zupa duha svetoga nustar 7lekosta

SAKRAMENT POKORE

/in /by

SAKRAMENT POKORE

(OBRAĆENJA, ISPOVIJEDI, POMIRENJA ILI OPROŠTENJA)

Bliži se vrijeme velike ispovijedi. Tada se više ili manje pripremljeni za taj sakrament ispovijedamo da bismo vratili svojoj duši mir i krenuli u neki novi početak praćeni Božjom milošću. Postanak samoga sakramenta pokore ima svoj početak u samim počecima Crkve. Crkva se ne izjednačava sa svijetom ali je stavljena u svijet i s njime je u stalnom dijalogu. Razdor koji je nastao između Crkve i čovječanstva nastao je u srcu čovjeka. Mi tu ranu, u svjetlu vjere, nazivamo grijeh. Težnja Crkve je ponovno uspostaviti ravnotežu i pomiriti podijeljenosti – u svijetu, u Crkvi, u čovjeku. Pristup sakramentu pokore označava korijenitu promjenu srca, trajan i svakodnevan napor kojim se nastojimo pomiriti s Bogom, sa drugima i sa samim sobom. Temeljni zakon svih živih bića je zakon rasta. Taj zakon vrijedi i za čovjekov duhovni, moralni i kršćanski život. Obraćenje (metanoja) je nutarnja promjena svega čovjeka, koja ga iz dana u dan sve dublje prosvjetljuje i sve više suobličuje Kristu. Obraćenje i pokora sačinjavaju dio puta kojim čovjek nužno mora proći da bi ušao u zajedništvo s Bogom.

POVIJESNI RAZVOJ SAKRAMENTA POMIRENJA

Četiri su razdoblja sakramentalne forme sakramenta pomirenja:

  1. od 1. do 6. stoljeća – kanonska pokora
  2. od 6. st. do Tridentskog sabora – tarifna pokora
  3. od Tridentskog sabora do II. Vatikanskog sabora
  4. od Vatikanskog sabora do danas

Kanonska pokora

Iz prvih 200 godina Crkve ostalo je jako malo spisa po kojima bi bilo moguće točno rekonstruirati slavlje sakramenta pokore. Mali broj spisa i često alegorijski stil ne donose jasno način kako se obavljala ispovijed, niti odredbe biskupa koje bi pojasnile samu narav i trajanje pokore, iako znamo da teški grješnici nisu bili rijetki u prvoj Crkvi. U počecima Crkve sakrament krsta (krštenja), shvaćao se kao sakrament koji oprašta grijehe. Uskoro se javlja potreba za mijenjanjem takvog shvaćanja jer poneki pojedinci poslije krštenja čine velike grijehe i javlja se potreba sakramentalnog izmirenja nakon krštenja. Takvi grješnici nazivaju se lapsi ili pali. Nicejski sabor određuje lapsima 10 godina pokore i to : 3 godine kao audientes ( oni su napuštali crkvu poslije čitanja Božje Riječi), 5 godina kao prostrati ( oni koji su poslije propovijedi ostali klečeći ili prostrti, dok bi se ostali vjernici molili za njih ), te 2 godine kao constitentes (oni su mogli prisustvovati cijeloj misi ali nisu mogli prinositi darove  niti se pričešćivati).

Oznake  kanonske pokore:

  1. objekt pokore bio je teški grijeh (idolopoklonstvo, ubojstvo, preljub, teška krađa)
  2. ona je neponovljiva (pristupa joj se jednom u životu)
  3. javna (da je svi vide)
  4. povlačila je za sobom doživotne pokorničke zabrane (npr. zabrana ženidbe, zabrana doživotnih bračnih odnosa do smrti, zabrana bavljenja trgovinom ili ulaska u klerički stalež…)

Pokorničke zabrane bile su vrlo teške. Zbog tako strogih propisa sakramentu pokore nije se pristupalo sve do pred kraj života. Sve je manje ljudi pristupalo takvoj pokori a sakrament je zapao u krizu  već u samim svojim počecima. Odrješenje je podjeljivao biskup nakon izvršene pokore poslije kojega je pokajnik ponovno svečano uveden u crkvu. U Rimu se to događalo na Veliki četvrtak. Navedena se stroga pokornička praksa prvih stoljeća može shvatiti samo u svjetlu gorljivog iščekivanja ponovnog Kristovog dolaska, no kada je ona polako počela zamirati, i sama se pokornička praksa morala mijenjati.

Tako se krajem 6. i početkom 7.st. javlja tarifna pokora.

zupa duha svetoga nustar 7lekosta

NAŠE JE PRAVO IZABRATI

/in /by

Nalazimo se pred ponovnim izborima za Hrvatski Sabor. Na njima se odlučuje o našoj budućnosti i budućnosti naše djece, tako da je pred nama odgovoran zadatak; dobro promisliti koga ćemo zaokružiti i kome ćemo pokloniti svoje povjerenje. Dužnost katolika, kao građana Republike Hrvatske, svakako je izići na izbore i glasati u skladu sa vlastitom savješću.  Neodgovorno se ponašaju oni koji govore da se njih izbori nimalo ne tiču. Izlazak na izbore je naše građansko pravo i kršćanska dužnost.

Katekizam Katoličke Crkve izričito naglašava da vjernici trebaju aktivno sudjelovati  u javnom životu i svim pitanjima koja se tiču općeg dobra njenih građana. Briga za opće dobro mora se povjeriti najboljima. Zbog toga je važno poznavati stranke koje izlaze na izbore i njihove programe. Po kakvim se pravilima  tada trebamo ravnati želimo li glasovati kao katolici i promicati vrjednote po kojima živimo? Kojim kriterijima se ravnati pri prosudbi i izboru stranaka i programa? Mislim da je najpametnije ravnati se onim kriterijima po kojima živimo.  Logično je da vjera, ukoliko se doista živi, postaje najsavjesniji kriterij društvenog i političkog života. Po toj logičnosti glas vjernika uvijek je glas osobne savjesti i moralnosti, onoga što je sam Bog upisao u njega. Zbog toga neće biti teško odabrati.


Glas vjernika uvijek će biti glas ZA:

– stranku koja brani i štiti ljudski život, od začeća do naravne smrti
– koja podupire demografski razvoj svoje zemlje
– koja promiče dostojanstvo braka i obitelji, i pravo roditelja na cjelovit odgoj svoje djece
– stranku koja se zalaže za slobodni izbor vjerskog odgoja i vjeronauka u školi
– koja potiče pravo na zaposlenost, dostojanstveno vrednuje ljudski rad, osigurava svakome pravo na primjeren dom, na dječji dodatak i porezni sustav koji djeluje u korist obitelji, kulture i općeg dobra
– stranku koja se zalaže za neradnu nedjelju
– i poštovanje svekolike Božje prirode
– koja zagovara socijalnu pravdu, solidarnost i supsidijarnost u korist općeg dobra svih građana
– vjernik će svoj glas dati onome koji se zalaže za mir
– i za cjelovitu istinu o hrvatskoj prošlosti, Domovinskom ratu i braniteljima…
 

Glas vjernika biti će glas PROTIV:

– droge, ovisnosti, korupcije, pornografije i prostitucije
– protiv istospolnih bračnih zajednica…

Stječe se dojam da su katolici manjina u hrvatskom društvu, uvijek na samim marginama društvenog života a ne bi trebalo biti tako. Aktivno uključenje u izgradnju suvremenog hrvatskog društva nije lagano, pogotovo ako imamo na umu komunistički sustav iz kojega smo izašli. Postoji li u nama još uvijek trag straha? Osjećamo li se kao vjernici laici – ravnopravnim građanima? Može li nam povijest biti najbolja učiteljica života? Znamo li učiti na greškama?

Predstojeći izbori događaju se na povijesnoj prekretnici ulaska u europske integracije i oblikovanja pravnog ustroja koji će dugoročno odrediti društveni razvoj i vrijednosno ozračje naše zemlje. Dani koji su pred nama su dani novoga i odlučnog početka. Dobro je uvijek krenuti iznova; sa novim zanosom za Boga, čovjeka i cjelokupno društvo u kojem živimo.

Crkva nas zato potiče „ Izađimo na izbore i molimo za svoju domovinu!“.

zupa duha svetoga nustar 7lekosta

Noć ljudske gluposti

/in /by

bundevaVećina stanovništva u našoj zemlji  izjasnila  se pripadnicima katoličke Crkve. Ako slučajno prođete tom istom zemljom večer uoči Svih Svetih vidjet ćete na bezbroj prozora izdubljene bundeve i u njima zapaljene svijeće, kraj njih obično leti poneki šišmiš, glava od vampira ili vještica koja jaši na metli….

Gledajući sve to pitam se koga predstavljaju te bizarne figure koje obično plaše malu djecu i kojima ih u bajkama plaše pisci. One su simbol zla. Nikada nisam pročitala ni jednu bajku ili priču o dobroj vještici, ili dobroćudnom vampiru koji pije ljudsku krv..Brr…Pa djeca ne vole niti pričati o tome. A što rade naši odrasli.

Večer uoči blagdana Svih Svetih umjesto da se sjećaju svojih pokojnika u molitvama oni se valjda plaše tih istih mrtvih pa prozore ukrašavaju poganskim simbolima.  Ne samo da to rade sami, nego ustrajno posljednjih godina tome uče svoju djecu. I ne samo oni, nego i tete u vrtićima kao i nastavnici u školama. Čak i domaće zadaće imaju na temu  Noći vještica?

Čiji mrtvi su vješci???  Moji, vaši, susjedovi…???  Kakav primjer dajemo svojoj djeci? Kakvi smo katolici ako vjera kojom smo kršteni i u kojoj nas je Krist otkupio svojom smrću i svojom pobjedom na križu nije dovoljna da ovakvim glupim, stranim novotarijama kažemo NE! Neka naše odbijanje svjedoči našu vjeru. Nismo mi nekakvi ostaci mračnoga srednjega doba pa da u tom duhu prohujalih, mračnih stoljeća odgajamo svoju djecu. Ne budimo kultura tikvi i praznih bundeva koja slavlje Noći vještica pokazuje kao najljepši primjer ljudske gluposti!

Iz samoga Rima Noć vještica je okarakterizirana kao opasni, antikršćanski praznik. Crkva zbog toga poziva roditelje da svoju djecu odvraćaju od slavljenja toga poganskog običaja koji slavi strah i okultno a veliča magiju i smrt.

Katolička Crkva je zbog toga u noći uoči Svih Svetih uvela „Noć otvorenih vrata“ i poziva sve da joj se pridruže u molitvi za pokojne i klanjanju pred Presvetim Sakramentom.

Molimo za svoje drage pokojne. Molimo i za prazne“ tikve i bundeve“ naših vjernika.

zupa duha svetoga nustar 7lekosta

Blagdan Svih Svetih i Dušni dan

/in /by

Bogu kojemu sve živi!

Blagdan Svih Svetih je svetkovina cjelokupne Crkve. Slavlje  ovoga blagdana preteču nalazi u slavljenju blagdana svetih mučenika koji se počeo slaviti na kršćanskom Istoku prve nedjelje poslije Duhova, kojemu se poslije dodaje i spomen ostalih svetih. Postoje svjedočanstva o tri datuma slavlja ovoga blagdana (prva nedjelja poslije Duhova, 13. svibnja i petak u vazmenoj osmini), sve dok konačno nije određen da se slavi 1. studenoga.

Toga dana  slavimo sve one koji su po Kristovoj Crkvi dospjeli do nebeske slave, do nebeskog Jeruzalema i od njih molimo zagovor. Oni su proslavljeni udovi Crkve koji su životno povezani s članovima Crkve na zemlji. Po svome krštenju  postajemo  „kraljevsko svećenstvo i dio svetoga naroda“ koji je pozvan na istu slavu s njima. Ovdje na zemlji sveti smo jer smo članovi Crkve koji su kršteni u ime Trojedinog Boga – Oca, Sina i Duha Svetoga i u svima prebiva Duh Božji.

Vjerujemo da Crkva postoji u tri stanja; Crkva zemaljska koja putuje ovom zemljom, Crkva nebeska u kojoj su blaženici koji gledaju lice Božje; a vjerujemo i da postoji Crkva sastavljena od onih koji su otišli sa ove zemlje ali još nisu dospjeli do Boga – oni se čiste da bi mogli dospjeti u zajedništvo s njim.

Pozvani smo moliti za svoje,ali i za  sve pokojne.Vjerujemo da sveci na nebu mogu moliti za nas ako im se utječemo i molimo njihov zagovor. Oni su nam uzori jer su svojim životom svjedočili Kristovu milost po kojoj se Bog proslavio po njima. Časteći njih mi častimo Boga koji im je darovao milost po kojoj su mogli činiti herojska djela kršćanske ljubavi. U isto vrijeme oni su najbolji primjer kako surađivati s Božjom milošću. Ovdje na zemlji mi častimo i štujemo svete ne kao neka božanstva, nego ih častimo kao osobe u kojima je Kristova milost djelatna. Čašćenje svetaca uvijek je i hvala i pohvala samome Bogu.

Svi oni koji žive u Božjoj milosti – sveti su.

Svi oni blaženici koji gledaju lice Božje – sveti su.

Neke od njih je Crkva proglasila svetima. Jasno je da postoji puno više onih neproglašenih negoli proglašenih svetaca.

Blagdan Svih Svetih na najljepši način svjedoči povezanost te nebeske i zemaljske crkve  koju nalazimo i u riječima molitve:

„Danas slavimo tvoj sveti Grad, svoju domovinu, nebeski Jeruzalem; ondje te zauvijek hvale preobraženi udovi Crkve, naša braća i sestre u slavi; onamo u vjeri i mi putujemo, ohrabreni njihovim zagovorom i primjerom.“

Naša je Crkva znak među narodima, vjerodostojna zbog svoje svetosti. Čašćenje svetih crkveno učiteljstvo smatra dopuštenim i korisnim, ali ne naučava ga kao obvezu za pojedinca. Kanonizirani (proglašeni) sveci jesu stvaralački uzori svetosti koja je dana određenim pojedincima kroz povijest. Ta uzornost može povijesno izblijedjeti ili iznova ojačati – to nam pokazuje prestanak čašćenja nekih svetaca, pa i njihov nestanak iz popisa svetih. Ipak, jednom proglašeni –  čašćeni ili zaboravljeni oni su i dalje sveti jer je Crkva nezabludiva u svojim odlukama. Kad se prizna „uzornost“ nekog sveca govorimo o čašćenju ili „kultu dulije“, za razliku od klanjanja ili „kulta latrije“ koje pripada jedino Bogu.

Pomolimo se, zatražimo zagovor, pronađimo  svoje uzore među svecima i slijedimo njihove primjere – svojim životom svjedočimo i nasljedujmo Krista svjesni da se niti u jednom vremenu sveci ne rađaju – svecem se postaje.

SPOMEN SVIH VJERNIH MRTVIH – DUŠNI DAN

Prvi spomen ovog blagdana nalazimo još u 7.stoljeću. Pravi začetnik ovoga blagdana bio je redovnik, sv. Odilo, opat benediktinskog samostana Cluny. On je između 1000. – 1008.g. odredio da se nakon dana Svih Svetih slavi i spomen svih pokojnih. Tako je na izvrstan način povezao dva sukladna blagdana – Sve Svete i Dušni dan.

Današnje vrijeme skoro je potpuno poistovjetilo simboliku ta dva dana, jer duše odlaze u nebo; svete po svome krštenju – jedne gledaju Boga u lice a druge čekaju susret s Njim. Boravak u Nebeskom Kraljevstvu koji već sada uživaju sveti, težnja je i cilj koji želimo da uživaju i naši pokojni, a svršetkom svoga života i svi mi. Možda baš radi toga oba dana posvećujemo  obilasku grobova svojih mrtvih na kojima se molitvom utječemo Bogu za spas njihovih duša. Duše koje su ostavile ovaj zemaljski svijet i preselile se u vječnost trebaju našu molitvu.

Već od samih početaka civilizacije čovjek je pokazivao određeno poštovanje posmrtnim ostacima svojih umrlih. Različiti oblici grobova svjedoče o čovjekovoj svijesti vlastite ograničenosti i o njegovom odnosu prema smrti. U svim religijama grob je simbolična veza između svijeta živih i svijeta mrtvih. Grob tako postaje  veza ovozemaljskog i zagrobnog života.

Grob u kršćanstvu ima veliko značenje. Od samih početaka kršćani hodočaste na Isusov grob, a kasnije i na grobove apostola i svetaca, što se zadržalo do današnjih dana. Prvi kršćani su se okupljali u katakombama i na grobovima svetaca i slavili euharistiju. Grobovi su se označavali kršćanskim simbolima, najčešće križem, a vrlo često su se iznad grobova apostola i svetaca gradile crkve. Grob je na taj način izražavao vjeru u uskrsnuće i vječni život, a istovremeno je i iskazivao počast preminulom, kao i dostojno vrednovanje njegova života i svetosti te apostolskog rada i svjedočanstva vjere u Krista. I danas su groblja sastavni dio naše kulture i života.

Odlazak na grob dragog pokojnika znak je ljubavi koja ne završava ovdje nego traje sve do susreta u Kraljevstvu Nebeskom.

Kako je toga dana dopušteno svim svećenicima slaviti tri mise: jednu po papinoj nakani, drugu po vlastitoj i treću za sve pokojne – pronađimo vremena bar za jednu i posvetimo je onima koji više nisu sa nama.

zupa duha svetoga nustar 2

Nedjelja – dan kršćanskog kulta

/in /by

Nedjelja – prvi dan u tjednu. Dan kršćana. Danas tako osporavana i zloupotrebljavana za iskorištavanje radnika i stjecanje veće materijalne dobiti. Idealna za stvaranje novih generacija koje će polako ali sigurno svoju osobnu vjeru zaboraviti. Ono što ne živiš i ne prakticiraš – zaboravljaš. I polako postaješ neki novi čovjek sa obrnutim mjerilima životnih vrijednosti, nesvjestan da od slobodnog čovjeka ponovo počinješ  bivati  rob.

Nedjelja kao dan kršćanskog kulta postoji od samih početaka kršćanstva. Dies solis – Dan sunca – koji su slavili pogani prenesen je na nedjelju i označavao je samoga Krista uskrsloga – novo sunce koje se rodilo za spas svijeta.

Prvi kršćani u početku slave i subotu i nedjelju. Vrlo brzo potpuno napuštaju slavljenje subote kao simbola Staroga zavjeta i prihvaćanjem nedjelje označuju početak Novoga zavjeta, novog Isusovog svijeta. I u Barnabinoj poslanici nedjelja je istaknuta kao dan radosnog sjećanja na uskrsnuće. Sveti Jeronim ističe da je nedjelja dan kršćana koji se razlikuje od židovskog blagdana – subote, kojim su oni zahvaljivali Jahvi za velika djela (egipatsko ropstvo). I Isus je suboti priznavao religioznu važnost ali se suprotstavljao farizejskim pretjerivanjima. U mnoštvu  židovskih zapovijedi i zabrana bilo se običnom čovjeku vjerniku teško snaći. Isus ustaje protiv svih koji licemjerno slave Boga na uglovima..“jao vama, farizeji..“.

Pavao govori o suboti kao o danu priprave; Kol 2,16   „Prema tome, neka vas nitko ne osuđuje  zbog jela ili pića, ili zbog godišnjih blagdana, ili mlađaka, ili subota!“. Svi Židovi koji su do obraćenja slavili subotu nisu, po sv.Pavlu, činili nikakvo zlo, samo su obdržavali zapovijedi  Zakona.

Mnogi kršćani u počecima kršćanstva  bili su robovi. Za njih je jako teško, skoro nemoguće bilo odvojiti vrijeme za euharistijsko slavlje.  Milanskim ediktom cara Konstantina 313.godine kršćani dobivaju slobodu a time i vrijeme odmora. Odmor je bio usredotočen na slavljenje euharistije. Ona je bila predokus vječne sreće i predokus vječnoga života u Kraljevstvu Božjem.

Krist je uskrsnuo u dan poslije subote, u nedjelju. Nedjelja je dan Kristova uskrsnuća. Time ona postaje prvi i najvažniji dan u tjednu (Dj 27).

Drugi vatikanski sabor naglašava važnost nedjelje i susret s Kristom u euharistijskom slavlju. Nedjelja je dan sjećanja na Božja djela koja su dovršena Kristovim uskrsnućem ali je i dan iščekivanja Kristovog drugog dolaska. Time nedjelja poprima eshatološki karakter, predokus budućih vremena. Sveti Ambrozije kaže da će „nedjelja biti dan kada će uskrsnuti Kristovo tijelo – kršćani“.

Budimo stoga dio toga Tijela i nedjeljnom svetom misom slavimo Isusovo uskrsnuće, izrazimo svoju pripadnost Crkvi, javno svjedočimo svoju vjeru i pokažimo da smo dio Božje obitelji.

zupa duha svetoga nustar 6

Grijeh kao osobna čovjekova krivnja pred Bogom

/in /by

Iskustvo gijeha je samo i isključivo ljudsko iskustvo. Čovjek  je stvoren kao slobodno biće i u toj svojoj slobodi može Bogu reći NE. To je blagodat ali i rizik koji ta sloboda donosi. Zašto čovjek griješi? Griješimo li samo iz vlastite slabosti, iz nutarnjeg nagona, iz želje za sebičnim osobnim dobrom.. Grijeh uvijek ostaje jedna velika tajna koja se rađa u srcu čovjeka.

Nalazimo se u korizmenom vremenu koje nas poziva na obraćenje, pokoru i djela milosrđa. Obratiti se znači ući u svoju nutrinu i susresti se sa svojom savješću ,sa svim onim dobrim i manje dobrim koje nosimo u sebi. Priznanjem krivice i oprostom zadobijamo Božje milosrđe koje nam se daruje kao nezasluženi Božji dar, koje nam je potrebno da bi rasli u ljubavi. Čovjek ne može živjeti bez Boga jer je stvoren za njega. Život bez Boga je pakao. Osobni pakao stvaramo si sami ne priznajući vlastitu griješnost. Grijeh nas tako udaljava od Boga i ljubavi Božje. Priznati grijeh znači osloboditi svoju savjest teškog tereta i ponovno pronaći put koji nas vraća k Bogu i njegovoj ljubavi.

I Sv. Pismo nas opominje:

„Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama. Ako priznamo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan:otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde“( 1 Iv 1,8-9).

Tko može zgriješiti:

1. grijehe može činiti samo čovjek koji je vjernik- on se slobodno i svjesno okreće od Boga

2. čovjek koji nije vjernik ne može zgriješiti – on čini zlo – prema čovjeku, jer u sebi ne nosi religioznu dimenziju i nije okrenut ka transcedentnom.

U čovjeku se javlja osjećaj krivice sviješću da se:

1. slobodno odlučio protiv Boga – podložio stvorenju a ne Stvoritelju

2. da se pobunio protiv vlastitog Stvoritelja i zanijekao njegovo postojanje

3. da je odbacio Božju ljubav

4. prekinuo zajedništvo s Bogom

Grijeh  nosi pečat:

1. neizbrisivosti – u čovjeku se javlja osjećaj krivnje ili grižnje savjesti koja je psihološka reakcija na učinjeni grijeh

2. nanesena šteta traži zadovoljštinu – čovjek nikada sam sebi ne može oprostiti krivnju – prašta mu je Bog – u ispovijedi

Obraćenje se događa u Crkvi i po Crkvi, u sakramentu ispovijedi. Veliko je blago savjest koja ne tišti čovjeka. Cijeli kršćanski život je poziv na obraćenje. To je unutrašnji obrat duha i cijeloživotni rad na svojim slabostima; osobna borba sa samim sobom. Ono je krik slobodnog čovjeka koji Bogu govori DA..

zupa duha svetoga nustar 7lekosta

TREĆA TRIBINA – OSVRT

/in /by

O RADU I SLOBODNOM VREMENU

Tribina koja je održana 16.03.2011.g. imala je zanimljivu temu koja se dotakla pitanja rada i slobodnog vremena suvremenog čovjeka koju je sa kršćanskog stajališta predstavio doc.dr.sc. Ivica Raguž. Dr.Raguž je  profesor na KBF-u u Đakovu i predsjednik dviju katedri: Katedre dogmatske teologije i Katedre osnovne teologije. Osim toga dr. Raguž je urednik filozofsko- teološkog časopisa „Diacovensia“ i urednik međunarodnog teološkog časopisa „Communio“. Osnivač je Udruge katoličkih intelektualaca i više godina njen predsjednik a sada duhovnik te iste udruge. Isto tako iza dr.Raguža su mnogi objavljeni znanstveni članci, zatim nekoliko knjiga i zbornika. Uz preveliku osobnu zauzetost dr.Raguž pronašao je vremena i zajedno sa župnikom S.Vranjkovićem proslavio svetu misu poslije koje je održao tribinu.

Svoje izlaganje je podijelio u tri dijela. U prvom dijelu dr.Raguž progovorio je o dokolici kao izvornoj hrvatskoj riječi koja je iščezla iz upotrebe u našem jezičnom obzorju. Nestankom same riječi pogođena je i sama stvarnost koju ta riječ označava. Nije li nam govor o dokolici besmislen sada, kada živimo u ozbiljnim vremenima koja stavljaju naglasak na zaradu? Nije li i sam govor o dokolici slika besposličarenja i nekorisnosti za društvo i bližnjega?  Uvriježena slika „spasa u radu“ biva pogođena i samim govorom o besposlenom dokoličarenju. Na kakav način zaposleni čovjek shvaća i razmatra dokolicu?

Postavivši pitanja  kojima nas je uveo u temu, dr. Raguž je prešao na drugi dio koji se odnosio na tvrdnju da je današnji moderni čovjek, čovjek rada i koristi. Uz rad,riječ koja mu danas postaje jako važna jest „slobodno vrijeme“, u kojemu oslobođen rada na radnom mjestu, čovjek svoje slobodno vrijeme posvećuje radu na onim stvarima za koje nije imao vremena tijekom tjedna. Tako nam nedjelja više nije gozbeni Dan Gospodnji na euharistijskom slavlju, nije niti dan u kojem blagujemo u miru sa vlastitom obitelji, nije ni dan za drage i voljene ljude niti pomoć bližnjemu bez koristi, nego postaje „radna“ više nego ijedan drugi radni dan u tjednu. Kršćani više nemaju vremena blagovati sa bližnjima, više se ne posjećuju i ne pronalaze razloga za slavlje.Postaju moderni radni ljudi koji nemaju i ne znaju pronaći ni razlog a ni smisao za slavlje. Nova mjesta na kojima se odvijaju slavlja nisu više crkve. Nove „katedrale“ postaju nam tako veliki trgovački centri u kojima nalazimo sve što nam je potrebno da bismo se mogli „potvrditi i proslaviti“ kao potrošači. Tako slaveći zaboravljamo sebe.

Čovjekovo dostojanstvo ne smije biti nikada svedeno samo na rad i korist, jer čovjek je puno više od obične radne snage, on je sama „slika Božja“ što prečesto zaboravljamo.Dr.Raguž je kroz prva dva dijela  pokazao okupljenima važnost dokolice i rada, a isto tako ih uveo u pojam slavlja i važnosti koju ima slavljenje toga slavlja za vjernika, slavlja koje nadilazi koristi i interese; nedjeljnog slavlja u kojem se prisjećamo muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova. Slavljenje nedjelje je dan uzajamnog dijeljenja zajedničke hrane blagovane od nebeskog Oca, koji se besplatno; iz ljubavi i u ljubavi daruje svima.  Takvo slavlje je događaj za svakoga vjernika i, uzevši udjela u tom slavlju, kršćanin cjelovito potvrđuje samoga sebe. U slobodno izabranoj slobodi i u beskorisnosti slavimo Boga ljubavi, jer samo onaj tko zna istinski slaviti zna i dokoličariti, i obrnuto.Pokušajmo živjeti svjesni korisnosti svakodnevnog rada jer nam je nužan za život, a u sebi trajno izgrađujmo iskonsku potrebu rasta duha i duše prema beskrajnim prostranstvima beskorisnog Boga: Boga, koji nas ljubi bez koristi; Boga koji je za nas šest dana stvarao „a sedmi dan počinuo od sveg djela što ga učini.

“(Post 2,2). Odmarao se Bog, pošto je stvarao..  Čini i ti tako…stvaraš li, zastani i proslavi Gospodina, jer dan  ti je darovan ..i svaki ti je dan novi dar…

zupa duha svetoga nustar 7lekosta

DRUGA TRIBINA – osvrt

/in /by

DUH SVETI U TEOLOGIJI I ŽIVOTU SVETOGA PAVLA

Na drugom predavanju koje se održalo 18.02.2011.g., poslije večernje svete mise, župa Nuštar ugostila je dr.sc. Ivicu Čatića, profesora na KBF-u u Đakovu i višeg asistenta pri Katedri Svetoga pisma Novoga Zavjeta. Dr. Čatić je svećenik Srijemske biskupije i župnik u Petrovaradinu. Veliki broj vjernika imao je priliku poslušati izlaganje na kojem je dr.Čatić pokušao približiti samo djelić teologije svetoga Pavla kroz djelovanje Duha Svetoga.

U Djelima apostolskim, koja su svojevrsno „peto evanđelje“ opisan je životni put najpoznatijeg obraćenika,svetoga Pavla, koji poslije osobnoga susreta sa uskrslim Kristom ostavlja svoj „stari život“ i počinje jedan potpuno novi, u kojemu simboličnom gestom mijenja i ime. Savao – gorljivi i neumoljivi progonitelj kršćana postaje Pavao –  najrevniji Kristov apostol poslan da pronosi evanđelje po svem svijetu.Pavao nije samo utemeljitelj kršćanstva; primivši dar Duha Svetoga i ojačan njime on na svojim putovanjima  donosi Radosnu Vijest i Židovima i poganima. Dr. Čatić osvrnuo se u svome izlaganju na veliku ulogu Duha Svetoga u čovjekovom životu koji je vidljiv u djelima iz ljubavi. Onako kako majka privija dijete; zaštitnički, nježno i ljubeći ga bez puno riječi, tako nas ljubi raspeti i uskrsli Krist. Sva djela duhovnog i tjelesnog milosrđa nije nam moguće činiti bez pomoći Duha. Istaknuvši tako ljubav koja djeluje uvijek u „suradnji“sa Duhom Svetim, dr.Čatić naglasio je da je  i sveti Pavao sam sebe odgajao za tu suradnju u ljubavi iz ljubavi. Isto tako, na nju je pozvan i svaki kršćanin.

Obratiti se, ući u nutrinu svoje duše i spoznati sve u čemu griješimo nije ni jednostavno niti lako. Potrebno je „umrijeti grijehu“ da bismo živjeli „u Kristu“. Uskladimo stoga svoje misli, riječi i djela da postanemo ljubljena djeca Božja. Krenimo Kristovim putem koji vodi u život i pri tome ne zaboravimo „da i najduži put počinje prvim korakom“…

zupa duha svetoga nustar 7lekosta

PRVA TRIBINA – osvrt

/in /by

„ BOŽIĆNO VRIJEME RAĐA SE U DUŠI“

Na prvoj održanoj tribini gost predavač koji nas je počastio svojim dolaskom bio je doc.dr.sc. Drago Tukara, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu i sadašnji kancelar nadbiskupa Marina Srakića. Više godina obnašao je dužnost predsjednika biskupijskog  Povjerenstva za mlade u Đakovačko-osiječkoj nadbiskupiji.

Dr.Tukara u svome izlaganju progovorio je o izvjesnoj pripremi duše i duha u isčekivanju misterija otajstva koje se dogodilo u betlehemskoj štalici. Taj događaj  obavijen tajnom, skrovit i jednostavan promijenio je sliku svijeta i ušao u taj isti svijet, da se svijet vjerujući, po njemu spasi. Dr.Tukara osvrnuo se na kršćansku nadu koja treba stremiti ka nebeskome, svijesna da taj put počinje promjenom koja se događa u duši koja uzdiže duh iz ove zemaljske stvarnosti ka nebu. Predavač je istaknuo da je veoma važna osobna nakana i vlastita odluka o tome koliko se svatko od nas sam može potruditi promijeniti se i tu svoju odluku provoditi u djelo. Naravno, za tu promjenu najvažnija je ljubav.. jer Bog je ljubav. Bog se rodio kao čovjek iz prevelike ljubavi prema čovjeku, jednak sa tim istim čovjekom u svemu, osim u grijehu. Svojim rođenjem ušao je u našu stvarnost i dao nam za dar samoga sebe.

Dopustimo zbog toga i mi da nas se dotakne rođenje bespomoćnog djeteta, da  više ljubeći postajemo savršenija djeca Božja okrećući svoje lice k Bogu, odbacujući djela tame. Ta promjena ne treba imati svoj određeni trenutak, datum ili vrijeme; nastaje spontano, ona za svakoga od nas ima isti početak – ne može početi dok nam ne dotakne dušu…

zupa duha svetoga nustar 2

Tribine o kršćanskoj mudrosti

/in /by

Vjerske dužnosti i prava kršćanina

Zahvaljujući velikoj zauzetosti našega župnika vlč. Slavka Vranjkovića i apsolventici na petoj godini teologije, a u  iskrenoj želji da se vjernicima  više približe temeljne istine kršćanske vjere i sve bogatstvo koje se uvijek iznova može pronaći u Riječi Božjoj onome koji je traži, pokrenute  su tribine, koje vjernici imaju priliku poslušati u večernjim satima poslije svete mise u župnoj crkvi Duha Svetoga u Nuštru.

Koje i kakve dužnosti i prava imaju katolici prema svojoj vjeri? Koja im je moralna obveza? U svim je povijesnim razdobljima vjernik imao pravo i dužnost svoju vjeru upoznati, izvršavati je i priznavati – osobito u određenim, pa i posebno teškim situacijama, sve do mučeništva.

Dužan je svoju vjeru čuvati, braniti i širiti sukladno zahtjevima svoga poziva i poslanja u životu. Dužan je svoju vjeru sprovoditi u praksu prema nauku i zahtjevima Katoličke Crkve. To je teška dužnost svakoga od nas. Upoznavanje vjere događa se unutar kulturne sredine u kojoj se dotični vjernici nalaze. Pozvani na zajedništvo  ugradimo život  na čvrstu stijenu koja se temelji na Riječi Božjoj, izgradimo osobnu sigurnost u vjeri i svjedočimo radost na koju smo pozvani . Ne zaboravimo, Evanđelje jest Radosna Vijest koja je upućena svakome, baš svakome od nas!

 

Posvijestimo si i upamtimo:

  • kršćanin je dužan  produbljivati svoje vjersko znanje permanentnom formacijom
  • upoznavanje vjere spada među prve i najvažnije njegove dužnosti
  • protiv te dužnosti teško ogrješuje onaj koji vjeru, svojom krivnjom ili uopće ne poznaje ili veoma slabo
  • onaj katolik koji redovito zanemaruje nedjeljne propovijedi teško griješi, kao i onaj koji svoju vjeru ne oživljuje i ne produbljuje na neki drugi način (razmišljanjem, razgovorom s upućenima u vjeru, čitanjem..)

Prilika za jedan novi rast u vjeri  pružila se svim župljanima kroz tri tribine koje su održane do sada i na koje se odazvao veliki broj vjernika. Nadajući se i dalje  dobrom odazivu i podršci, tribine će se odvijati prema dogovoru sa predavačima, a biti će najavljivane na svetim misama.