lekostaSvijećnica (Prikazanje Gospodinovo u hramu)
U Hramu se dogodio susret Boga i čovjeka. Pravednik Šimun dugo je čekao dolazak obećanoga Spasitelja. Njegovo cijeloživotno čekanje došlo je ka svome kraju. Stoga u večeri svoga života zahvaljuje;
„Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru, po riječi svojoj u miru. Ta vidješe oči moje spasenje tvoje koje si obećao…Svjetlost na prosvjetljenje naroda, i slavu puka svoga izraelskog.“
Šimun je prepoznao dijete. Bio je to znak koji je dugo čekao. Krist je taj znak. A mi, kršteni u njega, nosimo taj znak na sebi, i svojim djelima trebamo svijetliti kao znak – znak koji vodi u vječni život; putokaz onima koji su zalutali; jer „Bog“ je za mnoge još uvijek „znak osporavan“. Pozvani smo osvijetliti tamu ovoga svijeta i biti svjetlo jedni drugima; put koji iz tame vodi u svijetlo svijeta.
Bog je iz preobilja svoje dobrote i svoga bitka stvorio svijet, a u njemu čovjeka kao svoga partnera. I svijetu i čovjeku odredio je granicu koja je samo njemu znana. Sve osim sebe Bog je ograničio kategorijom vremena. A da je sve na ovome svijetu prolazno svjedoči nam najbolje dolazak Nove godine. Svake godine se radujemo nečemu što nas dovodi sve bliže našem kraju.
Jutarnje mise, zornice…Kao da su tek nedavno počele, a već im se bliži kraj. Mnogi ih ljudi vole jer sudjelovanje na njima budi jedan poseban osjećaj prisnosti i zajedništva, kada još topli od kreveta, napola pospani, čupavi i sneni žurimo pronaći posljednje slobodno mjesto na zvuk zvona koja „kore lijene ljude, dozivlju ih, od sna bude“.
Crkva se 15. prosinca sjeća hrabre i nesebične žrtve časnih sestara koje su u ljubavi za Krista, kojemu su posvetile svoje djevičanstvo, bile spremnije umrijeti nego pogaziti svetinje za koje su živjele. Zbog toga su im presudile oštrice četničkih noževa kojima su izboli njihova tijela. Drinske mučenice su blaženice, časne sestre Družbe kćeri Božje ljubavi, mučki ubijene odstranečetnika na današnji dan, 1941 godine, na obali rijeke Drine kod Goražda. Časne sestre, Kćeri Božje ljubavi, došle su u Sarajevo 1882. na poziv nadbiskupa Josipa Stadlera.
Ime Lucija dolazi od latinske imenice lux i znači svjetlo, sjaj, jasnoću, a u daljnjem smislu označava oko, život, prosvijetljenost svijetlom vjere. Na blagdan svete Lucije sije se pšenica kao simbol novog života, rađanja i rasta. Dvanaest dana koji nas dijele do Božića predstavlja tako dvanaest mjeseci u godini, pa ako je vjerovati starim predajama, vrijeme kakvo će nam biti tih dvanaest dana biti će takvo i dvanaest mjeseci iduće godine. Sveta Lucija ( 284. – 303. g. ) podnijela je mučeništvo za vrijeme vladavine cara Dioklecijana. Rođena je u kršćanskoj obitelji u Sirakuzi koja je bila važno trgovačko središte Sicilije. Sirakuza je bila grad koji je na kršćanstvo obratio biskup Marcijan a tamo je poslan od samog sv. Petra. Kršćanska zajednica u Sirakuzi je bila velika i brojna. Lucijina obitelj je bila bogata, plemenita i uvažena u društvu.
Blagdan Svih svetih je blagdan dobrote i međuljudskoga razumijevanja, blagdan onih koji jesu i koji se zovu Djeca Božja.
23. rujna u Crkvi slavimo blagdan u kojem se spominjemo jednog, meni veoma dragog svetca, svetog Pia iz Pietrelcine. Otac Pio je u samo središte svoga života i apostolskog predanja stavio križ našega Gospodina Isusa Krista, nalazeći u njemu snagu, mudrost i ponos.
Kad danas iz perspektive dvadeset vjekova razmatramo kalvarijski događaj, ponosno upiremo pogled i srce u raspelo da se zahvalimo Kristu što nije poslušao vikanje mnoštva i sišao sa križa, nego je zaželio biti na njemu da tako sve nas privuče k sebi. 
Dan u kojem je rođena Djevica treba častiti sa najvećom svečanošću. Taj dan rodila se ona koja je već u majčinskoj utrobi primila milost da se rodi svetom i neokaljanom. Zbog toga Marija ne treba lažne počasti jer je i onako puna istinskih naslova i visokih znakova dostojanstva. Ona je puna Duha Svetoga koji svojom snagom posvećuje onoga koga ispunjava.
