Archive for category: Posebne teme

IMAMO PAPU!

Katolička Crkva je dobila novoga poglavara – on je isusovac, sada već bivši kardinal Buenos Airesa, argentinac, Jorge Mario Bergoglio – koji je uzeo ime Franjo. Postao je 266. biskup Rima.

 To je prvi puta nakon 1700 godina da je za papu izabran kardinal koji ne dolazi iz evropskih zemalja, nego iz Latinske Amerike. Ime koje je odabrao za svoga pontifikata, neodoljivo podsjeća na „asiškog siromaška“ koji je nekoć obnovio lice Crkve, slijedeći put siromaštva, poslušnosti i čistoće.

 Molimo za Svetoga Oca, i za jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu! 

Često čujem ovu rečenicu. Ova prastara floskula postala je parola svima, koji nam nameću neumjerenu ljubav kojom obasiplju svoje velike i male životinjske vrste bez kojih jednostavno ne mogu živjeti.

Društvo u kojem živimo počelo je uvažavati životinje više nego ljude.

Ako imate petlju i kažete svoje mišljenje, dolazite u opasnost da vas proglase mrziteljem i ljudi i životinja. Ne vidim samo jednakost koju nam serviraju stavljajući dostojanstvo čovjeka i životinje na istu razinu. Ne vidim, jer ne mogu razumjeti da netko može svome psu reći „bebo“ (koristeći imenicu koja životinjama zaista ne pripada) – i sve koji svoje omiljene životinjske vrste mogu neprimjereno ljubiti u usta, oblačiti , frizirati…

Volim životinje, one su važna i vrijedna Božja stvorenja, ali nikako nisu na istoj razini kao čovjek, i ja o tome imam svoj stav. I ne vidim razloga zbog kojega mi se nameće jednakost koja od mene zahtijeva da ljubim svojega bližnjega i susjedova psa jednakim žarom, jer to ne radim i to mi se čini pomalo bolesno. Već sam umorna od dokazivanja da volim životinje, ali smatram da one imaju svoje mjesto u životu čovjeka, koje nikako nije dom u kojem prebivamo sa svojom obitelji – nego priroda, koja je njihovo prirodno okruženje. Ne znam samo, pada li na pamet onima koji na takav način „vole“ svoje ljubimce, istina, da su upravo oni ti koji su im oduzeli slobodu, jer su slobodna stvorenja prisvojili u svoje vlasništvo.

Ovlasti, koje su na jedan čudan način uzeli u svoje ruke, dale su im prioritet da stvore u društvu jednu novu ljestvicu vrjednota. Nametnuti  pojam „kućnog“ ljubimca prerastao je mačku i psa, a proširio se na sve životinjske vrste. Bezbrojne udruge zaštitnika životinja nastale od fanova određene vrste neprestano traže prava svojih ljubimaca koja im se, smatraju oni, uskraćuju. U svijetu, ako malo razmislite, ima svakakvih društava; potrebnih i nepotrebnih, razumnih i nerazumnih, logičnih i nelogičnih… Možda bih trebala osnovati „društvo za zaštitu od životinja“. Znam da to zvuči pomalo smješno, ali činjenica je, da su životinje okupirale prostore u kojima živimo. Ne postoji trgovina na čijim policama ne stoje sve moguće i nemoguće vrste hrane za mačke i pse.

Nekada, još uvijek se toga sjećam, hranu za životinje kupovali smo u poljoprivrednoj apoteci. Ona se još uvijek kupuje tamo za sve ostale, jedino smo mačke i pse podignuli na neku višu razinu, dajući im u svome životu isto mjesto kao i svojoj obitelji, jer dotičnima kupujemo hranu koja stoji na policama tik do prehrambenih artikala koje su neophodne nama. Zašto je čovjeku bitno izjednačiti sebe i svoga ljubimca, nikada mi neće postati jasno. Zbog čega ja moram razumjeti i prihvatiti standarde koji su nam se nametnuli kao normalno, a svi „životinjski“ fanovi ne moraju razumjeti mene.

1. Slažem se da je ljubav prema životinjama jedan oblik kojim liječimo i kratimo samoću, ponovno bivamo aktivni brinući se za nekoga, i tako si učinimo bar malo, život smislenijim. Sve to mi nije sporno. Problem je što više nema mjesta na koje čovjek nije doveo životinju.   

2. Što jedna mačka ima raditi na izložbi slika, jedan pas u muzeju, ili na dječjem igralištu, u sakralnom prostoru, na plaži. Vjerujem da jedna maca zaista ne razumije razliku između Lackovića i Murtića, i da jedan pas na groblju ne moli zajedno sa svojim vlasnikom…

         3. Nadam se da nisam misleno ograničena ako ne razumijem terminologiju koju smo počeli upotrebljavati za životinje, pa tako ne želim biti u nikakvom srodstvu s njima; ne vidim ih ni kao „bebice“, ne želim biti njihova „mamica“, niti „tetica“, kao što ne razumijem kako netko može postati „striko“ nečijem okotu…

         4. Vjerujem da nisam stvorena da živim na drvetu, u prašumi ili pod zemljom. Jednako tako vjerujem da životinjama nije mjesto u hotelu, u kuhinji, na bračnom krevetu, u stanu.

       5. Postoje oni koji svojim ljubimcima priušte mnoge stvari koje sebi uskraćuju. Znam vidjeti ljude koji će pomoći životinji, a proći će pokraj čovjeka u potrebi i ne primjetivši ga. Ne razumijem tu poremećenu ljestvicu vrjednota.

Vjerujem da trebamo na ovom svijetu poštovati sva stvorena bića i sve stvoreno, ali odajući svakome onu važnost koja mu pripada. Vratimo vrjednote po kojima živimo i svakoga smjestimo na mjesto koje mu pripada. Žalosno je što o životinjama ponekad vodimo više važnosti nego o svojim bližnjima.

Sjetimo se da su i sveci voljeli životinje, posebno ih je uvažavo i volio sveti Franjo, ali nikada više nego čovjeka. I zato, volite životinje, prirodu, i sve stvoreno dajući najviše pažnje i ljubavi čovjeku pokraj vas.

URBIS ET ORBIS

D E K R E T

Darom Svetih Oprosta obogaćuju se posebne pobožnosti koje će se provoditi tijekom Godine vjere, za dan pedesete obljetnice svečanog otvorenja Drugog ekumenskog vatikanskog koncila, kojemu je blaženi Ivan XXIII. »dodijelio kao glavnu zadaću bolje čuvati i predstaviti dragocjeni poklad kršćanskog nauka, kako bi ga se učinilo dostupnijim Kristovim vjernicima i svim ljudima dobre volje« (Ivan Pavao II., Apost. konst. Fidei Depositum, 11. listopada 1992.: AAS 86 [1994] 113),

Vrhovni Svećenik Benedikt XVI. je odredio početak Godine koja će osobito biti posvećena ispovijedanju prave vjere i njezinom ispravnom tumačenju, kroz čitanje, ili još bolje, pobožno razmatranje Koncilski dokumenata i članaka Katekizma Katoličke Crkve, kojeg je blaženi Ivan Pavao II. objavio trideset godina od početka Koncila, s jasnom nakanom »potaknuti vjernike na bolje prianjanje uz njega i promicanje njegovog poznavanja i primjene« (Isto, 114). Već godine Gospodnje 1967., u spomen na devetnaest stoljeća mučeništva apostola Petra i Pavla, sličnu Godinu vjere je proglasio sluga Božji Pavao VI., »kako bi potvrdio u svečanoj ispovijesti Vjere kako bitni sadržaji koji već vjekovima čine baštinu svih vjernika trebaju biti potvrđeni, shvaćeni i produbljivani na uvijek nov način kako bi se pružalo svjedočanstvo u skladu s povijesnim prilikama koje su različite od negdašnjih« (Benedikt XVI., Apost. pismo Porta Fidei, br. 4).

U ovo naše vrijeme vrlo dubokih promjena, kojima je izloženo čovječanstv Sveti Otac Benedikt XVI., proglašavanjem ove druge Godine vjere, kani pozvati Božji narod, kojemu je sveopći Pastir, kao i braću biskupe čitavog svijeta »da se pridruže Petrovu nasljedniku, u vrijeme duhovne milosti koje nam Gospodin daje, da bismo se spomenuli dragocjenog dara vjere« (Isto, br. 8). Svim vjernicima će biti dana »prilika ispovijedati vjeru u Uskrslog Gospodina u katedralama i u crkvama u cijelom svijetu; u [njihovim] kućama i u [njihovim] obiteljima, tako da svatko uzmogne osjetiti snažnu potrebu bolje upoznati i

budućim naraštajima prenositi neprolaznu vjeru. Redovničke zajednice, jednako kao i župne zajednice, kao i sve stare i nove crkvene stvarnosti, zacijelo će, u ovoj Godini, znati iznaći način da javnom učine ispovijest Vjerovanja« (Isto).

Osim toga, svi vjernici, pojedinačno i zajednički, bit će pozvani davati otvoreno svjedočanstvo vlastite vjere pred drugima u posebnim okolnostima svakodnevnog života: »sama društvena narav čovjeka traži da čovjek unutarnje vjerske čine izrazi na izvanjski način, da u vjerskoj stvari saobraća s drugima, da svoju religiju ispovijeda na društveni način« (Deklaracija Dignitatis humanae, 7. prosinca 1965.; hrv. prijevod iz: Drugi vatikanski koncil, Dokumenti, KS, str. 473). Budući da se prije svega radi o razvijanju u najvišem stupnju – koliko je moguće na ovoj zemlji – svetosti života i prema tome, o postizanju, u najvišem stupnju, čistoće duše, od velike koristi bit će veliki dar Oprosta, koji Crkva, na temelju vlasti dodijeljene joj od Krista, pruža svima onima koji, da bi ga zadobili, uz obvezne odredbe izvrše i posebne propise.

»Oprostom – učio je Pavao VI. – Crkva, koristeći svoju vlast poslužiteljice Otkupljenja izvršenog od Krista Gospodina, prenosi vjernicima sudjelovanje ove Kristove punine u zajedništvu Svetih, pružajući im u najširoj mjeri sredstva za postizanje spasenja« (Apost. pismo Apostolorum Limina, 23. svibnja 1974.: AAS 66 [1974] 289). Tako se očituje “blago Crkve”, čije »daljnje umnažanje čine i zasluge Blažene Majke Božje i svih izabranih, od prvog do posljednjeg pravednika« (Klement VI., Bula Unigenitus Dei Filius, 27. siječnja 1343.). Apostolska pokorničarna, koja ima dužnost uređivati ono što se odnosi na podjeljivanje i primjenu Oprosta, kao i poticati duh vjernika na ispravno poimanje i gajenje pobožne želje za njegovim zadobivanjem, uz potporu Papinskog vijeća za promicanje nove evangelizacije, u pažljivom razmatranju Note s pastoralnim smjernicama za Godinu vjere Kongregacije za nauk vjere, sa svrhom zadobivanja dara Oprosta za vrijeme Godine vjere, utvrdila je sljedeće odredbe, izdane u suglasnosti s nakanom Vrhovnog Svećenika, da bi vjernici bili više potaknuti na poznavanje i na ljubav prema Nauku Katoličke Crkve te iz njega postigli što izobilnije duhovne plodove.

Za čitavo vrijeme trajanja Godine vjere, tj. od 11. listopada 2012. pa sve do uključivo 24. studenog 2013., moći će zadobiti Potpuni oprost od vremenitih kazni za vlastite grijehe, podijeljen po milosrđu Božjem, koji se može namijeniti za duše preminulih vjernika, svaki pojedini vjernik koji su se iskreno pokaje, propisno ispovjedi, sakramentalno pričesti, i koji izmoli molitve na nakane Vrhovnog Svećenika, i to:

a) – svaki puta kad će sudjelovati na najmanje tri propovijedi tijekom Svetih Misija, ili na najmanje tri predavanja o Dokumentima Drugog vatikanskog koncila i o člancima Katekizma Katoličke Crkve, u bilo kojoj crkvi ili prikladnom mjestu;

b) – svaki puta kad će u obliku hodočašća posjetiti Papinsku Baziliku, kršćanske katakombe, Katedralnu crkvu, sveto mjesto određeno od mjesnog Ordinarija za Godinu vjere (npr. među manjim bazilikama i svetištima posvećenima Blaženoj Djevici Mariji, Svetim apostolima i Svetim zaštitnicima) i tamo sudjelovati na nekom svetom obredu ili se barem kroz neko prikladno vrijeme zadržati u sabranosti s pobožnim razmatranjima, završavajući molitvom Oče naš, Ispovijesti vjere u bilo kojem odobrenom obrascu, zazivima Blaženoj Djevici Mariji i, ovisno o slučaju, Svetim apostolima i zaštitnicima;

c) – svaki puta kad će, u dane određene od mjesnog Ordinarija za Godinu vjere (npr. na Gospodinove svetkovine, na svetkovine Blažene Djevice Marije, na blagdane Svetih apostola i zaštitnika, na Katedru sv. Petra), u bilo kojem svetommjestu sudjelovati na svečanom euharistijskom slavlju ili liturgiji časova, dodajući Ispovijest Vjere u bilo kojem odobrenom obrascu;

d) – na dan, slobodno izabran tijekom Godine vjere, za pobožni posjet krstionici ili drugom mjestu, na kojem je primio sakrament Krštenja, ako obnovi krsna obećanja u bilo kojoj odobrenoj formuli. Dijecezanski i eparhijski biskupi, te oni koji su po pravu njima izjednačeni, na najprikladniji dan tog vremena, u prigodi glavnog slavlja (npr. 24. studenog 2013., na svetkovinu Isusa Krista, Kralja Svemira, kojom se zaključuje Godina vjere) moći će podijeliti Papinski Blagoslov s Potpunim oprostom, koji mogu zadobiti svi vjernici koji taj Blagoslov pobožno prime.

Vjernici koji se iskreno pokaju, a koji neće moći sudjelovati na svečanim slavljima iz ozbiljnih razloga (kao, prije svega, sve redovnice koje žive u samostanima u trajnoj klauzuri, anakoreti i pustinjaci, zatvorenici, stare osobe, bolesnici, kao i oni koji, u bolnici ili drugim lječilišnim mjestima, trajno skrbe o bolesnicima…), zadobit će Potpuni oprost, pod jednakim uvjetima, ako, duhom i mislima povezani s prisutnim vjernicima, osobito u trenucima u kojima će riječi Vrhovnog Svećenika ili dijecezanskih biskupa biti prenošene putem televizije i radija, izmole u vlastitoj kući ili tamo gdje ih zapriječenost zatekne (npr. u kapeli samostana, u bolnici, u ustanovi za skrb, u zatvoru…) Oče naš, Ispovijest Vjere u bilo kojem odobrenom obrascu, i druge molitve u skladu sa svrhom Godine vjere, prikazujući svoja trpljenja ili nevolje vlastitog života.Kako bi pristup sakramentu Pokore i zadobivanju božanskog oproštenja po vlasti Ključeva bio pastoralno olakšan, mjesni ordinariji su pozvani kanonicima i svećenicima koji će, u katedralama i crkvama određenima za Godinu vjere ispovijedati vjernike, podijeliti povlastice ograničene za unutrašnje područje, za vjernike istočnih Crkava, u skladu s kan. 728 § 2 CCEO-a, a u slučaju eventualne rezerve, s kan. 727, osim, kako je očito, za slučajeve navedene u kan. 728 § 1; za vjernike Latinske Crkve, povlastice u skladu s kan. 508 § 1 CIC-a.

Ispovjednici, nakon što upozore vjernike na težinu grijeha kojima je pridržana rezerva ili cenzura, odredit će prikladne sakramentalne pokore, takve da ih se, što je više moguće, dovede na čvrsto pokajanje i, ovisno o prirodi slučaja, naložiti im naknadu eventualnih skandala i šteta. Pokorničarna toplo poziva preuzvišene biskupe, kao nositelje trostruke službe (munus) poučavanja, upravljanja i posvećivanja, da vode brigu o jasnom objašnjavanju ovdje iznijetih načela i odredbi za posvećivanje vjernika, na osobit način vodeći računa o okolnostima mjesta, kulture i tradicija. Kateheza prilagođena naravi svakog pojedinog naroda, moći će jasnije i s većom živošću predložiti razumu i čvršće i dublje ukorijeniti u srca želju za ovim jedinstvenim darom, postignutim po zaslugama posredovanja Crkve.

Ovaj Dekret ima valjanost jedino za Godinu vjere. Neovisno o bilo kakvoj protivnoj odredbi.

Dano u Rimu, u sjedištu Apostolske pokorničarne, 14. rujna 2012., na Uzvišenje Svetog Križa.

Manuel kard. Monteiro de Castro

Viši pokorničar

Mons. Krzysztof Nykiel , Regent

Stjepan je bio jedan od sedmorice đakona koji se spominju u Djelima apostolskim – „čestitih i vrlih muževa“ (Dj 6,5). Njegovo životno djelo bio je navještati Isusa iz Nazareta, promicati njegov nauk i širiti vjeru, što ga je na kraju stajalo života. On je prvi koji je umro mučeničkom smrću dajući svoj život za Krista. Njegov život i djelo postali su tako uzor mnogima. Bio je pomoćnik bolesnima i slabima, onima na rubu društva, jednom riječju, svima potrebitima.

Povijest ga spominje kao postojanoga i vjernoga učenika, koji je svoju veličinu posvjedočio praštajući svojim ubojicama dok su ga kamenovali. Zbog neumornog i živog propovijedanja Kristova nauka, navukao je na sebe gnjev židovskog Sinedrija koji ga osuđuje na smrt. Njegovoj smrti svjedočio je i sveti Pavao, tada još uvijek neobraćeni Židov imenom Savao, koji je, kako to piše sveti Luka, promatrao mučeničku smrt omraženog kršćana Stjepana. Koliko je taj događaj dotaknuo Pavla – Savla nikada nećemo moći sa sigurnošću reći. Ostaje samo istina da nedugo poslije toga Savao doživljava susret s Kristom na putu za Damask, i poslije toga postaje jedan od najrevnijih propovjednika Kristova evanđelja. Svetkujući danas njegov blagdan Crkva slavi bezvremensku vrijednost njegove žrtve. Blagdan svetoga Stjepana u Crkvi se počeo slaviti još davne 380. godine. Kristovo rođenje dan ranije predstavlja simbolični prikaz njegova rođenja za zemlju, a Stjepanova smrt dan poslije tako je simbolika koja prikazuje rođenje mučenika za nebo. Ikonografija svetog Stjepana prikazuje odjevenog u đakonsku odjeću, kako u jednoj ruci drži palminu grančicu – znak mučeništva (sjetimo se da i Isus ulazi u Jeruzalem noseći palminu granu), a u drugoj kamen – drugi znak svoje mučeničke smrti.

Njegovo ime na grčkom znači „kruna“ ili „onaj koji je okrunjen“. Slaveći blagdan svetog Stjepana u krunu njegove vjere položimo i mi malo sjaja.