lekostaSveti križ
„Križu sveti, stablo svako zavidi ti čarni sjaj; s takvim lišćem, cvijetom, plodom nikoji ga nema gaj…“
Križ je središnji simbol kršćanstva. Cjelokupna kršćanska simbolika izvire iz „znaka“ križa. Kršćanski govor o križu govor je o kršćanskom Bogu koji je iz prevelike ljubavi prema čovjeku pošao na križ. Stoga je znamenovanje križem jedno od osnovnih simbola koje koristimo posvješćujući si time pripadnost Kristu. Usprkos činjenici da o križu govorimo kao o znaku koji nas određuje, jer je neprestano prisutan među nama, većini je taj znak samo formalnost.
Ponekad je poput „znaka bez značenja“ jer ga nalazimo i tamo gdje je njegovo pravo značenje izgubilo smisao, pa je za neke još samo zgodan ukras u automobilu, provokativna tetovaža na tijelu, ili ukras na odjeći. Često se znamenujemo znakom križa, a da se pri tome ništa u nama ne mijenja. Počeli smo svakodnevno koristiti križ kao beznačajni znak, poput neke loše navike. A križ nije samo znak. On je znak onima koji su izvan zajednice vjernika.
U zajednici vjernika on bi trebao biti više od znaka. Takvom neosviještenom korištenju kršćanske svetinje pogodovalo je sekularno društvo koje se, s jedne strane, obilježava Kristovim križem, a s druge mu taj znak ništa ne znači. Iz svega rečenoga postaje jasno da je znak križa prvo znak vjere i ljubavi, a potom i nasljedovanja Isusa Krista. Stoga, nositi križ trebao bi samo kršćanin koji osjeća strahopoštovanje pred Bogom raspetim, pa u vjeri u toga Boga nosi znak na kojemu je njegov Bog umro za njega.
Novi zavjet je obilježen Isusovim govorom o križu. Isus, navješćujući spasenje, govori okupljenima oko sebe: „Hoće li tko za mnom, neka zaniječe samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.“ (Mk 8,34) Isusov poziv na uzimanje križa i nasljedovanje, poziva sve nas da neprestano budemo sudionici križnoga puta kojemu je odredište Golgota. Uzimanje križa je svakodnevna odluka, jer „tko ne nosi križa, i ne ide za mnom ne može biti moj učenik“, i „nije mene dostojan“, govori Gospodin. Govor o križu uvijek uključuje ne samo sud o vlastitom kršćanskom životu, nego ga potpuno pogađa, jer križ je pred nas stavljen kao „zahtjev“. Ako se netko želi udaljiti od zahtjeva križa, kao što se često može primjetiti u našim crkvenim zajednicama, tada i njegov kršćanski život postaje upitan.
Kršćanin koji hodi ovim svijetom s križem Isusa Krista već hoda Kristovim križnim putem. A križ nije razumljiv bez križnoga puta i njegovih postaja. One nas uvode u Kristov nutarnji život. Tijekom slavlja Kristova križnog puta kroz četrnaest postaja razmatramo Kristovu muku koja je počela kada su ga osudili na smrt a trajala je do trenutka polaganja njegova mrtva tijela u grob. Korizmeno vrijeme obasjava misterij križa koji je za nas kršćane mjesto Božje proslave.
Pobožnost križnog puta počela je još u srednjem vijeku kada su hodočasnici u Svetoj zemlji obilazili mjesta Isusove muke i stradanja, pa su na povratku tu pobožnost proširili po cijelom svijetu.
Broj 40 je u Novom zavjetu usmjeren na djelovanje Isusa Krista, te su pojedine faze njegova života obilježene tim brojem. 40 dana Isus je kušan u pustinji, a isto je toliko dana od Uskrsnuća do njegova Uzašašća na nebo. Korizma traje 40 dana. Od Pepelnice – i podsjećanja da smo prah i pepeo, do Uskrsa – i veličanstvene Kristove pobjede nad smrću kojom nam je otvorio vrata neba u vječni život, točno je 40 dana. Stoga je ovaj 40-dnevni hod kroz korizmu sažetak našega života, koji nam kao skraćeni igrokaz stavlja pred oči njegovu prolaznost.
Prva korizmena nedjelja donosi nam čitanje evanđelista Mateja o Isusovom četrdesetdnevnom boravku u pustinji. Glavna misao svih misnih čitanja prve nedjelje je kušnja – te Isusov odgovor na iskušavanje kojim ga kuša đavao. Pustinja je sama po sebi mjesto koje je na prvi pogled neprikladno za život te za ljudski boravak. Siva, nepregledna područja ispunjena pjeskom, užarena suncem, bez zelenila, osim pokoje oaze, nisu mjesta na koje bi voljeli otići ili na njima biti ostavljeni.
Pepelnica je početak korizmenoga vremena. To je dan pokore, razmišljanja, nemrsa i posta. Na blagdan Pepenice, svećenik posipa kršćane pepelom uz riječi: “Spomeni se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti” ili “Obratite se i vjerujte Evanđelju!”
Tradicija stara nekoliko stoljeća slamka je spasa za one koji nam na kulturan način žele predočiti koliku važnost pridaju tome da zaista vole, pa bar na jedan dan, biti netko drugi. To što je pojedini običaj preživio nekoliko stoljeća ne mora značiti da je hvale vrijedan.
Srce je jedini organ koji uvijek poistovjećujemo sa ljubavlju. Skloni smo davati mu antropomorfne osobine, kao da je ono osoba unutar nas, koja može patiti i veseliti se,tugovati i plakati, smijati se… 
A što je zapravo ljubav? To je najteže pitanje za čovjeka. Prolaze stoljeća, mijenjaju se društva, ljudi se rađaju i umiru, zaljubljuju, odljubljuju, rastaju i iznova sastaju, i sve tako iz naraštaja u naraštaj, a da nitko od svih njih do sada nije dao točnu definiciju ljubavi. Ipak, svatko je ljubav u stanju prepoznati, pa čak i u onim prvim trenucima kada je po prvi put osjeti. Ne postoji osjećaj o kojem je više pisano, pjevano ili rečeno, od osjećaja ljubavi. Uvijek drukčija, neuhvatljiva i najveća tajna za mnoge.
Gradić Lurd (Lurds) nalazi se na krajnjem zapadu Francuske. U njemu zbio događaj koji je obilježio XIX stoljeće. Od 11. veljače do 16. srpnja 1858. godine Blažena Djevica Marija tamo se ukazala osamnaest puta četrnaestogodišnjoj djevojčici Bernardici Soubirous. Strogi lurdski župnik zatražio je tada od djevojčice da pita nepoznatu osobu koju je opisivala „kao lijepu Gospođu odjevenu u bijelo“ tko je, ako želi da se na tom mjestu sagradi kapelica i da joj hodočaste vjernici.
U stoljetnoj tradiciji Katoličke Crkve jedan od oblika štovanja Presvetog Oltarskog Sakramenta je i klanjanje (adoracija), odnosno doslovno „padanje na koljena“ pred Božjom veličinom. Pravi smisao klanjanja i štovanja Euharistije je izvan svete mise, zbog toga je klanjanje zajednice uvijek prigodno stavljeno poslije euharistijskog slavlja.
Skoro svaka crkvena zajednica ima klanjanje bar jednom u mjesecu. Ponekad je ono određeno tematski određenim tekstovima, a ponekad je jednostavno prepušteno vjernicima da sami odrede nakane kojom mu pristupaju. Kako god, klanjanje nas na najizvrsniji način stavlja pred Boga, jer, čovjek u stanju klečanja postaje svjestan svoje malenosti i Božje veličine koja ga prožima. Sa druge strane, samo se veliki čovjek može moleći pokloniti, pasti na koljena i poniziti, ušutjeti, moliti u potrebi, vapiti u nevolji – prepustiti se Božjem milosrđu koje ne traži mnoge riječi.
Sveti Blaž je bio biskup grada Sebaste u Armeniji (Turska) u IV stoljeću. Po zanimanju je bio liječnik, a legenda ga pamti kao dobra i pobožna čovjeka kojega su u narodu cijenili. Zbog toga ga i biraju za svoga biskupa.Na blagdan svetoga Blaža u crkvi se obavlja blagoslov grla. Taj običaj datira još od XII stoljeća, pa čak i ranije. Sve je počelo sa ozdravljenjem dječaka kojega je majka dovela kod svetog Blaža, a on ga ozdravio moleći se i polažući ruku nad njegovim grlom u kojem je zapela riblja kost. 
