadruge», a nisu imali čime namiriti «obavezu». Bila su to vremena u kojima se «u ime naroda» činila nepravda tom istom narodu. Uz ostale navike i običaje donijeli su i, za Slavonce čudan način slavljenja zvonima. Počeli su pa odustali.
Ponovno zvona oživješe. Uskrsno se jutro osulo vedrinom. Srednje zvono zazvoni toplim, baršunastim zvukom kao da je satkan od svjetla, kao da u njemu zvone cvjetovi: plave čaške zumbula, crveni božuri i ljiljani. Malo zvono prosu sjajne bisere selom, sokacima, dvorištima, okućnicom sve tamo do šume i rijeke. Sitno, sitnije, jako, jače pa tiše, otegnuto.. kao da su sve radosti, sve pjesme, cika djece, vrisak pomamnih svatova u njima. Veliko zvono muklim udarcima podcrtava svijetle tonove kao da nariču nad mrtvim ljudima, srušenim zvonicima i kućama, nad nesrećom koja nas je toliko puta zadesila u svim ratovima. Naznačuju Golgote i Uskrse, noći i svitanja. Učini im se da se vrijeme vratilo unazad u ono vjetrovito, krvavo popodne kad su grobištima odjekivali fijuci granata dok su hrabri pokapali Lukina sina. On je zvonio u zvoniku svom tugom u sebi, svim bijesom pravednika nad zločinima koje nam učiniše. Tog dana je bila prvi puta pogođena i župna crkva.
Izašao je poguren. Mnogi su očekivali prijekor a njemu je bilo svejedno. Uđe između razmaknuta mnoštva, među košare prepune jela. Sve je mirisalo na kuhanu šunku, bijeli luk i rakiju. Išao je naprijed između njih, nazad nije htio. Nije želio uzmaknuti. Jedva je išta čuo od zaglušne zvonjave koja mu je ostala u ušima. Primijetio je suznih očiju kako mu župnik dolazi ususret.
»Sretan Uskrs Luka, sretan Uskrs» vikao je župnik u njegove gluhe uši. Osjeti stisak njegove ruke, vreli dah na vratu. Okrenuo se prema svima dižući okrvavljene ruke kao da blagoslivlje mnoštvo. »Sretan vam Uskrs» promuca!.
Crkvištem se prolomi pljesak.
Uz sliku “Uskrsnuće” (ulje na dasci), rad našeg župnika vlč. Slavka Vranjkovića, kao i njegovu uskrsnu poruku, svima vama dragi posjetitelji našeg župnog portala, Sretan Uskrs!
lekosta
