Polazak iz vlastitog doma na euharistijsko slavlje obično stavlja čovjeka u neodlučnost – što obući u vrelim ljetnim danima kada sparina ne jenjava niti među debelim crkvenim zidovima. Više su tim pitanjem zabrinute žene nego muškarci, koje se zbog toga i nalaze u prilici obući nešto (ne)primjereno mjestu kamo su krenule. Ako si prije posvijeste kamo idu i kakav je prostor u kojima slavimo presveto euharistijsko otajstvo, možda će i izbor odjeće biti primjereniji.
Stupajući u predprostor crkve, prelazimo granicu koja nas od svjetovnog prostora uvodi u božanski svijet. Kakvim načinima to radimo i s koliko svijesti o tome, vidljivo je već pri prvom, nehotičnom pogledu po onima koji u crkvu polako dolaze. Promatrajući ljude – počevši od odjeće pa do načina na koji u crkvu ulaze, primjećujem veliki jaz između pristojnog i nepristojnog ponašanja – doličnosti i nedoličnosti odjeće – i poučenog ili nepoučenog vjernika po načinu kako se ponaša za vrijeme misnog slavlja. Upozoriti ponekad nekoga na neku nepravilnost nije ponekad ni poželjno pa niti dočekano s oduševljenjem. Svi ionako sve znaju, tako da govoreći samo upadate u opasnost da vas zamrze kao sveznalicu ili dobijete poneke ne baš lijepe epitete kojima vas okrste za tren oka, još dok niste niti stigli objasniti da ono na što upozoravate ne propisujete vi – nego crkveni dokumenti i crkveno učiteljstvo preporučuje svim svojim vjernicima.
„Onima kojima je više dano, više će se od njih i tražiti..“ – upozorava Sveto Pismo; i zbog toga više poučeni morate riskirati da postanete nepopularni među ljudima. Dolazak u crkvu zahtijeva jednu diskreciju i pristojnost koja ne odobrava tanke bretele, gola leđa, kratke hlače ili suknje, duboki dekolte, prevelike razreze ili ostale odjevne predmete koji su iskrojeni od mrvica materijala a ne pokrivaju ni jednu trećinu vašega tijela. Nije lijepo doći u crkvu obučen kao za plažu ili večernji izlazak. Crkva nije modna pista. Mjesto susreta s Bogom zahtijeva dostojanstvenost; u riječima, u ponašanju i u odjeći.
Tako se, uz žene, mogu primjetiti lijepo i dostojanstveno obučeni muškarci koji žvaču žvake, namiguju poznanicima ili se neprestano premještaju s noge na nogu. Ima i onih koji za vrijeme stajanja imaju na prsima prekrižene ruke – što nije primjeren stav, jer prekrižene ruke kod vašega sugovornika obično sugeriraju da ste mu dosadni i da želi rukama napraviti prepreku između sebe i vas. Zbog toga stav prekriženih ruku nije ni primjeren niti preporučljiv za sudjelovanje u otajstvu na koje smo došli. Ne stavljajte ruke u džepove ili na stražnjicu, one trebaju biti sklopljene ispred sebe ili oko visine struka.
Isto tako, kad dođete kod nekoga na rođendan – ne ostajete mu u predvorju kod ulaznih vrata – tako se ni u crkvi ne trebamo držati samoga ulaza ako na klupama ima dovoljno mjesta. Povlačenje određenih muških i ženskih osoba u sakristijski prostor ostavlja dojam određene ekskluzivnosti i separiranosti dotične gospode koja tamo odlazi iz ponekad neopravdanih razloga – jer crkva zjapi poluprazna, a u sakristijskom prostoru stiska se poveći broj vjernika. Zavirimo li u namjene koje ima sakristija – nećemo u njima pronaći preporuku o elitnom sklanjanju pojedinaca – nego svrhu prostora koji služi za oblačenje svećenika prije svete mise i mjesto na kojem će se osobno sabrati u tišini i molitvi – da dostojno pripravljen stane za oltar. Ona je i mjesto na kojem se oblače ministranti – koji također imaju pripravnu molitvu prije i zahvalnu nakon mise. U njoj još ima mjesta za zvonara, i to je sve. U općoj gužvi i priči, uz vrisku i smijeh, obično nemate prostora za ništa od navedenog i preporučenog – na žalost…
Euharistija je slavlje u kojem sudjeluje cijeli communio (zajednica), i trebamo prionuti u to zajedništvo, a ne se od njega udaljavati. Zbog toga i misno slavlje odgaja čovjeka za svjesnost prisutnosti osoba oko sebe, koje postaje potvrđeno u gesti pružanja mira – posvješćujemo si time zajedništvo na koje smo okupljeni. I naše stajanje i sjedenje odražava naše (ne)poštovanje obreda kojima prisustvujemo. Ne trebamo sjediti prekriženih nogu ili u polusjedećem stavu, oslonjeni laktom na koljena ili nogom na zid crkve. Prilikom pričesti valja polako i dostojanstveno hodati, nikako ne trčati i gurati se. Poslije pričesti se ne križamo, jer smo primili živoga Krista, nosimo ga u sebi. Ne naklanjamo se ni svetohraništu, jer je za vrijeme pričesti prazno. Klečimo na oba koljena prilikom „pretvorbe“, ako imamo dovoljno mjesta; ako ne, dovoljno je ostati sabrano stajati. Prilikom ulaska u crkvu kleknemo na desno koljeno do zemlje i prekrižimo se blagoslovljenom vodom – prisjećamo se svoga krštenja i pripadnosti Kristu. Na izlasku iz crkve ne moramo se ponovno križati blagoslovljenom vodom, jer nam je svećenik udijelio blagoslov Oca, Sina i Duha Svetoga, i otpustio nas u miru. Zato, ne stvarajući gužvu, poslije mise samo polako izađemo iz crkve. Hvale je vrijedno ostati koju minutu u miru, klečeći, i izreći svojim riječima osobnu zahvalu Bogu.
Čovjek je pozvan na cjeloživotno učenje. Nitko se od nas ne rađa toliko pametan da ne postoji ništa što ne bi mogao od drugoga naučiti, i sebe učenjem promijeniti. Mi ne možemo promijeniti svijet, ali svoj svijet možemo – mijenjajući sebe. U vremenu koje ima sve manje vremena – budimo znak vremena…
Osuditi i ocrniti čovjeka nije nikakva poteškoća. Staviti mu na leđa sve prave i krive grijehe, pa to začiniti dobrom pričom, postalo je nešto skoro pa normalno, bez da se upitamo, slušajući takve priče – koliko u njima ima (ne) istine. Sjetimo li se tada Riječi Božje koja iz Svetog Pisma opominje; „ Kako sudite, bit će vam suđeno.“ Koliko je čovjek – čovjek? 
lekosta
Pitanje koje često postavljam sebi, pitanje koje bih često voljela postaviti Vama.
