Archive for category: PosebneTeme

U dogmi o Marijinu Uznesenju na nebo, koja je proglašena od pape Pija XII., 1.11. 1950. g. citirane su zanosite riječi koje je o događaju uznesenja izrekao Bernardov učenik Amadej još u XII. stoljeću. Slavlje Marijina Uznesenja tada je bilo velika svetkovina, osobito kod cistercita, koji su u svojoj liturgiji Mariji dali naslov Kraljica svijeta.

Jedne od najljepših misli o Mariji, još u dalekom 12. stoljeću, izišle su iz pera svetog Bernarda iz Clairvauxa. One i danas nisu izgubile ništa od svoje ljepote i dubine, svjedočeći vjerno Bernardovu ljubav prema Majci Božjoj. Stoga on, još sedam stoljeća prije službenog priznanja Crkve i proglašenja dogme o uznesenju Majke Božje u nebo, slavi taj jedinstveni događaj.

Za svetog Bernarda smisao svetkovine ne može biti drugi nego uzlaženje duše i tijela na nebo. Žena koja je primila Krista u svoje krilo ista je žena koju on prima u nebo, a ta žena je Marija. Bernard tako bez problema prihvaća za svetkovinu Marijino uznesenje.

O tome govori u svojem govoru o „Vodovodu“ i govoru o „Dvanaest zvijezda“, koji donose jednu cjelovitiju misao svetog naučitelja o Marijinu Uznesenju.

Za njega su Marijino Uznesenje i Kristovo Uzašašće dvije usporedne svetkovine. Kraj Marijina zemaljskog života pronašao je svoje ispunjenje i dovršenje u Kraljevstvu nebeskom, smatra Bernard. On opisuje veliku radost na nebu toga dana koje je imalo tu sreću da čuje, vidi i posjeduje Mariju. Tim događajem njenog uznesenja dogodila se razmjena darova između neba i zemlje, sklopljeno je trajno prijateljstvo, davno prekinuto neposluhom praroditelja. Sve što je radila, Gospa je radila zbog nas, i zbog toga ide pred nam da se zauzme za nas. I zato se možemo slobodno, s pouzdanjem, utjecati Mariji jer joj ne manjka ni moć, a ni dobra volja. Želeći jasnije prikazati Marijin doček na nebo, sveti Bernard ga uspoređuje sa silaskom Boga u njeno majčinsko krilo. To su dva, po njemu, neizreciva događaja – utjelovljenje i uznesenje. Ništa na zemlji nije bilo svetije i dostojnije od djevičanskog krila u koje je Bog bio primljen, pa zbog toga, i ništa nije plemenito kao prijestolje koje je sam Gospodin pripravio svojoj majci i na njega je postavio. Marijin trijumf je i naš trijumf, misli Bernard, jer je po njoj naša ljudska narav uzdignuta nad anđele. Njeno uzvišenje ima manju važnost nego sniženje Sina Božjeg u naše siromaštvo. Naslov Kraljice, koji Marija dobija po uznesenju, stvara odnose između nas i nje. Ona je Vladarica dobrote, a mi njeni ljubljeni podložnici. Sveti Bernard odmah poslije toga dodaje: „Na ovaj, dakle, izvor neka se požuri naša žedna duša, k ovom brdu milosrđa neka se naša bijeda utječe svim marom. Evo smo te, o blagoslovljena Djevice, dopratili, koliko smo mogli svojim željama i slijedili smo te barem izdaleka; neka sada unaprijed bude tvoja zadaća da milost koju si našla kod Boga iskažeš svijetu: postižući svojim svetim molitvama grješnicima oproštenje, bolesnima lijek, malodušnima jakost, žalosnima utjehu, onima koji su u opasnosti pomoć i izbavljenje. “Dok Djevica uzlazi – Krist silazi, pa je to najbolje vrijeme da svako smrtno tijelo progovori slaveći trenutak kada je uznesena majka utjelovljene Riječi. U toj se Djevici naša ljudska narav uzdigla nad besmrtne duhove. Ako smo joj odani, tada ne ćemo moći šutjeti o njezinoj slavi. Ako smo pak neplodni jezikom, ne će nam nevješt jezik moći poroditi plodnu misao, ali ne ćemo moći ni šutjeti o njoj. U Mariji Bernard vidi „onu koja dolazi iz pustinje“ puna užitaka, a čude joj se i sami knezovi nebeskog dvora, kao da bi joj najradije rekli: Koliko je i odakle to obilje užitaka njoj koja dolazi iz pustinje? Nadalje Bernard nastavlja: „Zašto da ne nazovem užitcima djevičanski ukras s darom plodnosti, ures poniznosti, kapajuće saće ljubavi, srdačno milosrđe, puninu milosti, povlasticu osobite slave? Uzlazeći iz pustinje, Kraljica je svijeta postala, kako pjeva Crkva, u svojoj raskoši lijepa i ugodna anđelima Božjim. Vrijedno je, mnogo se većim čudom čuditi da se Sin Božji umanjio na malo manje od anđela, negoli da je Majka Božja uzvišena nad anđele. Njegovo je, naime, poništenje postalo naša punina, njegove bijede postale su užici svijeta.“ Sada je najbolje vrijeme, piše Bernard, da svako tijelo progovori, kad je uznesena majka utjelovljene Riječi. Ne smije prestati sa hvalama ni ljudska smrtnost, jer se u Djevici uzdigla sama ljudska narav nad besmrtne duhove.

Krist je počeo djelo našega spasenja u krilu Marijinu koje je postalo središte svemira. Žena koja je primila Krista u svoje krilo ista je žena koju on sada prima u nebo. Onaj koji uzlazi na nebesa, piše Bernard – sin je Marijin, plod naše zemlje. K sebi uzima i majku svoju, jer je samo ona Kraljica neba, Vladarica svemira, Majka Božja. Po njenom uznesenju kliče nebo i zemlja se raduje. Sva joj stvorenja zahvaljuju, jer je u njoj i po njoj Svevišnji sve obnovio što je jednom stvorio.

15. srpnja Crkva se liturgijski spominje jednog od najvećih franjevaca 13. stoljeća, svetoga Bonaventure. Rođen 1217. g. u Italiji, već u 17 godini postaje članom Male braće dobivši ime Bonaventura. Kao nadaren i pametan mladić  odlazi na studij u Pariz gdje ima sreću studirati sa još jednim velikim svecem Katoličke Crkve, svetim Tomom Akvinskim. Doktorira u 27-oj godini postavši tako jedan od najmlađih i najglasovitijih profesora na pariškom sveučilištu. Uklanjao se molitvi, a svu znanost i istinu pronalazio je u snazi križa.

 Legenda kaže kako je i svetom Tomi pokazao križ, kada ga je ovaj upitao gdje mu je biblioteka. Napisao je i životopis svetoga Franje, kojemu je bio suvremenik. Govorilo se da nema ništa ljepše nego čitati ono što piše jedan svetac o drugome. U 36. godini izabran je za generala svoga reda. Bio je proglašen kardinalom 1237. godine, te glavnim ravnateljem Drugog lionskog sabora te iste godine. Za vrijeme Sabora je obolio i umro u noći između 14. i 15. srpnja. Iz ruke pape Grgur X. primio je bolesničko pomazanje. Svecem je proglašen 1482. godine a crkvenim naučiteljem 100 godina kasnije, 1588. od pape Siksta V.

Učio je kako najbolje slijediti duh svetoga Franje, te govorio da jedna starica može ljubiti Boga više nego jedan doktor teologije. Svu znanost gledao je kao put – koji nas od filozofije do teologije, vodi ka ljubavi.

PRESLATKI I DOBRI ISUSE
(molitva sv. Bonaventure)

O preslatki i dobri Isuse! Oče svjetla!
Od tebe dolazi sve ono što je najbolje
i svaki savršeni dar,
pogledaj milosrdno na nas koji priznajemo, koji uistinu znamo
da bez tebe ne možemo ništa učiniti.
Ti, koji si za nas dao cijenu otkupa, dopusti nam, iako smo nedostojni takve cijene,
da se prepustimo tvojoj milosti, potpuno, sasvim i u svemu;
da bismo tako, oblikujući sebe prema slici tvoje muke
zadobili ponovno onu sliku koju smo grijehom izgubili,
sliku tvoga božanstva,
uz pomoć našeg Gospodina. Amen.

Danas je sve manje bračnih parova koji zajedno dolaze na misu. Redovito je to postao „posao“ koji najbolje obavljaju žene. Ne vrijedi to za sve, jer još uvijek ima parova koji vrijednuju obiteljsko zajedništvo. Ali, mora se priznati, sve ih je manje i manje. Zavirimo li u daleku prošlost i vrijeme prve Crkve, pronaći ćemo u njemu par koji je prkosio svome vremenu, zasluživši zbog toga vijenac svetosti.

Bili su bračni par koji se svojim vjerničkim ponašanjem isticao u Korintu. Njihov život privukao je svetoga Pavla koji je ubrzo u njima pronašao svoje prve suradnike i pomoćnike. Često ih je spominjao i pozdravljao u svojim poslanicama, tako da je njihov spomen ostao zauvijek obilježen u Svetom pismu. Bili su jedni od prvih spomenutih laika u vremenu prve Crkve. Živjeli su časno od svoga rada. Sveti Pavao spominje da su izrađivali šatore. Tako ih je i upoznao, jer se i on tim zanimanjem bavio. Vrata svoga doma i svoga srca otvorili su širom prvim kršćanima. Sebe i svoj dom ponudili su za službu Gospodinu. U poslanici Korinćanima Pavao piše: „Mnogo vas pozdravljaju Akvila i Priscila zajedno sa crkvom koja se sastaje u njihovoj kući.“ (1Kor 16, 19) U njihovoj kući Pavao je boravio oko godinu i pol. Pišući poslanicu Rimljanima šalje im posebne pozdrave: „Pozdravite moje suradnike u Kristu Isusu, Prisku i Akvilu, koji su podmjestili svoj vrat za moj život i kojima zahvaljujem ne samo ja nego i sve crkve poganskog podrijetla. Pozdravite i crkvu koja se sastaje u njihovoj kući.“

I danas su primjer neumornog služenja Bogu u okrilju svete Crkve, koju je svako od nas pozvan izgrađivati u okrilju svoje obitelji. Crkva ih časti kao mučenike a njihov spomen slavi 8. srpnja.

Štovanje Krvi Kristove vrlo je drevno. U pučkoj pobožnosti slavi se u mjesecu srpnju. Još davne 1808. godine u Rimu osnovana je Bratovština Predragocjene Krvi Kristove. Njeno osnivanje odobrio je papa Pio VII. Još od 14.stoljeća u Hrvatskoj se štuje u Ludbregu, gdje se nalazi i proštenište posvećeno Predragocjenoj Krvi.

2011. godine svetište je proslavilo 600 godina svoga postojanja. Njegovi početci sežu u daleku 1411.g., kada se svećeniku koji je sumnjajući u riječi Pretvorbe; „Ovo je tijelo moje…Ovo je krv moja…“ u kaležu prilikom lomljenja na tri dijela potekla krv. On ju je uplašen sakrio i šutio o tome sve do pred svoju smrt. Poslije istrage koja je provedena, bulom pape Leona X. dopušteno je čašćenje i štovanje ampule sa relikvijom, koja je donesena iz Rima. Prva svjedočenja o čudesnim ozdravljenjima na zagovor Presvetoj Krvi istraživali su i njihovu autentičnost provjeravali izaslanici pape Julija II. Brojna svjedočenja sačuvana su nam u knjizi „Liber miraculorum“. Danas se ampula sa dragocjenom tekućinom čuva u crkvi Presvetog Trojstva, kamo joj se dolaze pomoliti i pokloniti brojni hodočasnici.

U Ludbregu se nalazi i centar svijeta, pa čašćenje Presvetoga tako simbolično počinje u samom središtu svega stvorenoga.