PosebneTeme – Stranica 6 – Župa Duha Svetoga Nuštar

Apostol Jakov

31. srpnja 2014./in Tihonijine teme/by Tihonija

Jakov je bio sin Zebedeja i Salome, a brat evanđeliste Ivana. Rodio se u Betsaidina Genezaretskom jezeru. Na apostolat je pozvan u proljeće ili ljeto g. 28.od samoga Krista. Sveti Matej o tom u svom Evanđelju piše: “Idući odatle dalje, Isus opazi drugu dvojicu braće, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana, u lađici, s ocem, gdje krpaju mreže. Pozva ih. Oni odmah ostave lađicu i svog oca te pođu za njim” (Mt 4,21-22).

Sveti Jakov pripada onome najužem krugu oko Isusa. Bio je prisutan uskrsnuću Jairove kćerke, Isusovu preobraženju na Taboru, njegovoj smrtnoj borbi u Getsemaniju. Sveti Jakov je bio naglog karaktera o tome nam svjedoči zgoda iz Isusova života, koju nam opisuje evanđelist Luka, kada ga negostoljubivi Samarijanci ne htjedoše primiti. “Kad to vidješe učenici, Jakov i Ivan, rekoše: “Gospodine, hoćeš li da zapovjedimo ognju da siđe s neba i da ih uništi? Isus se okrenu pa ih ukori. I odu u drugo selo” (Lk 9, 54-56). Ono što još sigurno znamo o sv. Jakovu zabilježeno je u Djelima apostolskim. “U ono vrijeme kralj Herod poče zlostavljati neke članove Crkve. Mačem pogubi Ivanova brata Jakova” (Dj 12,1-2).

Tijelosv. Jakova bijaše preneseno je uSantiago de Compostelu, uŠpanjolskoj, gdje je njegov grob u srednjem vijeku postao uz RimiJeruzalem poznato hodočasničko mjesto. Španjolska ga je izabrala za svoga zaštitnika. Svetog su Jakova kao svog naročitog zaštitnika poštivali tijekom stoljeća hodočasnici i putnici, zatim srednjovjekovni vitezovi, pa ondaapotekari,kožari,ratarii voćari.

Slikariga obično prikazuju kao putnika sa štapom u ruci, koji put i s mačem, što podsjeća na njegovu smrt, jer je od kralja Heroda Agripe bio pogubljen mačem i tako prvi od apostola pošao u mučeničku smrt.

Gospa od Karmela

15. srpnja 2014./in Tihonijine teme/by Tihonija

Tko je primio karmelski škapular, neka ga pobožno nosi kao znak da je na osobit način posvećen Majci Božjoj. Noseći ga, neka moli i radi za svoje vječno spasenje, ali neka to isto čini i za spasenje svih ljudi! Majci Mariji – Spasiteljevoj i našoj Majci – ne može učiniti draže djelo.

Tradicija kaže kako se 16. srpnja 1251. god. Gospa ukazala danas svetomu Šimunu Stocku iz Cambridgea kako bi odgovorila na njegov poziv za pomoći. Djevica Marija pred svecem se pojavila sa škapularom u ruci po kojemu će svima koji ga budu nosili biti na pomoć i uslišanje molitvi. Gospa mu je tada još obećala i da će svi koji budu nosili i umrli noseći škapular biti pošteđeni muka u paklu.

Škapular je, zapravo, komad gornje odjeće što je nose mnogi redovnici: benediktinci, cisterciti, karmelićani. Simbolički škapular, koji se sastoji od komadića platna, počeli su kasnije nositi i svjetovnjaci kao znak sudjelovanja u povlasticama i zaslugama pojedinih redova. Najpoznatiji je od tih škapulara karmelski koji nose kao zalog posebne zaštite Majke Božje u prvom redu karmelićani i karmelićanke, a onda i mnogi vjernici u svijetu koji na taj način postadoše dionicima duhovnih dobara karmelskoga reda.

Kao sveto brdo Karmel je slika i naročite Božje blizine. Najveći mistik i naučitelj iz karmelskoga reda sv. Ivan od Križa dao je naslov svome djelu, u kojem je sadržana uputa kako će čovjek naći Boga, Uspon na brdo Karmel. Za njega taj uspon u prvom redu znači oslobođenje od svega onoga što nije Bog. Ne može se uspeti do Božje blizine bez žrtvovanja osjetnih stvari. Ne dolazi se do kontemplacije Boga ako srce nije što više očišćeno od svega onoga što nije Bog.

Zanimljiva je činjenica kako jednostavan puk voli pobožnost prema Karmelskoj Gospi i kako rado nosi njezin škapular. U prošlosti je to bilo daleko jače izraženo nego danas. Tako znamo da je koncem XVII. stoljeća na svijetu bilo više od tisuću karmelskih bratovština. U njima su se nalazili i mnogi svjetovni i crkveni odličnici. Sve su te bratovštine, skupa s karmelskim redom, u znak zahvalnosti za zaštitu Presvete Djevice slavile s najvećom svečanošću. Tko je primio karmelski škapular, neka ga pobožno nosi kao znak da je na osobit način posvećen Majci Božjoj. Noseći ga, neka moli i radi za svoje vječno spasenje, ali neka to isto čini i za spasenje svih ljudi! Majci Mariji – Spasiteljevoj i našoj Majci – ne može učiniti draže djelo.

Sveti Bonaventura, biskup i crkveni naučitelj

14. srpnja 2014./in Zlatine teme/by Zlata

15. srpnja Crkva se liturgijski spominje jednog od najvećih franjevaca 13. stoljeća, svetoga Bonaventure. Rođen 1217. g. u Italiji, već u 17 godini postaje članom Male braće dobivši ime Bonaventura. Kao nadaren i pametan mladić odlazi na studij u Pariz gdje ima sreću studirati sa još jednim velikim svecem Katoličke Crkve, svetim Tomom Akvinskim. Doktorira u 27-oj godini postavši tako jedan od najmlađih i najglasovitijih profesora na pariškom sveučilištu. Uklanjao se molitvi, a svu znanost i istinu pronalazio je u snazi križa.

Legenda kaže kako je i svetom Tomi pokazao križ, kada ga je ovaj upitao gdje mu je biblioteka. Napisao je i životopis svetoga Franje, kojemu je bio suvremenik. Govorilo se da nema ništa ljepše nego čitati ono što piše jedan svetac o drugome. U 36. godini izabran je za generala svoga reda. Bio je proglašen kardinalom 1237. godine, te glavnim ravnateljem Drugog lionskog sabora te iste godine. Za vrijeme Sabora je obolio i umro u noći između 14. i 15. srpnja. Iz ruke pape Grgur X. primio je bolesničko pomazanje. Svecem je proglašen 1482. godine a crkvenim naučiteljem 100 godina kasnije, 1588. od pape Siksta V.

Učio je kako najbolje slijediti duh svetoga Franje, te govorio da jedna starica može ljubiti Boga više nego jedan doktor teologije. Svu znanost gledao je kao put – koji nas od filozofije do teologije, vodi ka ljubavi.

PRESLATKI I DOBRI ISUSE
(molitva sv. Bonaventure)

O preslatki i dobri Isuse! Oče svjetla!
Od tebe dolazi sve ono što je najbolje
i svaki savršeni dar,
pogledaj milosrdno na nas koji priznajemo, koji uistinu znamo
da bez tebe ne možemo ništa učiniti.
Ti, koji si za nas dao cijenu otkupa, dopusti nam, iako smo nedostojni takve cijene,
da se prepustimo tvojoj milosti, potpuno, sasvim i u svemu;
da bismo tako, oblikujući sebe prema slici tvoje muke
zadobili ponovno onu sliku koju smo grijehom izgubili,
sliku tvoga božanstva,
uz pomoć našeg Gospodina. Amen.

Ora et labora! – Moli i radi!

11. srpnja 2014./in Zlatine teme/by Zlata

Sveti Benedikt se rodio oko 480. godine u Nursiji (danas je to Norcia u blizini Perugie, u Italiji), zajedno sa sestrom blizankom, Skolastikom. Napustivši studij prava u Rimu, Benedikt se povukao u samoću, živeći isprva sa jednom zajednicom asketa, a potom sam, u jednoj pećini. Živio je tako oko tri godine, a glas o njegovoj svetosti se pročuo nadaleko. Potražili su ga monasi, kojima je umro opat, želeći ga postaviti za novoga opata, tj. poglavara samostana.

Još za života ljudi su ga smatrali svetim, kao i njegovu sestru Skolastiku. Umro je 21. ožujka 547. godine, a njegova sestra nešto prije njega 542.g. Njegovi posmrtni ostaci čuvaju se u Monte Cassinu, a njeni su preneseni u Francusku. Nazivamo ga ocem zapadnog monaštva, jer je uveo redovnički način života u Zapadnu Crkvu. Njegova pravila odredila su smjer na području vjere i kulture. Proglašen je od pape Pavla VI. zaštitnikom Europe – 24. listopada 1964.g., a njegov blagdan Crkva slavi 11. srpnja.

Benediktinci su najstariji monaški red u Crkvi. Utemeljio ga je 529. na Monte Cassinu sveti Benedikt iz Nursije. Njihovom geslo „Ora et labora!“ prilagođen je čitav njihov život. Mnogo vremena provode u molitvi, ali i u fizičkom radu. Zaslužni su za osnutak prvih Skriptorija, u kojima su vrijedno prepisivali rijetka književna djela i tako ih spašavali od zaborava i zuba vremena. Njihovi su samostani bili rasadišta pismenosti i kulture. Osim triju redovničkih zavjeta (poslušnosti, siromaštva i čistoće), sveti im je Benedikt dodao još jedno, a to je pravilo da imaju obvezu stalnog boravka u jednom samostanu (opatiji). Kratica njihovog reda je lat. Ordo Sancti Benedicti (OSB), tj. Red sv.Benedikta.

U Hrvatskoj postoji još nekoliko benediktinskih samostana. Najpoznatiji je samostan sv. Marije u Zadru koji je podignut 906. godine, zatim samostan na Rabu, u Trogiru, u Krku, na Pagu, u Šibeniku, Hvaru i Cresu. Broj redovnika i redovnica u tim samostanima dostiže brojku od oko stotinu duša. Benediktinci, kao i benediktinke (to je ženski ogranak benediktinaca, koji je osnovala sestra sv. Benedikta, sveta Skolastika) od samoga osnutka svojih samostana i svoga reda, žive u klauzuri, odnosno, odijeljeni su od drugih ljudi, i zatvoreni u svome samostanu, u kojem ostaju sve do kraja života.

Njihovo geslo ponovno je učinio zanimljivim i aktualnim Marko Perković Thompson svojom pjesmom:

Ora et labora, znaj, to je put u vječni raj, i život nije kraj!

Današnje obitelji putem Akvile i Priscile

9. srpnja 2014./in Zlatine teme/by Zlata

Danas je sve manje bračnih parova koji zajedno dolaze na misu. Redovito je to postao „posao“ koji najbolje obavljaju žene. Ne vrijedi to za sve, jer još uvijek ima parova koji vrijednuju obiteljsko zajedništvo. Ali, mora se priznati, sve ih je manje i manje. Zavirimo li u daleku prošlost i vrijeme prve Crkve, pronaći ćemo u njemu par koji je prkosio svome vremenu, zasluživši zbog toga vijenac svetosti.

Bili su bračni par koji se svojim vjerničkim ponašanjem isticao u Korintu. Njihov život privukao je svetoga Pavla koji je ubrzo u njima pronašao svoje prve suradnike i pomoćnike. Često ih je spominjao i pozdravljao u svojim poslanicama, tako da je njihov spomen ostao zauvijek obilježen u Svetom pismu. Bili su jedni od prvih spomenutih laika u vremenu prve Crkve. Živjeli su časno od svoga rada. Sveti Pavao spominje da su izrađivali šatore. Tako ih je i upoznao, jer se i on tim zanimanjem bavio. Vrata svoga doma i svoga srca otvorili su širom prvim kršćanima. Sebe i svoj dom ponudili su za službu Gospodinu. U poslanici Korinćanima Pavao piše: „Mnogo vas pozdravljaju Akvila i Priscila zajedno sa crkvom koja se sastaje u njihovoj kući.“ (1Kor 16, 19) U njihovoj kući Pavao je boravio oko godinu i pol. Pišući poslanicu Rimljanima šalje im posebne pozdrave: „Pozdravite moje suradnike u Kristu Isusu, Prisku i Akvilu, koji su podmjestili svoj vrat za moj život i kojima zahvaljujem ne samo ja nego i sve crkve poganskog podrijetla. Pozdravite i crkvu koja se sastaje u njihovoj kući.“

I danas su primjer neumornog služenja Bogu u okrilju svete Crkve, koju je svako od nas pozvan izgrađivati u okrilju svoje obitelji. Crkva ih časti kao mučenike a njihov spomen slavi 8. srpnja.

„ GOSPODIN MOJ I BOG MOJ!“- SVETI TOMA

2. srpnja 2014./in Tihonijine teme/by Tihonija

toma Sveti Toma rođen je u ribarskom mjestu Batsaidi na obali Genezaretskog jezera. Bio je jedan od Isusovih dvanaestorice apostola.

Možda je najpoznatiji po nevjeri u Isusovo uskrsnuće nakon što je čuo za nj, no ubrzo nakon što je vidio Isusa rekao je “Gospodin moj i Bog moj!” zbog čega ga zovu i Nevjerni Toma. Poznat je i pod nazivom Blizanac, zbog aramejskog značenja njegova imena.

Sveti Toma apostol podnio je mučeništvo u Indiji gdje je propovijedao Evanđelje, poganski kralj u Kalamini osudio ga je na smrt. Izboden i kamenovan, u mukama je predao svoju dušu Bogu. I danas se kršćani u Indiji nazivaju Tominim kršćanima.

Blagdan sv. Tome slavi se u Katoličkoj crkvi 3. srpnja, zaštitnik je Indije, a u Hrvatskoj grada Pule gdje mu se i nalazi prekrasna bazilika. Osim toga zaštitnik je arhitekata i graditelja.

MOLITVA SV. TOMI APOSTOLU

Sveti Toma Apostole. Ti si riječju, životom i mučeničkom smrću dao svjedočanstvo za Gospodina našega Isusa Krista. Pomozi nam svojim zagovorom da ga s tobom zajedno uvijek priznajemo Bogom i Gospodinom, da svoju vjeru djelima i životom svjedočimo te tako dademo svoj doprinos u širenju Kristova Kraljevstva po kojemu nas on vodi pravoj punini života i potpunoj radosti koja je u nama zalog vječnoga života. Amen!

Predragocjena Krv Kristova

1. srpnja 2014./in Zlatine teme/by Zlata

Štovanje Krvi Kristove vrlo je drevno. U pučkoj pobožnosti slavi se u mjesecu srpnju. Još davne 1808. godine u Rimu osnovana je Bratovština Predragocjene Krvi Kristove. Njeno osnivanje odobrio je papa Pio VII. Još od 14.stoljeća u Hrvatskoj se štuje u Ludbregu, gdje se nalazi i proštenište posvećeno Predragocjenoj Krvi.

2011. godine svetište je proslavilo 600 godina svoga postojanja. Njegovi početci sežu u daleku 1411.g., kada se svećeniku koji je sumnjajući u riječi Pretvorbe; „Ovo je tijelo moje…Ovo je krv moja…“ u kaležu prilikom lomljenja na tri dijela potekla krv. On ju je uplašen sakrio i šutio o tome sve do pred svoju smrt. Poslije istrage koja je provedena, bulom pape Leona X. dopušteno je čašćenje i štovanje ampule sa relikvijom, koja je donesena iz Rima. Prva svjedočenja o čudesnim ozdravljenjima na zagovor Presvetoj Krvi istraživali su i njihovu autentičnost provjeravali izaslanici pape Julija II. Brojna svjedočenja sačuvana su nam u knjizi „Liber miraculorum“. Danas se ampula sa dragocjenom tekućinom čuva u crkvi Presvetog Trojstva, kamo joj se dolaze pomoliti i pokloniti brojni hodočasnici.

U Ludbregu se nalazi i centar svijeta, pa čašćenje Presvetoga tako simbolično počinje u samom središtu svega stvorenoga.

Apostolski prvaci, sveti Petar i Pavao

28. lipnja 2014./in Zlatine teme/by Zlata

Liturgija nam priopćuje da je „Bog divan u svojim svecima“. Na osobit način to se odnosi na svetog Petra i Pavla čiju svetkovinu Crkva slavi 29. lipnja.

Premda su se u životu rijetko susretali, zajednička mučenička smrt ih je zauvijek sjedinila kada su za vrijeme Neronova progonstva kršćana (54. – 68) u Rimu stradali – Petar na Vatikanskom brežuljku, a Pavao na Ostijskoj cesti.

Zahvaljujući njima koji su znali živjeti vjeru, danas Sveta Crkva počiva na apostolskim temeljima. Rimski kršćani počeli su slaviti spomen apostolskih prvaka Petra i Pavla od sredine 3. stoljeća. I jedan i drugi su različitim karizmama gradili Crkvu. U njoj i danas prebiva poniznost i snaga svetog Petra, te apostolski žar svetoga Pavla.

Petra je sam Gospodin odabrao da u apostolskom zboru bude kamen temeljac. Pavla je poslao da navijesti evanđelje cijelome svijetu. Matejevo evanđelje spominje Petrovu ispovijest vjere. To je središnja točka njegove osobne povijesti i odlučujući trenutak njegova opredjeljenja za Krista. Petrov primat, primat je vjere i ljubavi, jer ispovijeda ono što vjeruje kada kaže: „Ti si Krist, Sin Boga živoga!“ Za tu vjeru spreman je umrijeti.

Pavao je poput njega spreman umrijeti. Već stoji na vratima njegovo mučeništvo, dok piše učeniku Timoteju: „Već se moja krv izljeva u Božju čast, vrijeme je moje smrti blizu.“ (2 Tim 4, 6) Svjestan je da nije prokockao život, zvanje i poslanje, svjestan da je „ plemenitu borbu izvojevao, trku dovršio, vjeru sačuvao.“ Petra i Pavla zauvijek je ujedinila ljubav prema Kristu, ljubav koja nema granica.

Srce Isusovo i Marijino

26. lipnja 2014./in Tihonijine teme/by Tihonija

srce isusoco Slika obaju Srdaca govori nam o njihovoj neizmjernoj ljubavi prema ljudima, svakoj obitelji i svakom pojedincu.

Njihova ljubav prema čovječanstvu otkriva se od Isusova rođenja u betlehemskoj štalici do smrti na križu. Njihova je ljubav tako čudesna, tako osobita zato jer je raspeta.

Iskazivanjem svoje ljubavi Isus i Marija žele nas dovesti k nesebičnoj ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu, što je bit svetosti na koju smo svi pozvani. Marija je kao odgojiteljica oblikovala Srce svoga Sina.U Isusovu Srcu odsjaj je Srca njegove Majke.

Prorok Svevišnjega – Ivan Krstitelj

23. lipnja 2014./in Zlatine teme/by Zlata

Ivan je najveći prorok među prorocima. Rođen u poznim godinama svojih roditelja, kada već nisu vjerovali da će ikada imati djece, Ivan je bio dar Gospodnji svojim roditeljima.

Zaharija i Elizabeta daju mu ime Ivan, što znači „Gospodin je milostiv“. Bio je neobičan, čudna ponašanja, skromnih prohtjeva! Time bismo najbolje mogli označiti život i djelovanje svetoga Ivana.

Čudom je došao na svijet od već ostarjelih roditelja, čudom i čudan je bio cijeloga svoga života. Živio je u pustinji u samoći. Odjeća mu bijaše gruba, glas oštar, jelovnik– skakavci i med. Više se brinuo za stjecanje nebeskog bogatstva, nego zemaljskog. Njegov primjer privukao je k sebi mnoge, koji postadoše njegovi učenici. Prvi Isusovi učenici bivši su Ivanovi učenici. A on nije ljubomoran ni zavidan; štoviše, sam svoje učenike upućuje Isusu kada govori za njega: «On treba da raste, a ja da se umanjujem» (Iv 3,30). Zato je dobio najveću pohvalu koju je ikada jedan smrtnik dobio na ovoj zemlji: sam Isus ga naziva „najvećim rođenim od žene“. Ivan je ponizan pred Bogom. Iako je velikan, prorok, narod grne za njim, svi hoće da ih on krsti, učenici se otimaju tko će mu biti bliži – Ivan skromno priznaje: „Nisam ja prorok, nisam ja onaj za koga me vi držite, nisam ja Mesija“. On je jedinstven i neponovljiv, jer je imao i jedinstvenu zadaću – pripraviti put Sinu Božjemu. Ali nam je Ivan učitelj svojim porukama. Nad njima se ponekad zaustavimo.

Njegov nas temeljni poziv i danas kao i prije mnogo stoljeća poziva:

„Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!“ (Mt 3,2).