Archive for category: PosebneTeme

Marija je u događaju Blagovijesti velika jer je Božju ponudu uzela ozbiljno, jer je Božju riječ znala saslušati i onda iskreno poslušati. A slušanje je zapravo bilo čin cijele osobe, posvemašnje otvaranje sebe Božjemu Duhu.

Marijinim činom povjerenja ostvario se u povijesti najviši domet milosti uopće: nikome se Bog, ni prije ni poslije, nije u toj mjeri povjerio i izručio koliko njoj kad mu je povjerovala; jer, postao je njezino čedo, plod njezine utrobe. Marija je od susreta s Božjom riječi ponijela u budućnost mnogo; iako se izvana jedva što zamijećivalo, u njoj i u svijetu, za povijest svih vremena, nešto se velebno stalo događati. Svanuo je početak boljega svijeta.

„Križu sveti, stablo svako zavidi ti čarni sjaj; s takvim lišćem, cvijetom, plodom nikoji ga nema gaj…“

Križ je središnji simbol kršćanstva. Cjelokupna kršćanska simbolika izvire iz „znaka“ križa. Kršćanski govor o križu govor je o kršćanskom Bogu koji je iz prevelike ljubavi prema čovjeku pošao na križ. Stoga je znamenovanje križem jedno od osnovnih simbola koje koristimo posvješćujući si time pripadnost Kristu. Usprkos činjenici da o križu govorimo kao o znaku koji nas određuje, jer je neprestano prisutan među nama, većini je taj znak samo formalnost.

Ponekad je poput „znaka bez značenja“ jer ga nalazimo i tamo gdje je njegovo pravo značenje izgubilo smisao, pa je za neke još samo zgodan ukras u automobilu, provokativna tetovaža na tijelu, ili ukras na odjeći. Često se znamenujemo znakom križa, a da se pri tome ništa u nama ne mijenja. Počeli smo svakodnevno koristiti križ kao beznačajni znak, poput neke loše navike. A križ nije samo znak. On je znak onima koji su izvan zajednice vjernika.

U zajednici vjernika on bi trebao biti više od znaka. Takvom neosviještenom korištenju kršćanske svetinje pogodovalo je sekularno društvo koje se, s jedne strane, obilježava Kristovim križem, a s druge mu taj znak ništa ne znači. Iz svega rečenoga postaje jasno da je znak križa prvo znak vjere i ljubavi, a potom i nasljedovanja Isusa Krista. Stoga, nositi križ trebao bi samo kršćanin koji osjeća strahopoštovanje pred Bogom raspetim, pa u vjeri u toga Boga nosi znak na kojemu je njegov Bog umro za njega.

           Novi zavjet je obilježen Isusovim govorom o križu. Isus, navješćujući spasenje, govori okupljenima oko sebe: „Hoće li tko za mnom, neka zaniječe samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.“ (Mk 8,34) Isusov poziv na uzimanje križa i nasljedovanje, poziva sve nas da neprestano budemo sudionici križnoga puta kojemu je odredište Golgota. Uzimanje križa je svakodnevna odluka, jer „tko ne nosi križa, i ne ide za mnom ne može biti moj učenik“, i „nije mene dostojan“, govori Gospodin. Govor o križu uvijek uključuje ne samo sud o vlastitom kršćanskom životu, nego ga potpuno pogađa, jer križ je pred nas stavljen kao „zahtjev“. Ako se netko želi udaljiti od zahtjeva križa, kao što se često može primjetiti u našim crkvenim zajednicama, tada i njegov kršćanski život postaje upitan.

Kršćanin koji hodi ovim svijetom s križem Isusa Krista već hoda Kristovim križnim putem. A križ nije razumljiv bez križnoga puta i njegovih postaja. One nas uvode u Kristov nutarnji život. Tijekom slavlja Kristova križnog puta kroz četrnaest postaja razmatramo Kristovu muku koja je počela kada su ga osudili na smrt a trajala je do trenutka polaganja njegova mrtva tijela u grob. Korizmeno vrijeme obasjava misterij križa koji je za nas kršćane mjesto Božje proslave.

Pobožnost križnog puta počela je još u srednjem vijeku kada su hodočasnici u Svetoj zemlji obilazili mjesta Isusove muke i stradanja, pa su na povratku tu pobožnost proširili po cijelom svijetu.