Velika subota je dan tišine i mira… sve je utihnulo i čeka. Ogoljen oltar u crkvi. Nema slavlja ni pjesme. Stoji samo čovjek začuđen pred konačnosti smrti i vlastitog kraja. Umro je Bog, dobrota sama. Čovjek je dovršio svoje nedjelo.
U grobu leži Bog sam i čeka tebe sa svim tvojim mukama i teškoćama, a dan polako prolazi.
Osvijetlati misterij smrti, a potom se i teološki osvrnuti na sam fenomen smrti kao konačni kraj čovjekova bivstvovanja na zemlji, predstavlja određenu poteškoću, jer smrt je nepoznanica svima nama. Ovo korizmeno vrijeme u koje smo polako ušli, a koje nas uvodi u događaj Kristove smrti na Veliki petak, nameće uvijek iznova pitanje smrti kao jedno od egzistencijalnih pitanja koje si čovjek postavlja, dovodeći ga u konačnici do Kristova križa, i nade, koju čovjek pronalazi u njemu. Na Kristovom križu, na kojem smrt nema posljednju riječ, počinje za vjernika život.
Patnja i smrt su uvjet ljudskosti. Bez boli, patnje i smrti čovjek bi bio samotni Bog ili beživotna materija. Ne bi, kao takav, imao potrebe ni za kim i ni za čim, niti bi, kao takav, bio sposoban ljubiti Boga ili čovjeka. Upravo radi vremena koje mu je darovano svjestan je vremenske, ali i svoje osobne prolaznosti. I to ga nagoni da živi što kvalitetnije i kvantitetnije, kao slobodno i ljubljeno Božje biće. Traganje za Bogom ili onostranošću traje od samih početaka čovječanstva. Svaka religija u sebi nosi pečat traženja za smislom osobnoga kraja, vlastite smrtnosti. Ako bismo uspjeli zamisliti svijet bez smrti, morali bismo se dobro potruditi da budemo bolji stvoritelji od Stvoritelja ovoga svijeta. Zato je svaka težnja za izbjegavanjem smrti, težnja za definitivnom smrti ljudskosti. U samome činu potpunog ljudskog predanja smrti, postaje vidljiva djelatna ljubav kojom Bog spasava svoje ljubljeno biće. Jedini odgovor smrti koji je i sam Bog mogao dati – bilo je predati se ništavilu i zlu – i pobijediti ga na križu. U tome se očitovala sva mistika (ne)logičnosti; Stvoritelj stavlja sam sebe u svoje granice, prepušta se prostoru u kojem nema ovlasti, obuhvaća ga tama koja tamo vlada. Ipak, vjernika Isusova smrt uči trećem putu. U Spasiteljevoj smrti otkrivamo granice svoje nemogućnosti i Kristove mogućnosti, koja nam otvara vrata – spasenja i otkupljenja. I u toj činjenici pobjede nad smrću leži neizrečena nada da život ima smisla, i da smrt nema konačnu riječ.
Čovjeku je smrt neizbježan problem. Današnje suvremeno društvo uhvatilo se „u koštac“ sa smrću – želeći je zaustaviti, odgoditi, produžiti vrijeme življenja i trenutak umiranja, odgoditi je „za poslije“. Poznato je da samo čovjek umire. Životinja ugiba. Smisao, koji čovjek želi dati svome životu nalazi se u njegovoj osobnoj „moći“, koju samo smrt ograničava. Ipak, i u te trenutke (ne)moći ljudske egzistencije, čovjek je umiješao svoje prste. U današnjem društvu tako postaje „in“ uplesti svoje prste u sami čin ljudskog postojanja ili nestajanja čovjeka sa ovoga svijeta. Stotine (ne)opravdanih medicinskih razloga pronaći će svoje opravdanje da bi nekome dale ili oduzele život. Tako sve više sami sebe dovodimo u proturječje koje dotiče krajnje granice našega moralnog i etičkog življenja. Trebamo li skratiti muke neizlječivim bolesnicima koji trpe ili ih služiti, pomažući im da osjete djelić ljubavi kojima bi voljeli da i sami jednom budu ljubljeni. Skrb o umirućima još nije dovoljno zaživjela u svijesti čovječanstva. Naprotiv, svijest o vlastitoj ograničenosti o pitanjima života i smrti, nije većini ni došla do svijesti. Sve to, ovo društvo polako i sigurno, uništava. Jednostavnije rečeno, danas se čovjek „voli“ igrati Boga, pa stvara ili uništava sebi slične, opravdavajući to napretkom u znanosti; novim i suvremenim mišljenjem koje bi nas trebalo odmaknuti od (za)ostale fame Boga koji, kao, sve stvara i svemu daje život.
Kao što led ukrućuje svako biće te time zaustavlja i prekida cjelokupno događanje života, tako i smrt zaustavlja i prekida čovjeka, čini ga beživotnim, jer ga pripušta njemu samomu i odvaja ga od drugoga. Svatko je u životu doživio jednu od te dvije zaleđenosti. Takva iskustva nameću pitanje hoće li i smrt biti stanje koje će prijeći u vječnost, ili će na kraju biti prevladana. U mentalitetu današnjeg čovjeka može se primjetiti dvostruki stav spram pitanju o smrti: univerzalni pesimizam ovostranosti i individualni optimizam onostranosti. Univerzalni pesimizam želi reći da moderni čovjek više ne prihvaća crkvenu imaginaciju govora o životu poslije smrti, već kao opis ovostranosti, točnije, kao stanje čovjekove egzistencije, ovdje i sada. Budući da je ideja Boga izblijedjela ili postala nevažna, govor o smrti gotovo je potpuno nestao, a tako i ideja o Božjem posljednjem, konačnom sudu. Modernom se čovjeku govor o smrti čini kao ostatak arhaičnih vremena, kada još nije bila dovoljno razvijena svijest o čovjekovu dostojanstvu te o raznim objektivnim uvjetovanostima ( društvenim, genetskim), koje ga danas oslobađaju odgovornosti.
Promatrajući temu smrti i promišljajući o njoj sa različitih stajališta, možemo biti sretniji od drugih, jer gledana sa kršćanskog stajališta, ona je ona koja nam daruje nadu u vječni život, jer, kako kaže sveti Pavao: „moramo umrijeti da bismo živjeli“.
Posljednja Isusova večera i sve što se tada dogodilo, daleka je prošlost i od nje nas dijeli velika vremenska udaljenost. No, misao nas može prenijeti u ono doba, u onu svetu večer, u dvoranu Posljednje Isusove večere koju On blaguje sa svojim učenicima, apostolima.
Koliko je važno i teško to blagovanje? Samo mu ime kazuje „posljednje“; i poslije njega nije više moguće to činiti zajedno s Njime. Pa i sam lijepo kaže: „Ovo činite meni na spomen!“, jer zna da njega više neće biti. Tko da to čini, kada, kako?; pretpostavljamo da apostolima tada nije bilo jasno. Da su apostoli imali vremena za razmatranje, vidjeli bi već tada kako Isus ljubi do kraja. Neizmjerni Bog do samoga kraja ljubi čovjeka, jer sebe daje za svakoga od nas i sa svakom svetom se pričesti sa čovjekom ujedinjuje. Ljubav tako postaje hrana za prijatelje, ali i neprijatelje, jer i oni je uzimaju – a takva ljubav je neshvatljiva, i jedino se po njoj dolazi k Bogu. „Nitko ne može doći Ocu, osim po meni!“ – reče Isus.
Divimo se tajni Utjelovljenja, divimo se Isusovom javnom djelovanju, nauku i čudesima, divimo se Njegovoj mudrosti, divimo se smrti i uskrsnuću! Koliko se neizmjerno više trebamo diviti Euharistiji. Bez nje bi naše crkve bile samo lijepi prostori a naše bazilike i katedrale samo dokaz vrhunskog umijeća graditeljstva i arhitekture, dvorane za ples… – kad u njima ne bi bilo Isusa, živoga Boga koji u njima prebiva!
Zbog toga je Veliki četvrtak zaista veliki. To je spomenik velike i dirljive Isusove dobrote. Veliki četvrtak – stoga je prvo svećeničko ređenje, prva sveta pričest, prva sveta misa prikazana rukama najvišeg i najdostojnijeg od svih svećenika. Najuzvišenije stvari su tu izražene najjednostavnijim riječima: uzmite i jedite, uzmite i pijte…meni na spomen!
Ovo je noć koja svjetlošću stupa
rasprši tmine grijeha.
Ovo je noć koja danas po svem svijetu one što u Krista vjeruju
o tmina grijeha i od opačina otima,
vraća milosti i pridružuje svetosti.
Ovo je noć u kojoj je Krist raskinuo okove smrti
i kao pobjednik od mrtvih ustao.
Snaga raspetoga.
Raširene ruke onoga koji je na križu rekao:
“Ja sam za vas” – naša su nada.
Isus je ostavio svijetu znakove svoje
trajne prisutnosti u kruhu i vinu i
tako predao čitavom čovječanstvu
svoje Tijelo i Krv
kao polog i garanciju
pobjede nad zlom, patnjom i smrću.
Cvjetnica ili Nedjelja Muke zadnja je korizmena nedjelja. Hrvatske kršćanske nazive za korizmene nedjelje prije Uskrsa polako ali sigurno ostavljamo zaboravu, pa se tako prvih pet naziva za nedjelje neopaženo, ali sigurno izgubilo iz upotrebe. To su Čista, Pačista, Bezimena, Sredoposna i Gluha nedjelja.
Cvjetnica daje najjači otpor jer se najduže zadržala u tradiciji. Vezana je uz običaj po kojem se na cvetnu nedjelju umivamo u cvijeću, a maslinove grančice i ostale vjesnike proljeća nosimo na blagoslov u crkvu, kako bi nam posvećeni donijeli blagoslov u kuću. Zbog toga Cvjetnica najjače odolijeva zaboravu.
Kada iz perspektive današnjeg vremena razmatramo Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem, možemo u njemu vidjeti hrabrost i odlučnost kojom Isus stupa ka konačnom dovršenju svoje božanske „misije“ na zemlji. Isus uz klicanje naroda ulazi u Jeruzalem – ulazi u naš život, naš prostor i naše vrijeme, skrovito i jednostavno. Pokazuje nam da ljudsko oduševljenje ne traje dugo i nije postojano. Oni koji su ga slavili danas, razapet će ga sutra. Njegov ulazak u Jeruzalem je slika njegova duhovnog ulaska u naš život, u kojem ga, baš poput gomile u Jeruzalemu, dočekujemo s cvijećem, ili mu na ramena stavljamo i svoj križ.
S nedjeljom Cvjetnice počinje Veliki tjedan. S Crkvom ulazimo u slavlje patnje i smrti našega Gospodina Isusa Krista. Isus će kao Mesija biti oduševljeno pozdravljen i hvaljen od mnoštva: “Hosana Sinu Davidovu! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!”
Veliko mnoštvo pripremilo je veličanstven i svečan ulazak Isusu.
Čine ono što do danas nedjelji Cvjetnici daje ime: Silan svijet prostrije svoje haljine putem, a drugi rezahu grane sa stabala i stavljahu ih Isusu pod noge.
Ali, samo nekoliko dana kasnije to isto veliko mnoštvo priprema „veličanstven i svečan“ progon, uhićenje i patnju tom istom Isusu. Nakon veličanstvenog i svečanog pozdrava sada slijedi novi pozdrav i zahtjev: “Raspni ga – S njime na križ!”.
Umjesto veselog klicanja – mržnja.
Umjesto “hosana” čuje se “raspni ga“.
Za nas kršćane ovi dani razmišljanja patnje i smrti Gospodinove nisu prije svega dani žalosti, nego zahvalnog sjećanja na ono veliko što je Bog za nas iz ljubavi učinio.
Kao kršćani svakodnevno Boga susrećemo pod prilikama kruha i vina, na oltaru, u svetoj misi.
Svaki dan Isus ponovno dolazi k nama, a mi ga u svakoj misi pozdravljamo istim riječima s kojima ga je mnoštvo dočekalo u Jeruzalemu: “Hosana u visini”.
Marija je u događaju Blagovijesti velika jer je Božju ponudu uzela ozbiljno, jer je Božju riječ znala saslušati i onda iskreno poslušati. A slušanje je zapravo bilo čin cijele osobe, posvemašnje otvaranje sebe Božjemu Duhu.
Marijinim činom povjerenja ostvario se u povijesti najviši domet milosti uopće: nikome se Bog, ni prije ni poslije, nije u toj mjeri povjerio i izručio koliko njoj kad mu je povjerovala; jer, postao je njezino čedo, plod njezine utrobe. Marija je od susreta s Božjom riječi ponijela u budućnost mnogo; iako se izvana jedva što zamijećivalo, u njoj i u svijetu, za povijest svih vremena, nešto se velebno stalo događati. Svanuo je početak boljega svijeta.
Sveti Josip je bio jednostavan, pozadinski čovjek, radnik, tesar komu je u dio palo da bude hranitelj Isusa Krista i Blažene Djevice Marije. Nema u njegovom životu velikih govora, veličanstvenih djela. On nije vodio neku ustanovu ili činio socijalnu i duhovnu obnovu u ljudima. Nije bio poznat čovjek niti u bilo čemu izvanredan. Ili bolje, izvanredan je bio samo u tome što je bio spreman raditi po savjesti, što je bio spreman činiti onako kako je Božja volja.
Za njega kaže evanđelje da je bio pravednik. A pravednik je čovjek koji hodi s Bogom, kaže Stari zavjet. Uz svoj tesarski i stolarski rad Josip je bio vjernik. On je znao moliti i čitati Sveto pismo, on je pristao da Bogu bude prijatelj, da s njime druguje, da vrši njegovu volju i da Bog po njegovu životu čini svoja djela.
Gledajući izvana, čini nam se da je Josip sasvim običan čovjek bez velikih svetačkih dimenzija. No, gledajući iznutra, on pred našim očima izrasta kao jedan od najvećih pravednika Staroga zavjeta. On je očito imao duboki, raznovrstan, bogat i osebujan nutarnji život.
Josipov život danas stoji pred nama kao veličanstveno duhovno umjetničko djelo. Diveći se njemu, gledajući kako je živio, mi postajemo plemeniti, sposobni i sami biti umjetnici života, ali i stvarati za novi život.
lekosta
