Archive for category: PosebneTeme

U stoljetnoj tradiciji Katoličke Crkve jedan od oblika štovanja Presvetog Oltarskog Sakramenta je i klanjanje (adoracija), odnosno doslovno „padanje na koljena“ pred Božjom veličinom. Pravi smisao klanjanja i štovanja Euharistije je izvan svete mise, zbog toga je klanjanje zajednice uvijek prigodno stavljeno poslije euharistijskog slavlja.

Nije obvezno za one koji mu ne žele prisustvovati, već je samo jedno od mnogih bogatstava crkvene tradicije koja je ponuđena vjernicima za trajnu izgradnju. Naime, praksu klanjanja pred Presvetim Crkveno Učiteljstvo uvijek iznova hvali i preporučuje vjernicima. Svjedoci su nam o tome i brojni sveci koji su se istaknuli kroz povijest svojim primjerima. Na osobit se je način u promicanju klanjanja isticao sv. Alfonzo Marija Liguori, koji nam je ostavio zapisano: „Među svim pobožnostima, klanjanje Isusu u Presvetom Sakramentu prvo je poslije sakramenata, Bogu je najdraže, a nama najkorisnije.“

Pri tome trebamo znati da se samo Bogu možemo klanjati, i njegovoj svetosti i slavi. Korisno je stoga imati na umu da se ljudima i stvarima, svecima i relikvijama ne klanjamo, njih samo častimo. Oni nam pomažu da se psihološki i duhom pripravimo za istinsko klanjanje Bogu. Klanjanje teži komunikaciji i pretpostavlja dijalog sa Stvoriteljem na koji smo pozvani još u trenutku stvaranja.Otvorimo li knjigu Jeremijinu, Riječ Božja nam iz nje svjedoči: „Prije nego te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih …“

Skoro svaka crkvena zajednica ima klanjanje bar jednom u mjesecu. Ponekad je ono određeno tematski određenim tekstovima, a ponekad je jednostavno prepušteno vjernicima da sami odrede nakane kojom mu pristupaju. Kako god, klanjanje nas na najizvrsniji način stavlja pred Boga, jer, čovjek u stanju klečanja postaje svjestan svoje malenosti i Božje veličine koja ga prožima. Sa druge strane, samo se veliki čovjek može moleći pokloniti, pasti na koljena i poniziti, ušutjeti, moliti u potrebi, vapiti u nevolji – prepustiti se Božjem milosrđu koje ne traži mnoge riječi.

Čovjek pred Bogom je ljubljeno Božje stvorenje, jedinstveno i dostojanstveno, otkupljeno i spašeno u Njemu. Stoga je stvorenju vlastito da se utječe svome Stvoritelju, koji ga „svega proniče i poznaje“. O toj stvarnosti svjedoči psalam: „Gospodine, proničeš me svega i poznaješ, ti znaš kada sjednem i kada ustanem, izdaleka ti već misli moje poznaješ. Hodam li ili ležim, sve ti vidiš, znani su ti svi moji putovi. Riječ mi još nije na jezik došla, a ti, Gospodine, već sve znadeš. S leđa i s lica ti me obuhvaćaš, na mene si ruku svoju stavio. Znanje to odveć mi je čudesno, previsoko da bih ga dokučio.“ (Ps, 139)

U takvu božansku stvarnost pozvani smo kročiti na koljenima, bar ponekad.

„Ništa me neće prisiliti da prestanem ljubiti pravdu, ništa me neće prisiliti da prestanem ljubiti nepravdu, a u ljubavi prema svome narodu ne dam se ni od koga natkriliti.“

Pogledaj dokumentarni film – Kad istina pobijedi

Djelovanje blaženog Alojzija Stepinaca obilježio je početak drugoga svjetskoga rata, i neviđena stradanja Židova, koji pred Njemcima bježe iz svojih domovina, te dolaze u zemlje u kojima nalaze utočišta. Tako izvjestan broj židovskih izbjeglica dolazi i u Hrvatsku. Niti u njoj ne nalaze sigurnost. Ipak, pod okriljem nadbiskupa Stepinca mnogi pronalaze pomoć. Ne samo Židovi, nego i Romi, pa Srbi, te osvi ostali kojima je mogao pomoći. Poznate su njegove riječi da su „ rase i narodi Božje tvorevine!“ Uzdajući se u Boga, nije se bojao komunističkog režima. 1945. godine partizanska vojska ulazi u Zagreb, i već nakon desetak dana nadbiskup Stepinac biva uhićen.

 

Optužnica ga tereti za suradnju sa neprijateljem u vrijeme rata, nasilno pokrštavanje vjernika pravoslavne vjere tj. nasilnog nametanja katoličke, i još mnogih drugih djela. Na montiranom sudskom procesu optužen je na 16 godina zatvora koje je trebao odslužiti u Lepoglavi, ali mu je boravak u zatvoru zbog bolesti preinačen u kućni pritvor u Krašiću. Papa Pio XII. imenovao ga je 1953.g. kardinalom. Umire 10. veljače 1960. i biva pokopan u zagrebačkoj katedrali. Povijest pamti njegove riječi u kojima ga prepoznajemo kao branitelja čovjekova dostojanstva a koje je izrekao 1942., u jeku ratnih stradanja;

 

„ Svaki narod i rasa, kako se odrazuje danas na zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili Crnci ili Evropejci, bili omraženi Židovi ili ponosni Arijci, imadu jednako pravo da govore „Oče naš, koji jesi na nebesima.“

 

Zbog svega toga, danas blaženog Alojzija Stepinca možemo promatrati kao jednog od najznačajnijih likova novije povijesti Crkve u Hrvata.

 

Na velikom slavlju u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. god. papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim, rekavši:

 

„U osobi se novoga blaženika spaja, da se tako izrazim, cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Evropu komunizmom. On je sada u nebeskoj slavi okružen svima onima, koji su, kao i on, dobar boj bili, kaleći svoju vjeru u kušnjama i nevoljama. U Njega danas s pouzdanjem upiremo svoj pogled iščući njegov zagovor.“

 

Crkva štuje blaženog Alojzija Stepinca kao „stradalnika za jedinstvo Crkve i mučenika za jedinstvo kršćana“, a njegov blagdan slavi 10. veljače.

Četrdeset dana poslije rođenja Isusa roditelji odnose u Hram. Crkva na taj dan slavi blagdan Svijećnice, blagdan svjetla. Ime upućuje na malenog Isusa kojega su navijestitli proroci kao „svjetlo svijeta“ a u Hramu dočekao starac Šimun da vidi onoga koji se rodio „na prosvjetljenje naroda i slavu puka svoga izraelskoga“.

Ovaj događaj bio je trenutak milosti za Šimuna jer je dočekao utjehu koju je Gospodin obećao Izraelu. Stoga na početku svoje molitve zahvaljuje Bogu što je pred kraj svoga života doživio takvu milost: „Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru, po riječi svojoj u miru. Ta vidješe oči moje spasenje tvoje koje si obećao..“ Šimunova zasluga stoga uvijek ostaje u tome što je vjerovao u Božja obećanja i na kraju zaista u malenom djetetu prepoznao Otkupitelja i Spasitelja. Njega su gledale blažene oči Obećanoga, onoga koji će spasiti narod izraelski. U Hramu pravednik Šimun nastupa kao primatelj Božje objave u ime cijeloga naroda, ne samo sebe. Upravo po njegovom primjeru pravednosti i bogobojaznosti pozvani smo i mi primati i prepoznavati Isusa; svjetlo koje je svojim rođenjem obasjalo svijet. Okrenemo li stranice Svetoga pisma naći ćemo u njemu mnogo primjera u kojima Isus govori o svjetlu. Kao odrastao reći će za sebe: „Ja sam svjetlost svijeta: tko ide za mnom neće hodati u tami – nego će imati svjetlost života.“ (Iv 8,12) To isto reći će nama: „Vi ste svjetlost svijeta…Neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima, da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.“ (Mt 5,14 – 16)

Kršćanin po svojim djelima treba svijetliti kao znak koji vodi u vječni život. Treba nastojati biti putokaz onima koji su zalutali, jer „Bog“ je za mnoge još uvijek „znak osporavan“. Istina, svako na svome mjestu i u svojim mogućnostima, pozvan je tim svjetlom osvijetliti stazu života i svijetliti drugima..Jer, kada na upaljenom plamenu jedne svijeće upališ drugu, prvoj ništa ne oduzimaš a drugu svojim svjetlom izbavljaš iz tame. Pozvani smo osvijetliti tamu ovoga svijeta pa biti svjetlo jedni drugima.