Ljetno računanje vremena

21. ožujka 2011./in Novosti/by Administrator

Hrvatska i ostatak Europe s izuzetkom Islanda i Rusije ove godine vraćaju se na ljetno računanje vremena u noći s 26. na 27. ožujka.

Kazaljke na satu tada će trebati pomaknuti jedan sat unaprijed (s dva sata na tri sata ujutro), čime će se te noći “izgubiti” jedan sat spavanja.

Nakon pomicanja sata očekuju se “duži” dani u poslijepodnevnim satima, sunce će u Zagrebu 27. ožujka umjesto u 18:17 sati zaći sat vremena kasnije, u 19:17 sati.

Sve države svijeta na pomiču sat, niti to sve rade u isto vrijeme, pa su primjerice SAD i Kanada prešle na ljetno računanje vremena još 13. ožujka, dok će primjerice Australija na zimsko računanje vremena prijeći 3. travnja.

(rep.hr)

Korizmeno razmišljanje

8. ožujka 2011./in Novosti/by lekosta

Kad govorimo o korizmi obično mislimo na post? Zar korizma nije nešto dublje?

Ustvari: Korizma je vrijeme čišćenja, vrijeme svođenja računa, preduskrsno pospremanje duše. Nije bez simbolike to što je korizma na početku proljeća. Biblija kaže da je čovjek stablo, kao stablo zasađeno od Boga. Mogli bi reći da je sudbina stabla, sudbina čovjekova.

Vezanost za zemlju pod velikim nebom. Snaga stabla nije u krošnji, već u korijenu, snaga čovjekova nije u njemu, već u Bogu. I jedno i drugo je okom nevidljivo. Očituje se kod stabla u plodu, kod čovjeka u djelima njegovim. Ovo je vrijeme rezanja neplodnih grana, suhih … inače će rod biti slab. Ovo je vrijeme, za čovjeka, odricanje od zloga, od njegova puta, od loših navika … u lošem srcu samo loša i zla mladica klija. Treba, kao u vrtu, popaliti sve što ne valja, staro, da bude plodna tla za novo sjeme. Sjeme je Riječ Božja.

Nije li korizma ovo stanje u Hrvatskoj? Koju nam poruku i utjehu pruža danas ?

Mi kršćani vjerujemo u Boga koji ljubi čovjeka. On se u Bibliji objavio kao saveznik siromaha i potlačenih. Čitamo u korizmenim biblijskim čitanjima: «Vidio sam, vidio nevolju naroda svoga u Egiptu i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi sve muke njegove …».

Vjerujemo da zna za našu muku i da mu je stalo do nas. No, kad govorimo o postu kao odricanju, htio bih naglasiti kakav to Bog post želi. «Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Gospodina Boga: Kidati okove nepravedne, razrezivati spone jarmene, pustiti na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove: podijeli kruh svoj s gladnima, uvedi pod krov svoj beskućnike, odjeni onoga koga vidiš gola tad će sinuti poput zore tvoja svjetlost» Iz, 58,6-8. Zar nam se ne čini da Biblija opisuje baš našu situaciju. Hrvatska korizma je već odavno tu … i Veliki Petak muke. Kad se ovo proroštvo ostvari bit će zora slobode.

Govori se o obnovi zemlje višestrukoj. Može li se reći da ova korizma bude početak duhovnog proljeća obnove?

Još davno je papa Pavao VI naglasio u svojoj korizmenoj poslanici tu istinu. Duhovno proljeće Europe je već na djelu ostvaruje se porastom vjere u istočnim zemljama, padom totalitarnih režima, slobodom vjere i otvaranjem mas-medija radija, televizije… za prostor Duhovne Riječi. I kod nas se osjeća dah tog proljeća iako stidljivo. U ratu smo. Čovjek je zaokupljen preživljavanjem, borbom za dom i život. No, kad razmišljamo o obnovi jednako je važna uz materijalnu i duhovna obnova. Prestala je sustavna ateizacija. Crkva i vjernik ima više slobode, prostora… Bog se ne niječe a ipak bojim se jedne velike opasnosti koja se očitovala na zapadu. Boga nitko ne niječe preduskrsno razdoblje je u znaku šopinga… trgovine. Zemlje takozvanog praktičkog materijalizma ne niječu Boga, ali se u životu stvara mentalitet da je moguće živjeti kao da ga nema. Uskrsno razdoblje će obilježiti vanjskom pripremom bez unutarnje duhovne preobrazbe.

Vidimo kamo nas je doveo svijet bez Boga. Začuđuje nas hladnoća u mnogim zemljama bogatog svijeta prema gladnima. Zašto? Njima je dobro. Samilost je za mnoge slabost. Konkurencija je nemilosrdna i tko ne hvata korak zaostaje. Uzmite samo nauku i dostignuća. Znanost je dala čovjeku moćna sredstva u ruke da mu život učine ljepšim i boljim, no u isto vrijeme je omogućila čovjeku da uništi ljudski rod. Sve ovisi o tome što se događa u srcu čovjeka. Zaboravili smo da istinski napredak čovjeka nije u tehničkim mogućnostima… pravi napredak raste iz duše, poštenja, vjere u Boga. Korizma je vrijeme kad bi trebali skinuti masku, priznati vlastite grijehe, slabosti onda nam se tuđi ne bi činili tako nepodnošljivi i veliki. S Kristom je započela «civilizacija ljubavi», a eto što smo od toga učinili!

To je velika novost, ali kako je ispravno postići?

Takva novost života događa se samo obraćenjem. U korizmenom evanđelju čitamo Isusove riječi: «.. ako se ne obratite, svi ćete propasti.» Očito je da kršćanin u Crkvi ne smije biti neplodan. Mora dati plod dobrih djela. Obećanje je pitanje života i smrti. Grijeh i smrt su saveznici. Čuli smo da je sotona «čovjekoubojica od početka» i otac laži.« Evanđelje prve nedjelje govori o kušnji. Sotona kuša Isusa i nas. Tri velike napasti: požuda tijela, očiju i oholost života. Tu se očituje nagon sebičnosti a on je izvor svih tlačenja, otimanja, ratova i ubojstava.

Kako završava korizma?

Završava Velikim Tjednom o kojemu će biti riječi. Bitno je da korizmeno promišljanje, čišćenje i pospremanje duše završi uskrsnom ispovjedi. To je jedini način iskrenog obraćenja, unutarnjeg oslobođenja. Tko to ne učini bit će javljeno kada, i gdje u kojoj župi … taj nije dovoljno shvatio Boga, sebe samoga, pogotovu ne bližnjega. Uostalom… govorili smo o duhovnom proljeću … može li stablo donijeti roda, ako ne procvjeta? Ispovijed je cvjetanje duše.

Slavko Vranjković, župnik

Koncert zahvale mons. Tadiji Pranjiću 20. veljače

27. veljače 2011./in Novosti/by Administrator

Prenosimo sa biskupijskog portala

VINKOVCI – U znak zahvalnosti bivšem dekanu Vinkovačkoga dekanata mons. Tadiji Pranjiću za sve što je kao dekan učinio za Župu Duha Svetoga u Nuštru u nedjelju, 20. veljače u Župi sv. Euzebija i Poliona u Vinkovcima, nuštarski župnik Slavko Vranjković predvodio je večernje misno slavlje i propovijedao.

Liturgijsko pjevanje animirao je Mješoviti pjevački zbor Svete Cecilije, Župe Duha Svetoga u Nuštru koji je zajedno s voditeljicom i orguljašicom s. Nevenkom Kudić u znak spomenute zahvalnosti nakon misnoga slavlja održao polusatni koncert duhovnih skladbi.

Nuštarski župnik Slavko Vranjković, tom prigodom je rekao:

Došli smo kao župa zahvaliti mons. Pranjiću na svemu što čini za našu zajednicu, zajednicu župe Nuštar, a budući da je on velike duše, velika srca, a ja imam velik broj stanovnika i sam sam, onda se samo na njega oslonim jer on to sve može, hoće i sve zna, i zato smo mu došli zahvaliti pjesmom i malim darom, jednom mojom slikom koju sam naslikao na dnu od bureta”, rekao je vlč. Vranjković.

Nakon misnoga slavlja i uoči koncerta. Istaknuo je kako se prijatelji ne rađaju, nego se dogode. “Kad sam došao ovdje u zajednicu prije 12 godina, naišao sam na Tadiju jer je bio dekan, ali Tadija ima i jednu dušu, onu bosansko-slavonsku, široku i raspjevanu. Tade je legenda i, naravno da si u njemu mogao naći prijatelja i zaštitnika i kad si god trebao lijepu riječ i osmjeh. Tadija je Tadija”, rekao je vlč. Vranjković.

Bivši dekan Vinkovačkog dekanata mons. Tadiji Pranjić, osvrnuo se na Župu Duha Svetoga u Nuštru:

“Meni je dobro poznata župa Nuštar i župnik Slavko i ovaj Mješoviti pjevački zbor. Ja sam s njima povezan već godinama u svom pastoralnom djelovanju. Oni su večeras u prepunoj našoj crkvi sve počastili pjesmom i pokazali koliko zaista rade. Prekrasno su pjevali. Čestitam im i želim da i dalje nastave kao i do sada. Drago mi je da smo im mogli biti domaćini. Mi smo bili kod njih i u Ceriću. Kao što sam već rekao, mi smo izuzetno povezani sa župom Nuštar. Možemo reći posebno iz doba Domovinskoga rata i ta povezanost, kao što je i župnik Slavko rekao, traje do dana današnjega. Ja sam njima pomagao u mnogim stvarima, posebno u Domovinskom ratu i iza rata i već godinama jednom imam polnoćku u Marincima, a drugu godinu u Ceriću, tako da sam s njima povezan i poznam ih sve. Zaista su dobri i krasni ljudi i čestitam im”, rekao je mons. Pranjić.

_____________________________________________________

Nakon što je izglasan novi Statut o imenovanju dekana po kojem svećenik može biti biran samo dva puta po pet godina, dekretom đakovačko-osječkog nadbiskupa i metropolita Marina Srakića, Vinkovački dekanat je 30. studenoga 2010. godine dobio novoga dekana Stjepana Krekmana, župnika župe Rođenja sv. Ivana Krstitelja u Ivankovu. Dotadašnji dekan mons. Tadija Pranjić, župnik župe Sv. Euzebija i Poliona u Vinkovcima, službu dekana Vinkovačkoga dekanata obnašao je dvadeset i šest godina, odnosno od 1984. godine.

Snježana Kraljević

Blagdan Svetog Josipa – 19. ožujka

25. veljače 2011./in Novosti/by Administrator

Sveta misa u Nuštru u 11.00 sati.

Sveti Josip – zaštitnik Domovine Hrvatske, obitelji, umirućih i bolesnih

Štovanje sv. Josipa započelo je oko 850. godine u Reichenauu, a kasnije su ga osobito promicali sveti Bernard iz Clairvauxa, sveta Tereza Avilska, sveti Franjo Saleški, Ivan Gerson, franjevci i papa Siksto IV., koji je uveo blagdan sv. Josipa obveznim za svu Crkvu. Vlada Dubrovačke republike je 20. ožujka 1521. godine prihvatila prijedlog da se u republici toga dana svetkovina svetog Josipa slavi kao zapovijedni blagdan. U sjevernim krajevima Hrvatske štovanje su mu širili isusovci, a Hrvatski sabor na svom zasjedanju 9. i 10. lipnja 1687. godine proglasio ga je zaštitnikom hrvatskog kraljevstva. Točnije, u saborskom protokolu od tih dana, na latinskom jeziku piše: “Sveti Josip, Krista Spasitelja vjerni branitelj, Djevice Bogorodice djevičanski zaručnik, za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske u Državnom saboru godine 1687. od redova i staleža jednoglasno je odabran.“

Svijest o tome da nam je zaštitnik nije osobito zaživjela, ali su naši biskupi na svom zasjedanju u Splitu 1972. godine rekli »da je odluka Hrvatskog sabora iz 1687. god. i sada na snazi, jer Sabor nije imao u vidu apstraktno hrvatsko kraljevstvo, nego hrvatski narod, koji nadživljuje sve peripetije oko svoga suvereniteta…”. Tada je Hrvatska biskupska konferencija donijela odluku da se osobito mora štovati u Hrvatskoj. Odlukom HNV R. Srbije blagdan sv. Josipa je jedan od četiriju blagdana hrvatske zajednice u Srbiji. Nacionalno svetište sv. Josipa je u Karlovcu na Dubovcu. Sv. Josip je zaštitnik bolesnika i umirućih i uzor obiteljskog života te pokazuje kako se služi Isusu, spasitelju čovjeka.

U susret Korizmi

25. veljače 2011./in Novosti/by Administrator

Pepelnica – Čista Srijeda – (9. ožujka 2011.)

Katolički svijet s Pepelnicom počinje najozbiljnije i najplodnije razdoblje crkvene godine. Tim danom počinje korizma, a na neki način na Veliki petak završava. Zato je početak i kraj korizme označen najozbiljnijom pokorom, tzv. strogim postom i nemrsom. Strogo postiti znači samo jedan put na dan do sita se najesti, a ne mrsiti znači ne jesti meso niti mesne prerađevine. Tko post shvati kao zakon, dovoljno je da izvrši to što Crkva od njega traži. No, sasvim je normalno da će svaki vjernik daleko ozbiljnije shvatiti taj poziv Crkve na post, pokoru i nemrs.

Crkva se nada da će svaki vjernik strože postiti, možda ništa ne jesti ili pak o kruhu i vodi proživjeti taj dan. Brojni se kršćani u korizmi odreknu svih 40 dana nečega što im je osobito drago, npr. mesa, alkohola ili cigareta. Neki su se, upravo odričući se u korizmi, uspjeli osloboditi ovisnosti o drogi. Ima onih koji odluče da će u korizmi ranije ustajati i da neće gledati televiziju.

Ozbiljni kršćani u korizmi ne slušaju zabavnu glazbu nego klasičnu i ozbiljne govorne programe. Neki si kršćani zadaju osobitu pokoru, odluče osloboditi se nekoga grijeha i pogreške, u svoj život nastoje uvesti neku korisnu naviku. Tijekom korizme pokušaju biti vrijedni u poslu, samozatajni, strpljivi prema svojini ukućanima, šutljivi i vrijedni. Velik broj kršćana odluči da će u korizmi svaki dan desetak minuta čitati Sveto pismo. Brojne su obitelji koje u korizmi odluče da će navečer uvesti obiteljsku molitvu, ili da će svaku večer zajednički u obitelji moliti krunicu.

Jedni odluče na početku i na kraju korizme dobro se ispovjediti, i tako u te dane biti osobito čistima. Djeca obično odluče da će se tih dana odreći slatkiša i bombona, da će se odreći nekih igara koje su im smetale da napisu školske zadaće. Ima mladića i djevojaka koji će se u korizmi odreći izvanjskih načina izražavanja svoje ljubavi, poljubaca i zagrljaja, ima bračnih drugova koji odluče da će u korizmi govoriti jedno o drugom samo pozitivno i dobro. Neki odluče svaki dan, ili pak nekoliko puta tjedno, poći na svetu misu. Drugi pak odluče na početku korizme da će svaki dan naći pola sata vremena za molitvu, za razgovor s Bogom, za ozdravlji-vanje svoga duha, za liječenje svoje savjesti, intelekta i srca.

Svi su dakle pozvani da u korizmi nešto posebno naprave, da zaoru neku osobitu brazdu svoga života, i posiju novo sjeme u svoje dane, mjesece i godine. Nad svima, već na Pepelnicu, lebdi Isusova riječ koja zove: »Kraljevstvo Božje je pred vratima, obratite se i vjerujte Radosnoj vijesti«. Zato se i kod posipanja blagoslovljenim pepelom na Pepelnicu kaže onome koga se pepeli: »Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti«. Ili pak druga rečenica: »Obrati se i vjeruj Radosnoj vijesti«.

Korizma, dakle, nije vrijeme žalosti, nego novo proljeće života. Ona donosi nove šanse, nadu da čovjek postane drugačiji, da u svome životu ispravi ono što ga je do sada mučilo, da postane zdrav, plemenit i dobar. Korizma je vrijeme kad čovjek može ozdraviti svoju dušu, i disciplinom u jelu, piću i radu iscijeliti svoju psihu, ali i svoje tijelo. To su trenuci kad on može čitavo svoje biće očistiti, skinuti teret sa savjesti, ali i sa tijela, kao i teret krivih emocija i maštanja, te teških misli i briga.

Pepelnica je ostala kao spomen na pokoru koju su činili Židovi tijekom svoje povijesti. Veliki sveci i pokornici Starog zavjeta znah’ su se obući u kostrijet od grube konoplje, posuti glavu pepelom, i leći u prah u znak da su sagriješili i da žele popraviti svoj život. Prah označuje da je čovjek bez Boga samo gomila praha koja se raspadne i zauvijek nestane. Tek u Božjoj svemoći i ljubavi taj prah postaje čovjekovo tijelo i duša, i neraspadljiv, besmrtan i vječan. Zato taj prah koji se zove čovjek i koji je smrtan i loman treba neprestano Božju prisutnost i snagu Duha Svetoga da učini čovjeka nepobjedivim i besmrtnim. Korizma je i uspomena na četrdesetdnevni Isusov pokornički boravak u pustinji, te na četrdeset godina hoda Izraelaca kroz pustinju da bi mogli ući u Obećanu zemlju.

Korizma koja počinje na Pepelnicu vrijeme je velikih obećanja i nada. Tada bi trebalo napraviti zaokret života. Najprije odreći se grijeha, priznati ih i oprostiti onima koji su te povrijedili. Zatim zamoliti neka Duh Sveti ispuni prostore duše, zamoliti Boga neka osvježi i izliječi dušu, tijelo i duh, a onda početi živjeti pozitivno i vidjeti da je zaista moguće biti sasvim drugačiji čovjek, svet, da je moguće svega se odreći i biti slobodan u srcu, da je moguće prihvatiti život s križevima, mukama, smrću i bolestima, te postati zdrav, vječan i neuništiv.

Tko je dobro iskoristio korizmu, taj postaje iskusni kršćanin, vjernik i čovjek. Tako Uskrs na kraju korizme postaje ne samo slavlje Isusova uskrsa i nade u naš, nego također novi početak, proljeće vlastitog života, proljeće zdravlja, humanosti i plemenitosti.

Dr. Tomislav Ivančić, “Oaze života”

Sveti Blaž 3. veljače 2011.

1. veljače 2011./in Novosti/by Administrator

Naziv Blaž dolazi od prilagodbe latinske inačice imena (Blasius), a dubrovački naziv Vlaho je nastao od grčke riječi Vlasios. Starom ilirskom prilagodbom grčkih i rimskih imena dobije se ime Vlaho, koje nije povezano s nazivom Vlasi korištenim za označavanje jednog dijela balkanske populacije. Još jedan primjer takve prilagodbe nalazimo u latinskom imenu Junius, koje je u Dubrovniku glasilo Džono.

LEGENDA

Mučenik sv. Vlaho (Blaž), na latinskom Sanctus Blasius rodio se u Sebasti u ondašnjoj Maloj Armeniji kojom je upravljao Rim, to je današnji grad Sivas u središnjoj Turskoj. Narod i svećenstvo su ga izabrali za biskupa nakon smrti njegova prethodnika. Dioklecijan je za vrijeme svoje vladavine 313. g. proglasio u rimskom carstvu opći progon kršćana. Taj progon se nastavio i za vrijeme Licinija. Za to vrijeme sebatski se biskup skrivao po planinama Kapadokije. Za svoj dom izabrao je osamljenu i tamnu pećinu iz koje je oprezno izlazio samo noću da dijeli utjehu mučenim i nesretnim kršćanima. Bog mu je dao moć da postane prijatelj sa divljim zvijerima. One su mu donosile hranu a za uzvrat on ih je liječio. Agrikolaus koji je u to vrijeme bio rimski upravnik u Sevastu, izmišljao je najokrutnije muke protiv biskupa. Divlje zvijeri je puštao da izvode svoju «igru» sa kršćanima. Jednog dana naredio je vojnicima da ulove što više zvijeri. Nakon dugog traženja naišli su na pećinu ispred koje su mirno stajale divlje zvijeri a sv. Vlaho je molio među njima. Vojnici su se sutradan vratili po njega na zapovijed Agrikolausa. Mirno ih je dočekao. Vijest se brzo proširila pa su svi kršćani izašli iz skrovišta da ga još jednom vide.

Putem do grada propovijedao je a mnoštvo ljudi ga je pratilo. Sv. Vlaho je svoje vjernike bodrio da ustraju u vjeri. Kad bi spustio ruku na bolesne odmah bi im se vratilo zdravlje. Na tom putu priđe mu uplakana majka sa djetetom u naručju. Kroz suze mu ispriča kako je djetetu zapela u grlu riblja kost, molila ga je da ga spasi. Na to. Sv. Vlaho spusti ruku na grlo djeteta, prekrsti ga i pozove Svemogućeg da se kost izlomi i da se dječaku vrati zdravlje. Molio je da se to isto uvijek učini svima koji bi ga u bolesti grla molili u njegovo ime. Dijete ozdravi, mati se zahvali sv. Vlahu i uputi se kući. Nedugo zatim pred njega dođe stara udovica i ispriča mu kako joj je vuk ugrabio mlado prase koje je čuvala. On je umiri, a u to je došao vuk i vratio živo i zdravo prase. Kad je doveden u Sebastu, Agrikolaus je od njega zatražio da se odrekne vjere. Na to mu je sveti biskup odgovorio:»Ispovijedam Krista i ne mogu se klanjati krivim bogovima.» Na to Agikolaus naredi da ga muče. Hrabro je podnio sve muke i još reče:»Jadniče, ako misliš da ću s bičevanjem iznevjeriti Krista, varaš se jer on mi je na pomoći!» Gradom se pročula vijest o njegovoj ustrajnosti. Udovica kojoj je pomogao, odluči ubiti prase. Skuhala je glavu i noge od prasca sa zeljem i odnijela u tamnicu. Donijela mu je još i svijeću da mu svijetli u zatvoru. On je primi i uzme malo jela, prorokova joj svoje brzo mučeništvo i smrt. Zamolio je da mu za uspomenu pali svijeće i da za svog života nastavi pomagati siromašnima.

Obećao joj je blagoslov gospodina Boga i da će svatko tko se povede za njenim primjerom primiti isti blagoslov. Nakon par dana Agrikolaus naredi da se sv. Vlaho objesi i da se oštrim željeznim češljevima za vunu dere od glave do pete. Uza sve to viseći s grede svom krvniku je rekao:»Ne marim za muke jer mi je Bog na pomoći!» Putem do tamnice iz njega je tekla krv koju su sedam žena kupile krajevima svojih haljina i maramama. Stražari su shvatili da su i one kršćanke, zarobili su ih i odveli pred Agrikolausa. Nagovarao ih je da se preobrate, na to su ga one zamolile da ih pusti na jezero da se operu kao bi bile čiste za primanje nove vjere. Stražari su ih poveli, a sa sobom su ponijeli kipove svojih bogova. Žene su uzele te kipove i bacile ih u jezero. Za to su bile kažnjene poput sv. Vlaha na isti način. Uz njih su bila i djeca koja su promatrala te muke. One bez boli podnesu muke uz pomoć Svevišnjeg. Nakon toga krvnik naredi da im se odrube glave a djeca bace u tamnicu sa sv. Vlahom. Sutra dan naređeno je da se na vrat sv. Vlaha veže kameni žrvanj i da ga se baci u jezero.

Kad su svi došli do jezera sv. Vlaho se uputi po vodi kao po tvrdoj zemlji, na sredini jezera reče:» Ako i vaši bogovi imaju iste moći dođite i vi!» U tom trenu obasja ga jaka svjetlost, pojavi se anđeo i pozove sveca da primi vječnu slavu. A ljutiti Agrikolaus naredi da se sv. Vlahu i djeci odrubi glava. Na stratištu on klečući uputi molitvu Bogu. Molio ga je da svi koji razbole grlo a zazovu njegovu pomoć pred Bogom da im usliši molitve. Iznad njega se pojavilo svjetlo i začu se glas:»Ja sam Bog koji se te dosad proslavi, unaprijedit ću te još većom slavom, svoju milost ću udijeliti onima koji budu slavili tvoju uspomenu !» Nakon tih riječi odsjekoše glavu sv. Vlahu i djeci.

To se dogodilo u veljači 317. godine Kad je Konstantin je pobijedio Licinija, kult sv. Vlaha širio se cijelim kršćanskim svijetom.

BLAGOSLOV GRLA

O blagdanu sv. Blaža svake se godine po crkvama dijeli blagoslov grla. Svećenik s dvjema svijećama pristupi vjerniku i moli: „Po zagovoru sv. Blaža, biskupa i mučenika, oslobodio te Bog od bolesti grla i svakog drugog zla!“ Taj je blagoslov takozvana blagoslovina u Katoličkoj Crkvi. On se temelji na prastaroj predaji po kojoj je sv. Blaž svojim blagoslovom spasio dječaka kome je u grlu zapela riblja kost. Kod blagoslovina Crkva moli Božju pomoć u raznim potrebama, a po zaslugama Isusa Krista i zagovoru svetaca. Blagdan svetog Blaža (Vlaha), biskupa i mučenika, u Rimokatoličkoj Crkvi slavi se 3. veljače.

izvor:wikipedija

Svijećnica 2. veljače 2011.

31. siječnja 2011./in Novosti/by Administrator

U srijedu, 2. veljače je po katoličkom kalendaru blagdan koji nosi dva imena: Svijećnica i Prikazanje Gospodnje.

Spomendan je događaja kada su, prema propisu Mojsijeva Zakona, Josip i Marija donijeli Dijete Isusa u Hram da ga, kao prvorođenca, obredno prikažu Bogu. Tu se, bilježi evanđelist, zatekao starac Šimun, koji je uzeo Dijete u naručje i, u nadahnuću, prepoznao u njemu budućeg Mesiju. Mariji je prorekao da će joj “mač boli probosti dušu”. Pri tom je Šimun – to je okosnica blagdana – Isusa nazvao Svjetlom, doslovno “svjetlost za rasvjetljenje naroda”. Spominjući se toga vjernici danas u crkvu donose svijeće na blagoslov. U obitelji ova se “marinska svića” pali u različitim prilikama: na velike blagdane, u vrijeme oluje i grmljavine, stavlja se zapaljena u prozor kad mjestom prolazi tijelovska procesija, nosi na krštenje novorođenčeta i na prvu pričest kao spomen na krštenje; stavlja se i u ruku umirućem kao ohrabrenje i znak nade u vječni život….

Otuda blagdanu pučko ime – Svijećnica. Blagdanu je središte Isus pa se zove Prikazanje Gospodnje; no istodobno je naglašena, Marijina uloga. U pučkom je izričaju to dvoje spojeno pa se, osobito u Slavoniji, blagdan zove i “Svitlomarinje” (Isus – svjetlo Marijino). Mnoge Marije toga dana slave svoj imendan. Iako ne spada među zapovjedne svetkovine, puku je drag i crkve su toga dana vrlo posjećene.

U Hercegovini se ovaj blagdan zove i Kalandora. Vjerovalo se uvijek da će godina biti dobra i rodna ako je Kalandora popraćena kišom. Odatle je i stara hrvatska poslovica: “Kalandora vodna, godina rodna”, ali ima i druga: “Kalandora vedra, u dice se vide lebra”. Vidjet ćemo što nam nosi ova Kalandora i godina.

izvor: Tihaljina portal

LUKNO – godišnji doprinos

13. siječnja 2011./in Novosti/by Administrator

Prenosimo sa WEB-a župe Svih Svetih Đakovo

Lukno je obvezni godišnji doprinos župljana za uzdržavanje svećenika. Lukno se plaća po bračnom paru (obitelji). Neki bi platili lukno samo u godini u kojoj nešto trebaju od župe (krštenje, pričest, krizma, sprovod). Lukno se plaća od godine vjenčanja ili godine doseljenja u župu. Svi imaju pravo primati sakramente i blagoslovine, sudjelovati na bogoslužju i župnom pastoralnom programu. Isto tako imaju dužnost plaćati lukno. Lukno se obično plaća krajem godine, ali može se platiti u bilo koje doba godine. Ako se lukno ne plaća redovno (krajem godine), to treba učiniti u prigodama kada se traže sakramenti ili blagoslovine u župi (kod krštenja, sprovoda, prve pričesti, krizme i sl.). Za plaćanje lukna ne treba čekati blagoslov kuće. Dar za blagoslov kuće nije lukno. Od 2001. godine lukno je u cijeloj Nadiskupiji izjednačeno i to 100 kn po paru. Od 2001. godine prihod od lukna ide u župnu blagajnu.

Vrijeme kroz godinu

8. siječnja 2011./in Novosti/by Administrator

Nedjelja, 9. siječnja je blagdan – Krštenje Isusovo. Uživajmo još taj dan u božićnim pjesmama, a u tome će nam pomoći i “Križarice”, naš zbor mladih, svojim večernjim koncertom. Krštenjem Isusovim, završava božićno vrijeme, a počinje vrijeme kroz godinu. Simbolika je više nego očita, paralela sa životom, rođenje djeteta, slavlje – zatim nastupa život i sve što on sa sobom donosi: znoj, rad, patnja, često i suze ali i veselje i radost, i sve to na krivudavoj stazi života, koja vodi prema drugoj životnoj obali, prema susretu s Bogom u kojemu sve živi.

U to vrime godišta

31. prosinca 2010./in Novosti/by lekosta

Raspjevana zvona nad gradom. Sumrak. Prepune ulice prolaznika. Trgovi predbožićno okićeni, ozvjezdani svjetlom. Užurbanost posvuda.
U ustima gorak okus kave. “Božić je ludnica, kažem ti, ludnica..i to svake godine, svake…” reče Marija između dva gutlja.

“Za mene je Božić radost koja traje, vraćanje u djetinjstvo, dar neba zemlji” odgovori mlada katehistica Rozmasri. “Ne davi, molim te! Ti svemu daješ smisao koji nitko ne razumije, ni ja ni..prijateljice. Davno je Božić bio događaj, a sada od njega pravimo biznis, šoping, draga moja.”On je bio što je i sada: rođendan Boga, a što se slavi samo izvana, okićenim jelkama, darovima, dobrim jelom.. a ne srcem… u tome je problem.””Popuješ, draga moja, popuješ. Nije ni čudo s kim si i na koji fakultet ideš. Mene jeza hvata kad pomislim koliko ove godine moram potrošiti na darove, hranu..sebi i drugima..nezahvalnima. Brdo novca nizašto. “Zar ti nisi ona koju poznam godinama? Zbunjuješ me.” “Oprosti, ništa osobno. Nekada mi je Božić bio radost, danas je noćna mora. Imamo toliko poslovnih prijatelja a za svakoga treba smisliti neki dar ni sličan onome od lani. Kažeš: “Bog nam se darovao. To nam je najveći dar”. Kako to njima reći a da ne ispadneš iz trenda “čovjek od jučer” što bi rekao onaj moj filozof.” “Mislim da me nisi razumjela. Crkva nije protiv proslave, vanjskog sjaja. Na žalost zaboravlja se ono što je uzrok tom slavlju u tome je problem.

Ulazeći u osvijetljeno dvorište učini joj se kao da ulazi u zaštićen prostor djetinjstva. Prisjeti se rodnog kraja, radosnog iščekivanja Božića. “Gdje si ti, zaboga” vrati je u stvarnost povik. U predvraću je stajao suprug. “Na kavi s prijateljicom…Razgovarale smo o tome kako kupiti..i gdje, što je u trendu”. Misliš li da ja imam štampariju novca? Božić me više košta nego što mogu. Sa svih strana molbe za pomoć; pučkoj kuhinji, nekakvim dječjim domovima za poklone “bijesno procijedi suprug Marko, pogleda u nebo i ode.

“Uvijek isto”,promrmlja razočarano. “On se ljuti, a problemi meni ostaju.” Kuća je prihvati toplinom, dragim mirisima, obiteljskim slikama vješto razbacanim na zidu dnevne sobe. Starinski namještaj, pretrpan uspomenama s mnogih putovanja. Njegova mama je sjedila uz prozor, nepomična, s krunicom u ruci. “Jesi li ti to kćeri” reče. “Nisam ti kćer i ne zovi me tako” dobaci ljutito i zalupi vratima kuhinje. Do ludila ju je dovodio njezin spokoj, smirenost kojom je prihvaćala sve.. i dobro i zlo. Mrzila je ponekad samu sebe nakon oštrih riječi koje bi joj izgovorila, a izgovarala ih je često i nasladano. Na njoj, staroj i nemoćnoj, iskalila bi bijes i ljutnju nagomilanu tijekom dana. Zavidjela je baki na sjećanju na radosne Božiće o kojima je pričala, na koje se dugim kazivanjima navraćala. Njoj se činilo da je izaziva sjećanjem ,da je želi vratiti u prošlost iz koje je mukom izašla, na koju se vraća samo u snovima koji je bude znojnu i uznemirenu. Mrzila je sve što ju je podsjećalo na siromašne godine djetinjstva . “Bog ti je jedina utjeha kad si gladan” prisjeća se riječi svoga učitelja i njegova prebrojavanja onih koji slave Božić. Danas je bogata. Sve ima što poželi. “Znaš li što mi reče mala.. Marinela” ? “Zar je to toliko važno što ti je rekla. Kaže ona i meni svašta” odvrati. “Nisam ništa loše mislila “baka će” nego sam se zabrinula, jadna i čemerna. “Tu si gdje si..živiš bezbrižno i što ti fali?” “Ono što mi nedostaje ti mi nisi dala .. niti možeš. Bog mi daje mir i strpljenje. Sjećam se kakva je bila božićna priprava u moje vrijeme .

Valjalo je spremiti svečano i dušu i tijelo. Ti se zabrinula samo za darove, a ispovijed, pričest?” “Tvoje vrijeme je prošlost. Što ti drugo preostaje do ispovijedi i molitve. Grešna si bila i ostala pa se ispovijedaj. Ja nemam potrebe. Sve ti onemoćalo osim jezika i ako griješim zbog vas griješim.” “Neka bude kako kažeš, ionako je uzalud kucati na tvoje…””Sada mi je stvarno dosta! Znam tvoje litanije: “gluhe uši, gluho srce. Ako nisi kadra pomoći, ne odmaži!”

Baka je zašutjela. Tuga je vrati u prošlost. Božić na domaku. Studen sapela brda mrzlinom, a srce gori, gori i pjeva. Pred svakom kućom vesela cika djece. Na ognjištu vatra, pod pekom kruh. Pjesma odasvud. Kao da pjevaju brda ozarena badnjim vatrama.” “U to vrime godišta, mir se svitu navišta”.

U stvarnost je vrati povik:”Gdje si do sada? Djevojčica je stajala široko otvorenih očiju. Strah se ugnijezdio u njima. Bila sam na vjeronauku. Za Božić pripremamo igrokaz “Bog koji dolazi”.Ja glumim..” “Glumiš budalu”! viknu majka. “Gdje ti je brat? Zar nisi’?? “Nisam” reče djevojčica snuždeno. Očekivala je udarac i prijekor. Često, više puta, bi dječak ostao u vrtiću zadnji. Nitko nije došao po njega. Čulo se dječje dozivanje i smijeh na blagim padinama ponad grada. “Razočarali smo velečasnoga, časnu sestru. Znaš ,imali smo “asocijaciju”. To ti je ono kad se kaže neka riječ, pojam, a ti odgovoriš što ti prvo padne na pamet, na što te podsjeća. Ona je rekla Božić, a mi smo svi u glas:” darovi, djed božićnjak, sv. Nikola. Malo se tko sjetio Isusa.” “Tko bi ga se sjetio u ovoj ludnici.”

Snježno badnje jutro. “Bako, doručak”, viknu djevojčica. “Ja postim”, doda baka.” “Postim ja čitav život” sin će “i koje koristi.” “Naručila sam bakalar za ručak iz hotela.. da ne smrdi cijela kuća. Ove godine je skuplji. Da je bar kvalitetniji.” reče žena.” U moje doba se postilo čitav dan..bez skupe ribe” doda baka kao da za sebe govori.” “Po stoti puta ti kažem”, snaja će ljutito”, nije više Božić ono što je bio. Ne davi nas prošlošću, slamom, badnjakom, žitom ispod stolnjaka i koječime. Ovo je grad, a mi smo u dvadeset trećem stoljeću. Majka mi je budi obazriva bar danas prema njoj.”.”Našao se tko će mi predbaciti”! Nije imao što reći. Bila je s njima nakon očeve smrti. Nosila je tugu, običaje i molitve svih naših žena. “Jedino je još ona”, pomisli , “između mene i moje smrti. “Nakon ručka spremanje. Umjetni bor u okviru prozora. Ukrasi od lani. “Dovoljno je da se vidi s ulice” komentirala je mama.” Koliko toga još imam obaviti.. kupovina, frizura, u trgovinu po kolače.. da imam tri života ne bi stigla” dodala je svima na znanje. “Kad ćeš dušu pospremiti “ubaci baka?” Dobro, večeras prije polnoćke..obećavam” odvrati, pomirljivo, snaha. “Da ne bude kasno..”?”Što te, uostalom, briga, izludit ću od tvojih savjeta?” “Čega se bojiš? Ovo je, kažeš, tvoje vrijeme..pa slavi javno, otvoreno, ne skrivećki kao nekada dok…””Nisam naučila drugačije i to je to. Moji su bili u partiji i što si očekivala.. da nas za ruku vode na polnoćku? Ti si oduvijek vjernica pa kakav ti je sin”? Šutjeli su. Radio je prigušen svirao: “U to vrime Godišta, mir se svitu navišta, porođenjem djetića..” “Oh Bože” uzviknu, “moramo u kupovinu”!

Meki snijeg prošaran toplim sjenama svjetla. Njemu se učini da mu je srce zaleđeno jezero. Ona je plakala neshvaćena. Robna se kuća pretvorila u ljudsku košnicu.”Zar svi kupuju zadnji dan?” pitala se začuđena. Glasovi, trka, povici. Djeca se igraju u svome kutu. “Čuvaj “balavog” reče mama” toliko toga još moram kupiti”. “Zašto ja”, kroz plač će djevojčica “sve ja. “Svi su u strci. Jedino se djeca raduju. “Gdje je mama?”djevojčica se trže. Otac je stajao pred njom. “Kupuje, a ja ga moram čuvati” doda. Molim te, tata, čuvaj ga malo da odem do djeda Božićnjaka.” Oko njega veseli dječji povici. S darovima čekaju slikanje. Stiska. Kasno su stigli kući.

Predvečerje. Nebo nad gradom obasjano. Majka darove sprema pod bor. Baka prebire stare božićne napjeve, potiho, za sebe. “Gdje je mali”? pita majka.” S tatom je”, odgovori djevojčica. Otac ulazi bez pozdrava. “Znadeš li da me ona tvoja prijateljica Rozmari davi pred svima”? obrati se ženi.” To joj je posao. Fura neke ideale. Davi koga stigne “istinom o Božiću” kako naziva svoju prodiku. “Bilo mi je neugodno. Nije nas vidjela na velikoj ispovijedi pa je zabrinuta .”Što je Božić za tebe”?pita. Što je? Djetinjstvo, rekao sam, darovi , slama. Rođenje Boga u srcu, nadodala je. Što je s tim?” Nek’ radije brine o sebi” žena će. “Ispovjedit ćemo se prije polnoćke”. “Gdje je mali” upita baka? Pogledaše se skamenjeni. Ulica ih dočeka uzavrela od vozila i ljudi. “Kaži već jednom, što šutiš, optuži kako već znaš” napala je suzdržavajući bijes. On je šutio posramljen. Nije našao opravdanje za svoje postupke. Mnogo je toga zanemario, zaboravio.

U robnoj kući muk kao u Crkvi. Mnoštvo se natiskalo u odjelu za igračke. Šute. Na plišanim medvjedićima, na hrpi igračaka, usnuo dječak. Nikoga nije vidio oko sebe, nije zamijetio začuđene, prijekorne poglede. Podigao je dijete u naručaj. Osjetio je tople ruke oko vrata.

Drugo je već odzvonilo. U kući razbacana odjeća, povici, požurivanje. Telefonska zvonjava zaustavi pokrete. “Rozmari, sačekaj nas pred Crkvom dolazimo odmah. “Majka sklopi mobilni. Stajala je napola obučena, umorna od presvlačenja i oblačenja. Činilo joj se da joj ništa ne pristaje. “Trebao si mi kupiti.. obećao si i prevario” prijekorno reče mužu. Dječak je spavao na bakinu krilu. Užurbanost se pretvorila u nekontroliranu trku. Svakom je ponešto nedostajalo. Zazvoni treće. Polnoćka. Mirni krovovi oživješe uzdrhtalim zamasima zvona. Otac uzrujan zalupi vratima i ode.

Ukućani ostadoše skamenjeni. “Nije čudo da ste maloga izgubili” baka doda kroz suze. “Boga ste izgubili već odavno.”