Archive for category: PosebneTeme

Stjepan je bio jedan od sedmorice đakona koji se spominju u Djelima apostolskim – „čestitih i vrlih muževa“ (Dj 6,5). Njegovo životno djelo bio je navještati Isusa iz Nazareta, promicati njegov nauk i širiti vjeru, što ga je na kraju stajalo života. On je prvi koji je umro mučeničkom smrću dajući svoj život za Krista. Njegov život i djelo postali su tako uzor mnogima. Bio je pomoćnik bolesnima i slabima, onima na rubu društva, jednom riječju, svima potrebitima.

Povijest ga spominje kao postojanoga i vjernoga učenika, koji je svoju veličinu posvjedočio praštajući svojim ubojicama dok su ga kamenovali. Zbog neumornog i živog propovijedanja Kristova nauka, navukao je na sebe gnjev židovskog Sinedrija koji ga osuđuje na smrt. Njegovoj smrti svjedočio je i sveti Pavao, tada još uvijek neobraćeni Židov imenom Savao, koji je, kako to piše sveti Luka, promatrao mučeničku smrt omraženog kršćana Stjepana. Koliko je taj događaj dotaknuo Pavla – Savla nikada nećemo moći sa sigurnošću reći. Ostaje samo istina da nedugo poslije toga Savao doživljava susret s Kristom na putu za Damask, i poslije toga postaje jedan od najrevnijih propovjednika Kristova evanđelja. Svetkujući danas njegov blagdan Crkva slavi bezvremensku vrijednost njegove žrtve. Blagdan svetoga Stjepana u Crkvi se počeo slaviti još davne 380. godine. Kristovo rođenje dan ranije predstavlja simbolični prikaz njegova rođenja za zemlju, a Stjepanova smrt dan poslije tako je simbolika koja prikazuje rođenje mučenika za nebo. Ikonografija svetog Stjepana prikazuje odjevenog u đakonsku odjeću, kako u jednoj ruci drži palminu grančicu – znak mučeništva (sjetimo se da i Isus ulazi u Jeruzalem noseći palminu granu), a u drugoj kamen – drugi znak svoje mučeničke smrti.

Njegovo ime na grčkom znači „kruna“ ili „onaj koji je okrunjen“. Slaveći blagdan svetog Stjepana u krunu njegove vjere položimo i mi malo sjaja.

Marija je Bogorodica, Majka našega Spasitelja, pravoga Boga i pravoga čovjeka, vjerske istine koju je Crkva ispovijedala od samih početaka a svečano proglasila na saboru u Efezu 431. godine. Riječ je Božja ostala Riječ, a ipak postala dijelom ovog svijeta. No Riječ je postala tijelom tako što je jedna djevica iz ljudskog roda klekla pred anđeoskom porukom i u slobodi svoga srca, s potpunim, cjelovitim predanjem svoga bića rekla: “Neka mi bude po tvojoj riječi!“. Bog je htio ovu slobodnu ljubav svoga stvora. Marijin pristanak otvorio je vrata kroz koja je vječna Riječ Očeva ušla u svijet. Zbog toga smijemo reći: „Blago nama jer je ona vjerovala!“.

Začela je svoga Sina bez sudjelovanja zemaljskog oca, i poslije , i prije, i u porodu bila i ostala Djevica. Sveto Pismo Bogorodičino djevičanstvo uvijek povezuje sa dostojanstvom njezina bogomaterinstva. Utjelovljenje Božjeg Sina naprosto je milost koja se ne može odstraniti iz povijesti svijeta: ono ne potječe od muževljeve volje i tijela, iz dinamičnosti svijeta, odozdo; njegovo utjelovljenje, postajanje čovjekom očituje: ja sam odozgo, ja dolazim po Božjoj odluci. Odozgo prema dolje izlijeva se božansko milosrđe. Bog je Bog slobodne milosti. Marijino djevičanstvo početak je boguposvećenog djevičanstva. Svaki bi kršćanin morao ponekad zauzeti Marijin stav potpunog predanja Bogu; potpune odluke za Boga. Zbog svoga stava Marija je uvijek bezgrešna bila očuvana, ne samo od istočnog grijeha, nego posve i trajno i od svakog osobnog grijeha. 1546. godine to je donio kao službenu vjeru Crkve i Tridentski sabor. Marijina očuvanost od grijeha jest divnije i blistavije otkupljenje, nego otkupljenje običnog čovjeka. Ona je očuvana Božjom milošću. Tko ostaje očuvan od grijeha ne spasava se sam, ne daje si slobodu od grijeha vlastitom snagom, nego milost Božja se očituje u njemu. Svaka pravednost Božja jest milost, koju, kao i postojanost u njoj, niti jedan čovjek ne može sam zaslužiti. Kad kažemo da je u Mariji, prema vjerovanju Crkve i svjedočenju Pisma, Božje otkupljenje u Isusu Kristu postalo stvarnošću na najdivniji i najradikalniji način; i po njezinu se božanskom materinstvu povijesno spasenjski ostvarilo navješteno rođenje Mesije, Isusa Krista, Sina Božjega, tada moramo priznati: Marija mora biti bezgrešna, Djevica puna milosti i Majka Božja. Crkva to mora priznati iako u određenom smislu vrlo malo zna o svetoj Djevici. U prvim stoljećima nema nikakvog Marijinog životopisa osim nekoliko crtica iz Novog Zavjeta. Stoga si je Crkva, vođena Duhom Svetim, mogla kroz stoljeća uzeti vremena da domisli i promisli ovu vjersku tajnu. Marijino djetinjstvo, mladost, život i njen kraj nisu opisani mnogim riječima. Ona u Evanđeljima ne zauzima puno mjesta, niti riječi. Nema nikakvog opisa blaženog dovršenja Marijina zemaljskog života. Kroz stoljeća nedefiniranosti, Crkva je, počevši od blagdana Svih svetih 1950. godine, nakon jednog i pol tisućljeća razvoja vjerske svijesti Crkve i po nepogrešivoj definiciji rimskoga Pape, konačno izjavila, da je, neokaljana Djevica i Bogorodica, nakon dovršenja svoga zemaljskog tijeka, dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu. Ona je tijelom i dušom ušla u ono dovršenje kojemu se svaki kršćanin po Božjoj milosti nada kao plodu svog ljudskog života. Marija je doživjela našu nadu: uskrsnuće tijela i život vječni. O njoj govorimo ono čemu se i za sebe nadamo u budućnosti. Ispovjedajući Riječ koja je Tijelo postala, Tijelo koje je stvorio Otac, koje je Sin otkupio a Duh posvetio – već smo spašeni.

Sveta Djevice, prava Majko Vječne Riječi što je došla u naše tijelo i našu sudbinu, ženo, koja si u vjeri i u svojem blagoslovljenom krilu začela Spas svih nas, te stoga Majko svih otkupljenih, Ti što trajno živiš u Božjem životu – hvalom otkupljenika mi častimo vječno Božje milosrđe izliveno i ostvareno u Tebi. Mi ti posvećujemo vjeru, nadu i ljubav; moli za nas, posrednice naša – našega Gospodina i naš vječni Spas. Amen.

Polazak iz vlastitog doma na euharistijsko slavlje obično stavlja čovjeka u neodlučnost – što obući u vrelim ljetnim danima kada sparina ne jenjava niti među debelim crkvenim zidovima. Više su tim pitanjem zabrinute žene nego muškarci, koje se zbog toga i nalaze u prilici obući nešto (ne)primjereno mjestu kamo su krenule. Ako si prije posvijeste kamo idu i kakav je prostor u kojima slavimo presveto euharistijsko otajstvo, možda će i izbor odjeće biti primjereniji.

Stupajući u predprostor crkve, prelazimo granicu koja nas od svjetovnog prostora uvodi u božanski svijet. Kakvim načinima to radimo i s koliko svijesti o tome, vidljivo je već pri prvom, nehotičnom pogledu po onima koji u crkvu polako dolaze. Promatrajući ljude – počevši od odjeće pa do načina na koji u crkvu ulaze, primjećujem veliki jaz između pristojnog i nepristojnog ponašanja – doličnosti i nedoličnosti odjeće – i poučenog ili nepoučenog vjernika po načinu kako se ponaša za vrijeme misnog slavlja. Upozoriti ponekad nekoga na neku nepravilnost nije ponekad ni poželjno pa niti dočekano s oduševljenjem. Svi ionako sve znaju, tako da govoreći samo upadate u opasnost da vas zamrze kao sveznalicu ili dobijete poneke ne baš lijepe epitete kojima vas okrste za tren oka, još dok niste niti stigli objasniti da ono na što upozoravate ne propisujete vi – nego crkveni dokumenti i crkveno učiteljstvo preporučuje svim svojim vjernicima.

„Onima kojima je više dano, više će se od njih i tražiti..“ – upozorava Sveto Pismo; i zbog toga više poučeni morate riskirati da postanete nepopularni među ljudima. Dolazak u crkvu zahtijeva jednu diskreciju i pristojnost koja ne odobrava tanke bretele, gola leđa, kratke hlače ili suknje, duboki dekolte, prevelike razreze ili ostale odjevne predmete koji su iskrojeni od mrvica materijala a ne pokrivaju ni jednu trećinu vašega tijela. Nije lijepo doći u crkvu obučen kao za plažu ili večernji izlazak. Crkva nije modna pista. Mjesto susreta s Bogom zahtijeva dostojanstvenost; u riječima, u ponašanju i u odjeći.

Tako se, uz žene, mogu primjetiti lijepo i dostojanstveno obučeni muškarci koji žvaču žvake, namiguju poznanicima ili se neprestano premještaju s noge na nogu. Ima i onih koji za vrijeme stajanja imaju na prsima prekrižene ruke – što nije primjeren stav, jer prekrižene ruke kod vašega sugovornika obično sugeriraju da ste mu dosadni i da želi rukama napraviti prepreku između sebe i vas. Zbog toga stav prekriženih ruku nije ni primjeren niti preporučljiv za sudjelovanje u otajstvu na koje smo došli. Ne stavljajte ruke u džepove ili na stražnjicu, one trebaju biti sklopljene ispred sebe ili oko visine struka.

Isto tako, kad dođete kod nekoga na rođendan – ne ostajete mu u predvorju kod ulaznih vrata – tako se ni u crkvi ne trebamo držati samoga ulaza ako na klupama ima dovoljno mjesta. Povlačenje određenih muških i ženskih osoba u sakristijski prostor ostavlja dojam određene ekskluzivnosti i separiranosti dotične gospode koja tamo odlazi iz ponekad neopravdanih razloga – jer crkva zjapi poluprazna, a u sakristijskom prostoru stiska se poveći broj vjernika. Zavirimo li u namjene koje ima sakristija – nećemo u njima pronaći preporuku o elitnom sklanjanju pojedinaca – nego svrhu prostora koji služi za oblačenje svećenika prije svete mise i mjesto na kojem će se osobno sabrati u tišini i molitvi – da dostojno pripravljen stane za oltar. Ona je i mjesto na kojem se oblače ministranti – koji također imaju pripravnu molitvu prije i zahvalnu nakon mise. U njoj još ima mjesta za zvonara, i to je sve. U općoj gužvi i priči, uz vrisku i smijeh, obično nemate prostora za ništa od navedenog i preporučenog – na žalost…

Euharistija je slavlje u kojem sudjeluje cijeli communio (zajednica), i trebamo prionuti u to zajedništvo, a ne se od njega udaljavati. Zbog toga i misno slavlje odgaja čovjeka za svjesnost prisutnosti osoba oko sebe, koje postaje potvrđeno u gesti pružanja mira – posvješćujemo si time zajedništvo na koje smo okupljeni. I naše stajanje i sjedenje odražava naše (ne)poštovanje obreda kojima prisustvujemo. Ne trebamo sjediti prekriženih nogu ili u polusjedećem stavu, oslonjeni laktom na koljena ili nogom na zid crkve. Prilikom pričesti valja polako i dostojanstveno hodati, nikako ne trčati i gurati se. Poslije pričesti se ne križamo, jer smo primili živoga Krista, nosimo ga u sebi. Ne naklanjamo se ni svetohraništu, jer je za vrijeme pričesti prazno. Klečimo na oba koljena prilikom „pretvorbe“, ako imamo dovoljno mjesta; ako ne, dovoljno je ostati sabrano stajati. Prilikom ulaska u crkvu kleknemo na desno koljeno do zemlje i prekrižimo se blagoslovljenom vodom – prisjećamo se svoga krštenja i pripadnosti Kristu. Na izlasku iz crkve ne moramo se ponovno križati blagoslovljenom vodom, jer nam je svećenik udijelio blagoslov Oca, Sina i Duha Svetoga, i otpustio nas u miru. Zato, ne stvarajući gužvu, poslije mise samo polako izađemo iz crkve. Hvale je vrijedno ostati koju minutu u miru, klečeći, i izreći svojim riječima osobnu zahvalu Bogu.

Čovjek je pozvan na cjeloživotno učenje. Nitko se od nas ne rađa toliko pametan da ne postoji ništa što ne bi mogao od drugoga naučiti, i sebe učenjem promijeniti. Mi ne možemo promijeniti svijet, ali svoj svijet možemo – mijenjajući sebe. U vremenu koje ima sve manje vremena – budimo znak vremena…

Pitanje koje često postavljam sebi, pitanje koje bih često voljela postaviti Vama.

Zašto ostajem u Crkvi?

Je li ona sposobna dati odgovor na moja očekivanja ili se ja bez problema pokoravam onome što ona od mene očekuje. Mogu li ja kao maleno, slabo i nestalno biće odgovoriti na velike zahtjeve koje crkva stavlja pred mene? Želim li uopće svoju slobodu staviti u služenje jedne stare i prašnjave Dame, programirajući sebe Božjim očekivanjima? Ponekad imam osjećaj da velika većina onih kojima nije problem biti ponosan na činjenicu osobne pripadnosti crkvi, pa to i naglašavati u određenim situacijama busajući se u prsa, želeći što stvarnije dokazati svoje katoličanstvo; to isto postaje problem kada treba slijediti ono što ta ustanova naučava ili, ne daj Bože, zatraži od njih.

Veliki problem predstavlja (ne)plaćanje lukna i ostalih crkvenih davanja od kojih crkva živi i funkcionira. Kada se povede priča o crkvi i crkvenim davanjima, svi imamo svoja mjerila, samo nam ona crkvena najmanje odgovaraju. Volimo reći da jesmo pripadnici crkve ali nas se puno ne dotiče ono što ona naučava, savjetuje ili zabranjuje. Najlakši način kojemu tada pribjegavamo nalazi se u našoj odluci da od svega ponuđenog uzmemo samo ono što nama odgovara, a ono ostalo zanemarimo. Postajemo sve više samo nominalni vjernici od čije vjere je ostalo samo ime.

Zašto ostajem u crkvi?

Mogu li pripadati crkvi a razapinjati je svojim jezikom? Stavimo na vagu sve dobro i loše što o njoj govorimo i mislimo? Proganjamo je svojim jezikom, silujemo njeno djevičanstvo a ona izlazi iz toga još svetija, još uzvišenija. Što je više ponižavamo ona stoji kao čvrsta hridina na mjestu koje joj stoljećima pripada. Mlatimo po njoj kao po starom, prašnjavom madracu misleći da ćemo se tako svidjeti Bogu. A zašto i ne bi udarali po njoj i po onima u njoj? Čega se trebamo bojati? Boga? Svoje savjesti? Toga da će nam zatvoriti svoja vrata crkva i taj Bog koji i onako sve oprašta? Pa se na koncu pitam: svi koji se tako ponašaju – kako mogu tvrditi da ostaju u njoj, da su dio nje i da se ne okreću od nje. Je li to način na koji čovjek danas ljubi – čovjeka, crkvu, istinu..? Pljunemo li bližnjega u lice uvjeravajući ga da to činimo iz prevelike ljubavi – kolika je vjerovatnost da će nam povjerovati. Mudrost knjige Sirahove opominje

stoljećima prije da „udarac bičem ostavlja masnicu, a udarac jezikom kosti lomi“. Na svijetu ništa novo! – reći će mnogi, a malo toga staroga što vrijedi.

Ostaje jedna Dama stara dva tisućljeća koja nam:

– jedina pokazuje Put, Istinu i Život i sada znam; ostajem u njoj jer sam dio nje i želim to ostati vječno; ostajem u njoj jer je ona dio mene… ostajem, jer osjećam i želim….

Možda je ponekad dobro prelistati stranice vlastite savjesti. Listati, zastati i pročitati… možda nam se ne svidi baš uvijek sve tamo napisano…ali ostaje nada da postoji još mnogo praznih, neispisanih stranica…