Archive for category: Posebne teme

“On (đavao) bijaše čovjekoubojica od početka i ne stajaše u istini jer nema istine u njemu: kad govori laž, od svojega govori jer je lažac i otac laži.” (Iv 8, 44)

Kada odlučite napisati nešto o nekome ili nečemu, obično se prije toga upoznate sa građom o kojoj pišete. Želite li nešto opravdati i uvjeriti druge u vrijednost koju zastupate, morate i sami u nju vjerovati. Zbog toga je nerazumljivo i neodgovorno pisati i zastupati neke vrijednosti za koje sami mislite da su prave, i pri tome uvjeravati sve ostale da u njih vjeruju, dajući najprije lažne i netočne informacije o materiji o kojoj pišete. Mislim najprije na one, koji u svojoj relativnoj vjeri (jer samo takvi katolici mogu biti) vas uvjeravaju da ne treba vjerovati u svoju vjeru. Vidljivo je to ponajprije u sve više promoviranoj, tkz. Noći vještica.

 

Usudite li se napisati nešto protiv te (ne)kulture koja nam je došla servirana kao šala, protiv vas će se ustati, (za ne vjerovati) najprije naši revni katolici, kojima je slavlje Noći vještica IN. I, ako na prozoru uoči noći Svih svetih nemate praznu bundevu, upadate u opasnost da vas proglase zaostalom neznalicom koja nije svjesna postojanja drugih kultura. Ustajem odlučno protiv ovakvog etiketiranja koje dolazi od nestručnih osoba. Sve ono o čemu pišem, pišem isključivo i samo iz osobnog uvjerenja svoga vlastitoga života, kao teologa, zastupajući na prvom mjestu nauk i vjeru rimokatoličke Crkve. Poštujem i uvažavam druge kulture, u svim njihovim dimenzijama, i u tome ne vidim ništa sporno. Odlučno odbijam slaviti i promicati ono što smatram, na prvom mjestu – protivno svojoj vjeri, na drugom – jako glupim, a na trećem – nesmislenim. Pa zaista ne vidim razloga da me osuđuju oni, koji u praznoj bundevi na svome prozoru, vide potvrdu sebe kao kulturnog i obrazovanog čovjeka. Ovo vrijeme preplavljeno je religijskim ponudama, koje nam se često serviraju kao kultura, a sa njom nemaju blage veze.

 

Famozna Noć vještica dolazi iz Engleske, zemlje, koja ima bogatu i znakovitu povijest, o kojoj naša djeca trebaju učiti. Ta Engleska ima puno lijepih običaja, koje je zasjenila ta noć. I zbog toga sam odlučna zabraniti i u svojoj obitelji promicati takvu lakrdiju. Umjesto Noći vještica, bilo bi jako pohvalno kada bi naša djeca slavila Dan palačinki, koji je također engleski praznik, ali o njemu nikada nisam čula ni riječi od svoje djece. Sve o čemu mi govore, je zaluđenost određenih nastavnika materijom u kojoj je njihova mašta pronašla plodno tlo da se pokaže, pa nam tako škole pretvara u vještičje špilje, groblja i kosturnice, po čijim holovima lete šišmiši, vampiri i ostale zle gluparije. Pa kada uđete u tako nekulturnu i poganski okićenu školu, vjerujem da vam riječ „kultura“ niti ne padne na pamet, jer u takvoj bezvezariji ima svega, samo ne kulture.

 

Bilo bi lijepo kada bi nastavnici engleskog jezika, kao i svi drugi nastavnici, profesori i odgajatelji naše djece, svoj kurikulum zaista gradili na kulturi jednoga naroda, a ne na mješavini sekularizirane i multikulturalne povijesti američkog naroda, i različitih religijskih denominacija koje u njoj žive, jer ono što nam se nameće kao slavljenje nečije kulture krije u sebi puno strašniju istinu, nego što je vidimo u praznoj bundevi. U kontekstu samoga odgoja (posebice mladih ljudi) ovo je i događaj suprotan – i odgoju, ali i svakom dobrom ukusu.

 

Za one koji to možda ne znaju, par riječi o samom datumu vještičjeg slavlja:

 

Noć vještica ili halloween poganski je praznik koji bi značio: HELL – pakao i WEEN od korijena WIN što znači pobijediti, a to znači: Pobjeda pakla.

 

31. listopada je važan datum za ezoterizam (ezoterija (grč. ezotheo„nutarnji“) skup je učenja i znanja koja se bave proučavanjem zakonitosti vidljivih i nevidljivih svjetova tj. žele čovjeka dovesti do metafizičke spoznaje) koja to ovako definira:

 

„Vraća se Veliki Sabba četiri puta godišnje… Samhain (=keltski knez mrtvih i knez tame) Halloween koji je možda najdraže slavlje… najmagičniji je dan u čitavoj godini, on je Nova godina svega ezoteričnoga svijeta“.

 

A svijet okultnoga definira ga sljedećim riječima: „To je najvažnije slavlje sljedbenika Sotone“. Tako je datum jedne važne svetkovine u kršćanskoj kulturi ušao i u kalendar okultizma, ali i u naše domove.

 

Pomodarstvo Halloween-a treba pobijati jer pokušava poništiti vrijednu predaju, sjećanje i zahvalnost prema našim dragim preminulima, te našu vjeru u Isusa Krista. Božji narod ne treba se maskirati i slaviti taj dan. Dignimo glas u ime Isusa Krista koji oslobađa od zla Sotone i neka ova slika kršćanima koji smatraju taj dan zabavom bude poziv na pokajanje i zauzimanje novoga stava.Ukoliko pojedinci žele biti besplatna reklama onima koji promoviraju kult smrti – pustimo neka to ostane njihov izbor, no velika većina to radi iz zabave, i u svojoj duhovnoj nepismenosti. Nije lako ići protiv struje, stavljajući se protiv trendova i vladajućih moda koje opsjedaju čovjeka na svakom koraku, no kao kršćani smo pozvani da budemo svjedoci za Istinu. Kao kršćani, pozvani smo da mislimo i razmislimo, te lukavstvo pod kojim se morbidno i okultno prikazuje kao simpatično, zabavno i sadaržajno – poželjno za mlade, odlučno odbacimo daleko od sebe.

 

 U hrvatskoj europskoj tradiciji štovanje pokojnika bilo je sve do modernog vremena dio čovjekove svakodnevice. Radi toga je s razlogom uveden crkveni, ali i državni blagdan, Dan mrtvih. Danas osjećaj zajedništva sa onima kojih više nema izražavamo odlascima na grobove pokojnika bar jednom godišnje, najčešće prvih dana mjeseca studenoga, kada pijetet prema onima koji su pred nama otišli s ovoga svijeta, iskazuju i oni koji se ne osjećaju vjernicima. Pomolimo se stoga za svoje i sve mrtve, čekajući u nadi trenutak ponovnog susreta s njima u Kraljevstvu nebeskom.

 

Oduprimo se „postojani u vjeri“, svemu onome što nas od vjere razdvaja, i recimo odlučno NE vještičjem slavlju.

 

Vrijeme u kojem živimo je neprocjenjivo, prolazno i nepovratno. Ako ne naučimo cijeniti trenutke od kojih nam se sastoji život, ulazimo u zbroj onih mnogobrojnih pokraj kojih vrijeme njihovog života prolazi bez njih. Oni su protratili darovano vrijeme ne cijeneći njegovu vrijednost. Ipak, postoje ljudi koji znaju pametno iskoristiti vrijeme, pa sve čine u pravom trenutku. Možete osjetiti kako oni cijene život, ne gubeći vrijeme uzalud. Nigdje ne žure, i uvijek imaju vremena, za razliku od većine koja uvijek kasni pokušavajući dostići izgubljeno vrijeme. Vrijeme koje nam je darovano je ograničeno, jer je dragocjeno, jer nam je svima dodijeljena točno određena količina. Nismo uvijek svjesni vlastite prolaznosti na ovome svijetu, i zbog toga je vrijeme subjektivno iskustvo pojedinca. I kada bi nam vrijeme bilo neograničeno, i dalje bismo ga trebali pametno koristiti kako bismo održali njegovu vrijednost. Stara poslovica kaže „da je komadić vremena komadić zlata..a komadićem zlata ne možemo kupiti komadić vremena“. Zbog toga je sposobnost življenja vlastitog vremena dar, jer život je jedan.

Vrijeme je isto tako određeni fenomen, jer u istom vremenskom intervalu može subjektivno različito trajati. Svi smo prije ili kasnije iskusili kako trenuci nesreće traju predugo a sreće prekratko, kako nam vrijeme proleti kada se bavimo nečim kreativnim, traje predugo kada nam je dosadno, ili jednostavno ostane „zaleđeno“ u trenucima potpune zaokupljenosti, kao da kazaljke na satu stanu…dodirnute ljubavlju u nečijim očima… izgube se u pogledu, zaustave vrijeme… Ipak, najčešće možemo čuti kako danas ljudi nemaju vremena jedni za druge, za bližnje, potrebite, nesretne, bolesne…i što je najžalosnije, za same sebe, i u konačnici, za Boga. Stoga razmišljam, jesmo li vladari vlastitog vremena, ili se polako pretvaramo u njegove robove? Krojimo li vrijeme ili nam ono zadaje mjere življenja?

Naš život je priprava za vječnost, koja traje od rođenja pa sve do groba, po kojem se ponovno rađamo za vječnost. A vječnost je vrijeme bez vremena. Mudro sagledavanje zemaljskog vremena ne traži od nas mnogo…osim posvećujuću misao Bogu u molitvi…dodir sa Vječnim, koji nam je darovao vrijeme i slobodu da ga živimo kako hoćemo. Stoga je nužnost pametno iskoristiti darovano. Biblijski pisac piše da „sve ima svoje vrijeme„. Jednom, u punini vremena Bog je sišao u naše vrijeme da nam pomogne osmisliti život pokazujući nam njegovu vrijednost i ljepotu. Zato blagoslovi svaku sekundu i svaku minutu svoga života, svaki sat, svaku godinu. Tako ćeš, tijela uronjena u vrijeme a duha u vječnost, baštiniti blagoslov od Boga.

Skoro svaka župa ima svoje ministrante. Tako i naša župna zajednica ima lijep broj dječaka i mladića koji pomažu u bogoslužju svećeniku. Poziv na ministrantsku službu zahtjeva savjesnost i odgovornost jer su ministrantske dužnosti kod oltara izraz ljubavi i služenja samom Bogu.

Kristov službenik oltara mora biti otvorena srca Duhu Svetome i moliti njegovu milost kako bi što bolje obavljao svoju ministrantsku službu. Služba zahtijeva dostojanstvenost te treba biti lijepa i skladna, tako da u onima koji služe i u onima koji  njih promatraju, probudi dublju pobožnost. 

 

Oni samim svojim služenjem rastu u dobroti i ljubavi prema Kristu koji nas je svojim Duhom otkupio i koji nas neprestano povezuje u jedno. Stariji ministranti trebaju pomagati mlađima, jer svi zajedno surađuju u životu i radu svoje župne zajednice. Oni pomažu kod službe Božje u ime cijele zajednice. Zbog toga je rast jednog ministranta uvijek povezan sa aktivnim sudjelovanjem u školskom vjeronauku i redovitim dolaskom na euharistijska slavlja, na kojima prati sve obrede, i po kojima ulazi u dublja otajstva svoje vjere, spajajući tako znanje i razvijajući osobnu duhovnost.

Od jednog ministranta se očekuje da na vrijeme dolazi na misna slavlja, tako da se može dolično pripremiti za ministriranje. Dok je još novi u službi, trebao bi rado prihvaćati upute starijih, jer je velika služba koja mu je povjerena. Za rad u zajednici potreban je red. On je ponajbolje vidljiv kada oni sabrano mole i pjevaju na bogoslužju, ponašajući se pobožno i dostojanstveno.

Kakvi su na misi, takvi trebaju biti i u životu. Ostajući postojani u svome služenju, Krista stavljaju u središte i izvor svoga služenja, i svoga života. Naši mali ministranti, poput Isusa, služe Bogu i ljudima, i zbog toga se trebamo za njih moliti.

          Nedjelja Božanskog Milosrđa slavi se prve nedjelje nakon Uskrsa. Svoju želju da se u kršćanskom puku časti božansko milosrđe Isus je objavio poljskoj redovnici, sestri Faustini, 22. veljače 1931 godine. Isus je želio da se slavlje toga blagdana proširi po cijelom svijetu, iako se neslužbeno taj blagdan počeo častiti u Crkvi već od 1985. godine. Veliki papa, Ivan Pavao II. prepoznao je važnost svetkovine božanskog milosrđa, pa ga je proglasio blagdanom cijele Rimokatoličke Crkve, 30. travnja 2000. – u godini Velikoga jubileja, a na sam dan kanonizacije svete Faustine. Isus nam za ovaj blagdan poručuje:

„Ja želim, da Blagdan Božanskog Milosrđa postane utočište i zaklon svim dušama, posebno jadnim grješnicima. Ona duša koja se ispovijedi i primi sv. pričest taj dan, dobiva savršen oprost od grijeha i kazni. Toga dana otvorene su sve Božje ustave kroz koje teku milosti. Neka se nijedna duša ne boji približiti Meni, pa makar njezini grijesi bili crveni kao skerlet.“

 “Zrake na slici označuju Krv i Vodu, što su izvirali iz dubine Moga milosrđa, nakon što Moje Srce bijaše probodeno kopljem, nakon Moje smrti na Križu. Bijele zrake označuju Vodu, koja čisti duše, a crvene zrake označuju Krv, koja daje život dušama.“

Tijekom svoje muke Isus je prolio skoro svu Svoju Krv. Sa kopljem koje je probolo Njegovo Srce istekla je i zadnja kap Njegove svete krvi. Isus želi da taj znak Njegove Ljubavi bude posebno poštivan i čašćen u pobožnosti prema Milosrđu Božjem. Preporučio je i kratku, strelovitu molitvu, i pozvao da se njome često služimo: „Krvi i Vodo, što istekoste za nas iz Srca Isusova poput milosrdnog izvora, uzdam se u Vas!“

Zbog toga ispod slike Božanskog Milosrđa, po želji Isusovoj, piše:

„ISUSE, UZDAM SE U TEBE!“