Archive for category: Zlatine teme

Sveti Ivan Nepomuk je češki svetac i mučenik. Rodio se oko 1345 g. u češkom mjestu Pomuku (Nepomuku), po kojem je i dobio naziv. Bio je doktor crkvenog prava, te generalni vikar praškog nadbiskupa.

Povijest ga pamti kao glasovitog propovjednika koji je obratio stotine izgubljenih nevoljnika. U žaru svoga poziva i poslanja bio je dovoljno hrabar da se suprotstavi kralju, koji ga daje zatvoriti, potom mučiti, te poslije svega baciti u rijeku Vltavu s Karlova mosta 1393. Na mnogim mostovima u Europi ali i u našim krajevima nalazi se kip svetog Ivana Nepomuka. Prema legendi, sveti Ivan Nepomuk bio je ispovjednik svoje kraljice, te nije htio ono što mu je ispovjedila izdati kralju.

To je bio osnovni razlog zbog čega ga je kralj dao pogubiti. Zbog čuvanja ispovjedne tajne proglašen je mučenikom i svecem. Bio je pravi branitelj Crkve. Njegov kip tako možemo prepoznati po prstu koji drži na ustima, kojim simbolično prikazuje važnost šutnje i dužnost čuvanja povjerene tajne.

Blaženim ga je proglasio papa Inocent XIII. 1721., a svetim papa Benedikt XIII. 1729. godine. Zaštitnik je od kleveta, odavanja i čuvanja tajni, valjane ispovijedi, te graditelja mostova.

16. svibnja Crkva slavi blagdan svetog Ivana Nepomuka. Vrjednote za koje je živio i umro i danas su jednako vrijedne. Po primjeru sveca „šutnje“ stavimo si ponekad sami prst na usta, jer šutnja donosi više ploda nego bezbroj nepromišljeno izgovorenih riječi.

Na uskrsni ponedjeljak dva učenika odlaze iz Jeruzalema. Na putu za Emaus pridružuje im se Uskrsli Gospodin. I dok im je govorio i tumačio Pisma gorjelo im je srce, ali ga nisu prepoznali. Izgubili su nadu. Tuga im je zatvorila oči, sve do trenutka kada je razlomio kruh. Tada prepoznaše Gospodina u putniku koji ih je pratio na putu. I njihova radost postade neizmjerna.

Isus silazi s neba da bi putovao s čovjekom, dok čovjek svoj put podređuje nebu. Noseći u srcu najveću vijest koja je ikada dana svijetu, radosnu vijest na koju se oslanjaju nade ljudskog roda za vrijeme i za vječnost! Isus je živ! Putem za Emaus kroči cijeli svijet! Gospodin je otvorio Božje putove na zemlji, i palom čovjeku vratio nadu!

Osvijetlati misterij smrti, a potom se i teološki osvrnuti na sam fenomen smrti kao konačni kraj čovjekova bivstvovanja na zemlji, predstavlja određenu poteškoću, jer smrt je nepoznanica svima nama. Ovo korizmeno vrijeme u koje smo polako ušli, a koje nas uvodi u događaj Kristove smrti na Veliki petak, nameće uvijek iznova pitanje smrti kao jedno od egzistencijalnih pitanja koje si čovjek postavlja, dovodeći ga u konačnici do Kristova križa, i nade, koju čovjek pronalazi u njemu. Na Kristovom križu, na kojem smrt nema posljednju riječ, počinje za vjernika život.

            Patnja i smrt su uvjet ljudskosti. Bez boli, patnje i smrti čovjek bi bio samotni Bog ili beživotna materija. Ne bi, kao takav, imao potrebe ni za kim i ni za čim, niti bi, kao takav, bio sposoban ljubiti Boga ili čovjeka. Upravo radi vremena koje mu je darovano svjestan je vremenske, ali i svoje osobne prolaznosti. I to ga nagoni da živi što kvalitetnije i kvantitetnije, kao slobodno i ljubljeno Božje biće. Traganje za Bogom ili onostranošću traje od samih početaka čovječanstva. Svaka religija u sebi nosi pečat traženja za smislom osobnoga kraja, vlastite smrtnosti. Ako bismo uspjeli zamisliti svijet bez smrti, morali bismo se dobro potruditi da budemo bolji stvoritelji od Stvoritelja ovoga svijeta. Zato je svaka težnja za izbjegavanjem smrti, težnja za definitivnom smrti ljudskosti. U samome činu potpunog ljudskog predanja smrti, postaje vidljiva djelatna ljubav kojom Bog spasava svoje ljubljeno biće. Jedini odgovor smrti koji je i sam Bog mogao dati – bilo je predati se ništavilu i zlu – i pobijediti ga na križu. U tome se očitovala sva mistika (ne)logičnosti; Stvoritelj stavlja sam sebe u svoje granice, prepušta se prostoru u kojem nema ovlasti, obuhvaća ga tama koja tamo vlada. Ipak, vjernika Isusova smrt uči trećem putu. U Spasiteljevoj smrti otkrivamo granice svoje nemogućnosti i Kristove mogućnosti, koja nam otvara vrata – spasenja i otkupljenja. I u toj činjenici pobjede nad smrću leži neizrečena nada da život ima smisla, i da smrt nema konačnu riječ.

            Čovjeku je smrt neizbježan problem. Današnje suvremeno društvo uhvatilo se „u koštac“ sa smrću – želeći je zaustaviti, odgoditi, produžiti vrijeme življenja i trenutak umiranja, odgoditi je „za poslije“. Poznato je da samo čovjek umire. Životinja ugiba. Smisao, koji čovjek želi dati svome životu nalazi se u njegovoj osobnoj „moći“, koju samo smrt ograničava. Ipak, i u te trenutke (ne)moći ljudske egzistencije, čovjek je umiješao svoje prste. U današnjem društvu tako postaje „in“ uplesti svoje prste u sami čin ljudskog postojanja ili nestajanja čovjeka sa ovoga svijeta. Stotine (ne)opravdanih medicinskih razloga pronaći će svoje opravdanje da bi nekome dale ili oduzele život. Tako sve više sami sebe dovodimo u proturječje koje dotiče krajnje granice našega moralnog i etičkog življenja. Trebamo li skratiti muke neizlječivim bolesnicima koji trpe ili ih služiti, pomažući im da osjete djelić ljubavi kojima bi voljeli da i sami jednom budu ljubljeni. Skrb o umirućima još nije dovoljno zaživjela u svijesti čovječanstva. Naprotiv, svijest o vlastitoj ograničenosti o pitanjima života i smrti, nije većini ni došla do svijesti. Sve to, ovo društvo polako i sigurno, uništava. Jednostavnije rečeno, danas se čovjek „voli“ igrati Boga, pa stvara ili uništava sebi slične, opravdavajući to napretkom u znanosti; novim i suvremenim mišljenjem koje bi nas trebalo odmaknuti od (za)ostale fame Boga koji, kao, sve stvara i svemu daje život.

            Kao što led ukrućuje svako biće te time zaustavlja i prekida cjelokupno događanje života, tako i smrt zaustavlja i prekida čovjeka, čini ga beživotnim, jer ga pripušta njemu samomu i odvaja ga od drugoga. Svatko je u životu doživio jednu od te dvije zaleđenosti. Takva iskustva nameću pitanje hoće li i smrt biti stanje koje će prijeći u vječnost, ili će na kraju biti prevladana. U mentalitetu današnjeg čovjeka može se primjetiti dvostruki stav spram pitanju o smrti: univerzalni pesimizam ovostranosti i individualni optimizam onostranosti. Univerzalni pesimizam želi reći da moderni čovjek više ne prihvaća crkvenu imaginaciju govora o životu poslije smrti, već kao opis ovostranosti, točnije, kao stanje čovjekove egzistencije, ovdje i sada.           Budući da je ideja Boga izblijedjela ili postala nevažna, govor o smrti gotovo je potpuno nestao, a tako i ideja o Božjem posljednjem, konačnom sudu. Modernom se čovjeku govor o smrti čini kao ostatak arhaičnih vremena, kada još nije bila dovoljno razvijena svijest o čovjekovu dostojanstvu te o raznim objektivnim uvjetovanostima ( društvenim, genetskim), koje ga danas oslobađaju odgovornosti.

            Promatrajući temu smrti i promišljajući o njoj sa različitih stajališta, možemo biti sretniji od drugih, jer gledana sa kršćanskog stajališta, ona je ona koja nam daruje nadu u vječni život, jer, kako kaže sveti Pavao: „moramo umrijeti da bismo živjeli“.

Cvjetnica ili Nedjelja Muke zadnja je korizmena nedjelja. Hrvatske kršćanske nazive za korizmene nedjelje prije Uskrsa polako ali sigurno ostavljamo zaboravu, pa se tako prvih pet naziva za nedjelje neopaženo, ali sigurno izgubilo iz upotrebe. To su Čista, Pačista, Bezimena, Sredoposna i Gluha nedjelja.

Cvjetnica daje najjači otpor jer se najduže zadržala u tradiciji. Vezana je uz običaj po kojem se na cvetnu nedjelju umivamo u cvijeću, a maslinove grančice i ostale vjesnike proljeća nosimo na blagoslov u crkvu, kako bi nam posvećeni donijeli blagoslov u kuću. Zbog toga Cvjetnica najjače odolijeva zaboravu.

Kada iz perspektive današnjeg vremena razmatramo Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem, možemo u njemu vidjeti hrabrost i odlučnost kojom Isus stupa ka konačnom dovršenju svoje božanske „misije“ na zemlji. Isus uz klicanje naroda ulazi u Jeruzalem – ulazi u naš život, naš prostor i naše vrijeme, skrovito i jednostavno. Pokazuje nam da ljudsko oduševljenje ne traje dugo i nije postojano. Oni koji su ga slavili danas, razapet će ga sutra. Njegov ulazak u Jeruzalem je slika njegova duhovnog ulaska u naš život, u kojem ga, baš poput gomile u Jeruzalemu, dočekujemo s cvijećem, ili mu na ramena stavljamo i svoj križ.

Tradicija stara nekoliko stoljeća slamka je spasa za one koji nam na kulturan način žele predočiti koliku važnost pridaju tome da zaista vole, pa bar na jedan dan, biti netko drugi. To što je pojedini običaj preživio nekoliko stoljeća ne mora značiti da je hvale vrijedan.

Ako je mrtvilo zime preteško pritisnulo duh čovjeka koji se raduje prvom proljetnom suncu, nije mu dalo razlog da radujući se, dolazi svojom maskom do samoga ruba dobroga ukusa. Promatrajući povorke maski koje su zaposjele naša sela i gradove, nalazimo u njima previše neukusa, pa i više od toga. Pri tome se upotrebljava sve što se upotrijebiti da, pa se pri tome služi i onim što bi barem iz poštovanja trebalo ostati po strani. Kršćanstvo ne zbranjuje poklade. Nema ničeg lošeg u tome da se čovjek raduje kraju zime, toplijim danima, buđenju zemlje i novom životu, ako se zaista raduje tomu. Samo bi trebao imati na umu, da radost, kao i sve u životu, ima granice.