Archive for category: PosebneTeme

URBIS ET ORBIS

D E K R E T

Darom Svetih Oprosta obogaćuju se posebne pobožnosti koje će se provoditi tijekom Godine vjere, za dan pedesete obljetnice svečanog otvorenja Drugog ekumenskog vatikanskog koncila, kojemu je blaženi Ivan XXIII. »dodijelio kao glavnu zadaću bolje čuvati i predstaviti dragocjeni poklad kršćanskog nauka, kako bi ga se učinilo dostupnijim Kristovim vjernicima i svim ljudima dobre volje« (Ivan Pavao II., Apost. konst. Fidei Depositum, 11. listopada 1992.: AAS 86 [1994] 113),

Vrhovni Svećenik Benedikt XVI. je odredio početak Godine koja će osobito biti posvećena ispovijedanju prave vjere i njezinom ispravnom tumačenju, kroz čitanje, ili još bolje, pobožno razmatranje Koncilski dokumenata i članaka Katekizma Katoličke Crkve, kojeg je blaženi Ivan Pavao II. objavio trideset godina od početka Koncila, s jasnom nakanom »potaknuti vjernike na bolje prianjanje uz njega i promicanje njegovog poznavanja i primjene« (Isto, 114). Već godine Gospodnje 1967., u spomen na devetnaest stoljeća mučeništva apostola Petra i Pavla, sličnu Godinu vjere je proglasio sluga Božji Pavao VI., »kako bi potvrdio u svečanoj ispovijesti Vjere kako bitni sadržaji koji već vjekovima čine baštinu svih vjernika trebaju biti potvrđeni, shvaćeni i produbljivani na uvijek nov način kako bi se pružalo svjedočanstvo u skladu s povijesnim prilikama koje su različite od negdašnjih« (Benedikt XVI., Apost. pismo Porta Fidei, br. 4).

U ovo naše vrijeme vrlo dubokih promjena, kojima je izloženo čovječanstv Sveti Otac Benedikt XVI., proglašavanjem ove druge Godine vjere, kani pozvati Božji narod, kojemu je sveopći Pastir, kao i braću biskupe čitavog svijeta »da se pridruže Petrovu nasljedniku, u vrijeme duhovne milosti koje nam Gospodin daje, da bismo se spomenuli dragocjenog dara vjere« (Isto, br. 8). Svim vjernicima će biti dana »prilika ispovijedati vjeru u Uskrslog Gospodina u katedralama i u crkvama u cijelom svijetu; u [njihovim] kućama i u [njihovim] obiteljima, tako da svatko uzmogne osjetiti snažnu potrebu bolje upoznati i

budućim naraštajima prenositi neprolaznu vjeru. Redovničke zajednice, jednako kao i župne zajednice, kao i sve stare i nove crkvene stvarnosti, zacijelo će, u ovoj Godini, znati iznaći način da javnom učine ispovijest Vjerovanja« (Isto).

Osim toga, svi vjernici, pojedinačno i zajednički, bit će pozvani davati otvoreno svjedočanstvo vlastite vjere pred drugima u posebnim okolnostima svakodnevnog života: »sama društvena narav čovjeka traži da čovjek unutarnje vjerske čine izrazi na izvanjski način, da u vjerskoj stvari saobraća s drugima, da svoju religiju ispovijeda na društveni način« (Deklaracija Dignitatis humanae, 7. prosinca 1965.; hrv. prijevod iz: Drugi vatikanski koncil, Dokumenti, KS, str. 473). Budući da se prije svega radi o razvijanju u najvišem stupnju – koliko je moguće na ovoj zemlji – svetosti života i prema tome, o postizanju, u najvišem stupnju, čistoće duše, od velike koristi bit će veliki dar Oprosta, koji Crkva, na temelju vlasti dodijeljene joj od Krista, pruža svima onima koji, da bi ga zadobili, uz obvezne odredbe izvrše i posebne propise.

»Oprostom – učio je Pavao VI. – Crkva, koristeći svoju vlast poslužiteljice Otkupljenja izvršenog od Krista Gospodina, prenosi vjernicima sudjelovanje ove Kristove punine u zajedništvu Svetih, pružajući im u najširoj mjeri sredstva za postizanje spasenja« (Apost. pismo Apostolorum Limina, 23. svibnja 1974.: AAS 66 [1974] 289). Tako se očituje “blago Crkve”, čije »daljnje umnažanje čine i zasluge Blažene Majke Božje i svih izabranih, od prvog do posljednjeg pravednika« (Klement VI., Bula Unigenitus Dei Filius, 27. siječnja 1343.). Apostolska pokorničarna, koja ima dužnost uređivati ono što se odnosi na podjeljivanje i primjenu Oprosta, kao i poticati duh vjernika na ispravno poimanje i gajenje pobožne želje za njegovim zadobivanjem, uz potporu Papinskog vijeća za promicanje nove evangelizacije, u pažljivom razmatranju Note s pastoralnim smjernicama za Godinu vjere Kongregacije za nauk vjere, sa svrhom zadobivanja dara Oprosta za vrijeme Godine vjere, utvrdila je sljedeće odredbe, izdane u suglasnosti s nakanom Vrhovnog Svećenika, da bi vjernici bili više potaknuti na poznavanje i na ljubav prema Nauku Katoličke Crkve te iz njega postigli što izobilnije duhovne plodove.

Za čitavo vrijeme trajanja Godine vjere, tj. od 11. listopada 2012. pa sve do uključivo 24. studenog 2013., moći će zadobiti Potpuni oprost od vremenitih kazni za vlastite grijehe, podijeljen po milosrđu Božjem, koji se može namijeniti za duše preminulih vjernika, svaki pojedini vjernik koji su se iskreno pokaje, propisno ispovjedi, sakramentalno pričesti, i koji izmoli molitve na nakane Vrhovnog Svećenika, i to:

a) – svaki puta kad će sudjelovati na najmanje tri propovijedi tijekom Svetih Misija, ili na najmanje tri predavanja o Dokumentima Drugog vatikanskog koncila i o člancima Katekizma Katoličke Crkve, u bilo kojoj crkvi ili prikladnom mjestu;

b) – svaki puta kad će u obliku hodočašća posjetiti Papinsku Baziliku, kršćanske katakombe, Katedralnu crkvu, sveto mjesto određeno od mjesnog Ordinarija za Godinu vjere (npr. među manjim bazilikama i svetištima posvećenima Blaženoj Djevici Mariji, Svetim apostolima i Svetim zaštitnicima) i tamo sudjelovati na nekom svetom obredu ili se barem kroz neko prikladno vrijeme zadržati u sabranosti s pobožnim razmatranjima, završavajući molitvom Oče naš, Ispovijesti vjere u bilo kojem odobrenom obrascu, zazivima Blaženoj Djevici Mariji i, ovisno o slučaju, Svetim apostolima i zaštitnicima;

c) – svaki puta kad će, u dane određene od mjesnog Ordinarija za Godinu vjere (npr. na Gospodinove svetkovine, na svetkovine Blažene Djevice Marije, na blagdane Svetih apostola i zaštitnika, na Katedru sv. Petra), u bilo kojem svetommjestu sudjelovati na svečanom euharistijskom slavlju ili liturgiji časova, dodajući Ispovijest Vjere u bilo kojem odobrenom obrascu;

d) – na dan, slobodno izabran tijekom Godine vjere, za pobožni posjet krstionici ili drugom mjestu, na kojem je primio sakrament Krštenja, ako obnovi krsna obećanja u bilo kojoj odobrenoj formuli. Dijecezanski i eparhijski biskupi, te oni koji su po pravu njima izjednačeni, na najprikladniji dan tog vremena, u prigodi glavnog slavlja (npr. 24. studenog 2013., na svetkovinu Isusa Krista, Kralja Svemira, kojom se zaključuje Godina vjere) moći će podijeliti Papinski Blagoslov s Potpunim oprostom, koji mogu zadobiti svi vjernici koji taj Blagoslov pobožno prime.

Vjernici koji se iskreno pokaju, a koji neće moći sudjelovati na svečanim slavljima iz ozbiljnih razloga (kao, prije svega, sve redovnice koje žive u samostanima u trajnoj klauzuri, anakoreti i pustinjaci, zatvorenici, stare osobe, bolesnici, kao i oni koji, u bolnici ili drugim lječilišnim mjestima, trajno skrbe o bolesnicima…), zadobit će Potpuni oprost, pod jednakim uvjetima, ako, duhom i mislima povezani s prisutnim vjernicima, osobito u trenucima u kojima će riječi Vrhovnog Svećenika ili dijecezanskih biskupa biti prenošene putem televizije i radija, izmole u vlastitoj kući ili tamo gdje ih zapriječenost zatekne (npr. u kapeli samostana, u bolnici, u ustanovi za skrb, u zatvoru…) Oče naš, Ispovijest Vjere u bilo kojem odobrenom obrascu, i druge molitve u skladu sa svrhom Godine vjere, prikazujući svoja trpljenja ili nevolje vlastitog života.Kako bi pristup sakramentu Pokore i zadobivanju božanskog oproštenja po vlasti Ključeva bio pastoralno olakšan, mjesni ordinariji su pozvani kanonicima i svećenicima koji će, u katedralama i crkvama određenima za Godinu vjere ispovijedati vjernike, podijeliti povlastice ograničene za unutrašnje područje, za vjernike istočnih Crkava, u skladu s kan. 728 § 2 CCEO-a, a u slučaju eventualne rezerve, s kan. 727, osim, kako je očito, za slučajeve navedene u kan. 728 § 1; za vjernike Latinske Crkve, povlastice u skladu s kan. 508 § 1 CIC-a.

Ispovjednici, nakon što upozore vjernike na težinu grijeha kojima je pridržana rezerva ili cenzura, odredit će prikladne sakramentalne pokore, takve da ih se, što je više moguće, dovede na čvrsto pokajanje i, ovisno o prirodi slučaja, naložiti im naknadu eventualnih skandala i šteta. Pokorničarna toplo poziva preuzvišene biskupe, kao nositelje trostruke službe (munus) poučavanja, upravljanja i posvećivanja, da vode brigu o jasnom objašnjavanju ovdje iznijetih načela i odredbi za posvećivanje vjernika, na osobit način vodeći računa o okolnostima mjesta, kulture i tradicija. Kateheza prilagođena naravi svakog pojedinog naroda, moći će jasnije i s većom živošću predložiti razumu i čvršće i dublje ukorijeniti u srca želju za ovim jedinstvenim darom, postignutim po zaslugama posredovanja Crkve.

Ovaj Dekret ima valjanost jedino za Godinu vjere. Neovisno o bilo kakvoj protivnoj odredbi.

Dano u Rimu, u sjedištu Apostolske pokorničarne, 14. rujna 2012., na Uzvišenje Svetog Križa.

Manuel kard. Monteiro de Castro

Viši pokorničar

Mons. Krzysztof Nykiel , Regent

Stjepan je bio jedan od sedmorice đakona koji se spominju u Djelima apostolskim – „čestitih i vrlih muževa“ (Dj 6,5). Njegovo životno djelo bio je navještati Isusa iz Nazareta, promicati njegov nauk i širiti vjeru, što ga je na kraju stajalo života. On je prvi koji je umro mučeničkom smrću dajući svoj život za Krista. Njegov život i djelo postali su tako uzor mnogima. Bio je pomoćnik bolesnima i slabima, onima na rubu društva, jednom riječju, svima potrebitima.

Povijest ga spominje kao postojanoga i vjernoga učenika, koji je svoju veličinu posvjedočio praštajući svojim ubojicama dok su ga kamenovali. Zbog neumornog i živog propovijedanja Kristova nauka, navukao je na sebe gnjev židovskog Sinedrija koji ga osuđuje na smrt. Njegovoj smrti svjedočio je i sveti Pavao, tada još uvijek neobraćeni Židov imenom Savao, koji je, kako to piše sveti Luka, promatrao mučeničku smrt omraženog kršćana Stjepana. Koliko je taj događaj dotaknuo Pavla – Savla nikada nećemo moći sa sigurnošću reći. Ostaje samo istina da nedugo poslije toga Savao doživljava susret s Kristom na putu za Damask, i poslije toga postaje jedan od najrevnijih propovjednika Kristova evanđelja. Svetkujući danas njegov blagdan Crkva slavi bezvremensku vrijednost njegove žrtve. Blagdan svetoga Stjepana u Crkvi se počeo slaviti još davne 380. godine. Kristovo rođenje dan ranije predstavlja simbolični prikaz njegova rođenja za zemlju, a Stjepanova smrt dan poslije tako je simbolika koja prikazuje rođenje mučenika za nebo. Ikonografija svetog Stjepana prikazuje odjevenog u đakonsku odjeću, kako u jednoj ruci drži palminu grančicu – znak mučeništva (sjetimo se da i Isus ulazi u Jeruzalem noseći palminu granu), a u drugoj kamen – drugi znak svoje mučeničke smrti.

Njegovo ime na grčkom znači „kruna“ ili „onaj koji je okrunjen“. Slaveći blagdan svetog Stjepana u krunu njegove vjere položimo i mi malo sjaja.

Marija je Bogorodica, Majka našega Spasitelja, pravoga Boga i pravoga čovjeka, vjerske istine koju je Crkva ispovijedala od samih početaka a svečano proglasila na saboru u Efezu 431. godine. Riječ je Božja ostala Riječ, a ipak postala dijelom ovog svijeta. No Riječ je postala tijelom tako što je jedna djevica iz ljudskog roda klekla pred anđeoskom porukom i u slobodi svoga srca, s potpunim, cjelovitim predanjem svoga bića rekla: “Neka mi bude po tvojoj riječi!“. Bog je htio ovu slobodnu ljubav svoga stvora. Marijin pristanak otvorio je vrata kroz koja je vječna Riječ Očeva ušla u svijet. Zbog toga smijemo reći: „Blago nama jer je ona vjerovala!“.

Začela je svoga Sina bez sudjelovanja zemaljskog oca, i poslije , i prije, i u porodu bila i ostala Djevica. Sveto Pismo Bogorodičino djevičanstvo uvijek povezuje sa dostojanstvom njezina bogomaterinstva. Utjelovljenje Božjeg Sina naprosto je milost koja se ne može odstraniti iz povijesti svijeta: ono ne potječe od muževljeve volje i tijela, iz dinamičnosti svijeta, odozdo; njegovo utjelovljenje, postajanje čovjekom očituje: ja sam odozgo, ja dolazim po Božjoj odluci. Odozgo prema dolje izlijeva se božansko milosrđe. Bog je Bog slobodne milosti. Marijino djevičanstvo početak je boguposvećenog djevičanstva. Svaki bi kršćanin morao ponekad zauzeti Marijin stav potpunog predanja Bogu; potpune odluke za Boga. Zbog svoga stava Marija je uvijek bezgrešna bila očuvana, ne samo od istočnog grijeha, nego posve i trajno i od svakog osobnog grijeha. 1546. godine to je donio kao službenu vjeru Crkve i Tridentski sabor. Marijina očuvanost od grijeha jest divnije i blistavije otkupljenje, nego otkupljenje običnog čovjeka. Ona je očuvana Božjom milošću. Tko ostaje očuvan od grijeha ne spasava se sam, ne daje si slobodu od grijeha vlastitom snagom, nego milost Božja se očituje u njemu. Svaka pravednost Božja jest milost, koju, kao i postojanost u njoj, niti jedan čovjek ne može sam zaslužiti. Kad kažemo da je u Mariji, prema vjerovanju Crkve i svjedočenju Pisma, Božje otkupljenje u Isusu Kristu postalo stvarnošću na najdivniji i najradikalniji način; i po njezinu se božanskom materinstvu povijesno spasenjski ostvarilo navješteno rođenje Mesije, Isusa Krista, Sina Božjega, tada moramo priznati: Marija mora biti bezgrešna, Djevica puna milosti i Majka Božja. Crkva to mora priznati iako u određenom smislu vrlo malo zna o svetoj Djevici. U prvim stoljećima nema nikakvog Marijinog životopisa osim nekoliko crtica iz Novog Zavjeta. Stoga si je Crkva, vođena Duhom Svetim, mogla kroz stoljeća uzeti vremena da domisli i promisli ovu vjersku tajnu. Marijino djetinjstvo, mladost, život i njen kraj nisu opisani mnogim riječima. Ona u Evanđeljima ne zauzima puno mjesta, niti riječi. Nema nikakvog opisa blaženog dovršenja Marijina zemaljskog života. Kroz stoljeća nedefiniranosti, Crkva je, počevši od blagdana Svih svetih 1950. godine, nakon jednog i pol tisućljeća razvoja vjerske svijesti Crkve i po nepogrešivoj definiciji rimskoga Pape, konačno izjavila, da je, neokaljana Djevica i Bogorodica, nakon dovršenja svoga zemaljskog tijeka, dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu. Ona je tijelom i dušom ušla u ono dovršenje kojemu se svaki kršćanin po Božjoj milosti nada kao plodu svog ljudskog života. Marija je doživjela našu nadu: uskrsnuće tijela i život vječni. O njoj govorimo ono čemu se i za sebe nadamo u budućnosti. Ispovjedajući Riječ koja je Tijelo postala, Tijelo koje je stvorio Otac, koje je Sin otkupio a Duh posvetio – već smo spašeni.

Sveta Djevice, prava Majko Vječne Riječi što je došla u naše tijelo i našu sudbinu, ženo, koja si u vjeri i u svojem blagoslovljenom krilu začela Spas svih nas, te stoga Majko svih otkupljenih, Ti što trajno živiš u Božjem životu – hvalom otkupljenika mi častimo vječno Božje milosrđe izliveno i ostvareno u Tebi. Mi ti posvećujemo vjeru, nadu i ljubav; moli za nas, posrednice naša – našega Gospodina i naš vječni Spas. Amen.

Polazak iz vlastitog doma na euharistijsko slavlje obično stavlja čovjeka u neodlučnost – što obući u vrelim ljetnim danima kada sparina ne jenjava niti među debelim crkvenim zidovima. Više su tim pitanjem zabrinute žene nego muškarci, koje se zbog toga i nalaze u prilici obući nešto (ne)primjereno mjestu kamo su krenule. Ako si prije posvijeste kamo idu i kakav je prostor u kojima slavimo presveto euharistijsko otajstvo, možda će i izbor odjeće biti primjereniji.

Stupajući u predprostor crkve, prelazimo granicu koja nas od svjetovnog prostora uvodi u božanski svijet. Kakvim načinima to radimo i s koliko svijesti o tome, vidljivo je već pri prvom, nehotičnom pogledu po onima koji u crkvu polako dolaze. Promatrajući ljude – počevši od odjeće pa do načina na koji u crkvu ulaze, primjećujem veliki jaz između pristojnog i nepristojnog ponašanja – doličnosti i nedoličnosti odjeće – i poučenog ili nepoučenog vjernika po načinu kako se ponaša za vrijeme misnog slavlja. Upozoriti ponekad nekoga na neku nepravilnost nije ponekad ni poželjno pa niti dočekano s oduševljenjem. Svi ionako sve znaju, tako da govoreći samo upadate u opasnost da vas zamrze kao sveznalicu ili dobijete poneke ne baš lijepe epitete kojima vas okrste za tren oka, još dok niste niti stigli objasniti da ono na što upozoravate ne propisujete vi – nego crkveni dokumenti i crkveno učiteljstvo preporučuje svim svojim vjernicima.

„Onima kojima je više dano, više će se od njih i tražiti..“ – upozorava Sveto Pismo; i zbog toga više poučeni morate riskirati da postanete nepopularni među ljudima. Dolazak u crkvu zahtijeva jednu diskreciju i pristojnost koja ne odobrava tanke bretele, gola leđa, kratke hlače ili suknje, duboki dekolte, prevelike razreze ili ostale odjevne predmete koji su iskrojeni od mrvica materijala a ne pokrivaju ni jednu trećinu vašega tijela. Nije lijepo doći u crkvu obučen kao za plažu ili večernji izlazak. Crkva nije modna pista. Mjesto susreta s Bogom zahtijeva dostojanstvenost; u riječima, u ponašanju i u odjeći.

Tako se, uz žene, mogu primjetiti lijepo i dostojanstveno obučeni muškarci koji žvaču žvake, namiguju poznanicima ili se neprestano premještaju s noge na nogu. Ima i onih koji za vrijeme stajanja imaju na prsima prekrižene ruke – što nije primjeren stav, jer prekrižene ruke kod vašega sugovornika obično sugeriraju da ste mu dosadni i da želi rukama napraviti prepreku između sebe i vas. Zbog toga stav prekriženih ruku nije ni primjeren niti preporučljiv za sudjelovanje u otajstvu na koje smo došli. Ne stavljajte ruke u džepove ili na stražnjicu, one trebaju biti sklopljene ispred sebe ili oko visine struka.

Isto tako, kad dođete kod nekoga na rođendan – ne ostajete mu u predvorju kod ulaznih vrata – tako se ni u crkvi ne trebamo držati samoga ulaza ako na klupama ima dovoljno mjesta. Povlačenje određenih muških i ženskih osoba u sakristijski prostor ostavlja dojam određene ekskluzivnosti i separiranosti dotične gospode koja tamo odlazi iz ponekad neopravdanih razloga – jer crkva zjapi poluprazna, a u sakristijskom prostoru stiska se poveći broj vjernika. Zavirimo li u namjene koje ima sakristija – nećemo u njima pronaći preporuku o elitnom sklanjanju pojedinaca – nego svrhu prostora koji služi za oblačenje svećenika prije svete mise i mjesto na kojem će se osobno sabrati u tišini i molitvi – da dostojno pripravljen stane za oltar. Ona je i mjesto na kojem se oblače ministranti – koji također imaju pripravnu molitvu prije i zahvalnu nakon mise. U njoj još ima mjesta za zvonara, i to je sve. U općoj gužvi i priči, uz vrisku i smijeh, obično nemate prostora za ništa od navedenog i preporučenog – na žalost…

Euharistija je slavlje u kojem sudjeluje cijeli communio (zajednica), i trebamo prionuti u to zajedništvo, a ne se od njega udaljavati. Zbog toga i misno slavlje odgaja čovjeka za svjesnost prisutnosti osoba oko sebe, koje postaje potvrđeno u gesti pružanja mira – posvješćujemo si time zajedništvo na koje smo okupljeni. I naše stajanje i sjedenje odražava naše (ne)poštovanje obreda kojima prisustvujemo. Ne trebamo sjediti prekriženih nogu ili u polusjedećem stavu, oslonjeni laktom na koljena ili nogom na zid crkve. Prilikom pričesti valja polako i dostojanstveno hodati, nikako ne trčati i gurati se. Poslije pričesti se ne križamo, jer smo primili živoga Krista, nosimo ga u sebi. Ne naklanjamo se ni svetohraništu, jer je za vrijeme pričesti prazno. Klečimo na oba koljena prilikom „pretvorbe“, ako imamo dovoljno mjesta; ako ne, dovoljno je ostati sabrano stajati. Prilikom ulaska u crkvu kleknemo na desno koljeno do zemlje i prekrižimo se blagoslovljenom vodom – prisjećamo se svoga krštenja i pripadnosti Kristu. Na izlasku iz crkve ne moramo se ponovno križati blagoslovljenom vodom, jer nam je svećenik udijelio blagoslov Oca, Sina i Duha Svetoga, i otpustio nas u miru. Zato, ne stvarajući gužvu, poslije mise samo polako izađemo iz crkve. Hvale je vrijedno ostati koju minutu u miru, klečeći, i izreći svojim riječima osobnu zahvalu Bogu.

Čovjek je pozvan na cjeloživotno učenje. Nitko se od nas ne rađa toliko pametan da ne postoji ništa što ne bi mogao od drugoga naučiti, i sebe učenjem promijeniti. Mi ne možemo promijeniti svijet, ali svoj svijet možemo – mijenjajući sebe. U vremenu koje ima sve manje vremena – budimo znak vremena…