Često čujem ovu rečenicu. Ova prastara floskula postala je parola svima, koji nam nameću neumjerenu ljubav kojom obasiplju svoje velike i male životinjske vrste bez kojih jednostavno ne mogu živjeti.
Društvo u kojem živimo počelo je uvažavati životinje više nego ljude.
Ako imate petlju i kažete svoje mišljenje, dolazite u opasnost da vas proglase mrziteljem i ljudi i životinja. Ne vidim samo jednakost koju nam serviraju stavljajući dostojanstvo čovjeka i životinje na istu razinu. Ne vidim, jer ne mogu razumjeti da netko može svome psu reći „bebo“ (koristeći imenicu koja životinjama zaista ne pripada) – i sve koji svoje omiljene životinjske vrste mogu neprimjereno ljubiti u usta, oblačiti , frizirati…
Volim životinje, one su važna i vrijedna Božja stvorenja, ali nikako nisu na istoj razini kao čovjek, i ja o tome imam svoj stav. I ne vidim razloga zbog kojega mi se nameće jednakost koja od mene zahtijeva da ljubim svojega bližnjega i susjedova psa jednakim žarom, jer to ne radim i to mi se čini pomalo bolesno. Već sam umorna od dokazivanja da volim životinje, ali smatram da one imaju svoje mjesto u životu čovjeka, koje nikako nije dom u kojem prebivamo sa svojom obitelji – nego priroda, koja je njihovo prirodno okruženje. Ne znam samo, pada li na pamet onima koji na takav način „vole“ svoje ljubimce, istina, da su upravo oni ti koji su im oduzeli slobodu, jer su slobodna stvorenja prisvojili u svoje vlasništvo.
Ovlasti, koje su na jedan čudan način uzeli u svoje ruke, dale su im prioritet da stvore u društvu jednu novu ljestvicu vrjednota. Nametnuti pojam „kućnog“ ljubimca prerastao je mačku i psa, a proširio se na sve životinjske vrste. Bezbrojne udruge zaštitnika životinja nastale od fanova određene vrste neprestano traže prava svojih ljubimaca koja im se, smatraju oni, uskraćuju. U svijetu, ako malo razmislite, ima svakakvih društava; potrebnih i nepotrebnih, razumnih i nerazumnih, logičnih i nelogičnih… Možda bih trebala osnovati „društvo za zaštitu od životinja“. Znam da to zvuči pomalo smješno, ali činjenica je, da su životinje okupirale prostore u kojima živimo. Ne postoji trgovina na čijim policama ne stoje sve moguće i nemoguće vrste hrane za mačke i pse.
Nekada, još uvijek se toga sjećam, hranu za životinje kupovali smo u poljoprivrednoj apoteci. Ona se još uvijek kupuje tamo za sve ostale, jedino smo mačke i pse podignuli na neku višu razinu, dajući im u svome životu isto mjesto kao i svojoj obitelji, jer dotičnima kupujemo hranu koja stoji na policama tik do prehrambenih artikala koje su neophodne nama. Zašto je čovjeku bitno izjednačiti sebe i svoga ljubimca, nikada mi neće postati jasno. Zbog čega ja moram razumjeti i prihvatiti standarde koji su nam se nametnuli kao normalno, a svi „životinjski“ fanovi ne moraju razumjeti mene.
1. Slažem se da je ljubav prema životinjama jedan oblik kojim liječimo i kratimo samoću, ponovno bivamo aktivni brinući se za nekoga, i tako si učinimo bar malo, život smislenijim. Sve to mi nije sporno. Problem je što više nema mjesta na koje čovjek nije doveo životinju.
2. Što jedna mačka ima raditi na izložbi slika, jedan pas u muzeju, ili na dječjem igralištu, u sakralnom prostoru, na plaži. Vjerujem da jedna maca zaista ne razumije razliku između Lackovića i Murtića, i da jedan pas na groblju ne moli zajedno sa svojim vlasnikom…
3. Nadam se da nisam misleno ograničena ako ne razumijem terminologiju koju smo počeli upotrebljavati za životinje, pa tako ne želim biti u nikakvom srodstvu s njima; ne vidim ih ni kao „bebice“, ne želim biti njihova „mamica“, niti „tetica“, kao što ne razumijem kako netko može postati „striko“ nečijem okotu…
4. Vjerujem da nisam stvorena da živim na drvetu, u prašumi ili pod zemljom. Jednako tako vjerujem da životinjama nije mjesto u hotelu, u kuhinji, na bračnom krevetu, u stanu.
5. Postoje oni koji svojim ljubimcima priušte mnoge stvari koje sebi uskraćuju. Znam vidjeti ljude koji će pomoći životinji, a proći će pokraj čovjeka u potrebi i ne primjetivši ga. Ne razumijem tu poremećenu ljestvicu vrjednota.
Vjerujem da trebamo na ovom svijetu poštovati sva stvorena bića i sve stvoreno, ali odajući svakome onu važnost koja mu pripada. Vratimo vrjednote po kojima živimo i svakoga smjestimo na mjesto koje mu pripada. Žalosno je što o životinjama ponekad vodimo više važnosti nego o svojim bližnjima.
Sjetimo se da su i sveci voljeli životinje, posebno ih je uvažavo i volio sveti Franjo, ali nikada više nego čovjeka. I zato, volite životinje, prirodu, i sve stvoreno dajući najviše pažnje i ljubavi čovjeku pokraj vas.
(lat. Marcus – mlat, čekić; ratnik – posveta bogu rata Marsu) rođen je u Isusovo vrijeme, a umro u Aleksandriji, 25. travnja 68. godine. U Novom zavjetu nemamo previše vijesti o sv. Marku, premda je on jedan od četvorice evanđelista, kojeg je predaja proglasila svetcem. 
lekosta
IMAMO PAPU!
