Prva svjedočanstva o slavljenju Kristova rođenja sežu još u davno IV.stoljeće, iako postoje dokazi da kršćani časte špilju Kristova rođenja već u II. stoljeću. Prisciline katakombe u Rimu čuvaju vjerovatno najstariji poznati prikaz Kristova rođenja ( oko 230. g.). Na njima je žena koja drži dijete i doji ga, i muškarac koji pokazuje rukom na zvijezdu u daljini. Lik Josipa se u prvim stoljećima ne pokazuje zbog bojazni da se njegovim prikazom ne umanji Isusovo božanstvo. Josipa se počinje častiti puno poslije tih prvih vremena. Ikonografija želi naglasiti Kristovo bogočovještvo, i zbog toga ne stavlja skoro nikakav naglasak na Josipa. Najpoznatije uprizorenje živih jaslica napravio je sveti Franjo Asiški 1223. godine uz pristanak pape. Ne zna se točno zbog čega je 25. prosinac uzet kao datum slavljenja Božića. Pretpostavlja se da su poganski običaji koji su vladali u prvim vremenima kršćanstva bili jako rašireni pa se tako dan rođenja Sunca ( Dies natalis invicti ) pokušao prevladati i zaboraviti uvođenjem slavlja rođenja Isusa Krista, Boga – mladoga Sunca koje nema zalaza. Slavlje Kristova rođenja nikada nije naglasak stavljalo na scenske prikaze i maštovitost pri izradi jaslica, i općenito uprizorenjem samoga događaja, nego Crkva oduvijek naglašava simbolični izričaj vjere u Otajstvo koje se očitovalo rođenjem Djeteta u Betlehemu.