Archive for category: Posebne teme

     Pavao je rođen, pretpostavlja se između 7. i 9. godine poslije Krista u Tarzu u Ciliciji kao sin židovske obitelji koja je pripadala Benjaminovu plemenu ali je istodobno bio i rimski građanin (civis romanus). Njegova obitelj je vjerojatno tu povlasticu zaslužila ili kupila. Uz svoje židovsko ime Šaul, nosio je i grčko ime Pavao. Odgojen vrlo strogo u religioznoj sekti farizeja, prvo vrijeme svoje mladosti proveo je kao gorljivi progonitelj kršćana i Prve Crkve. Odgajan i poučavan u sinagogi poznavao je jako dobro židovske zakone i propise kojih se dosljedno držao, pa se tako javio i za putovanje u Damask odakle je stigla  vijest o okupljanju sve većeg broja kršćana. To putovanje obilježilo je njegov život i promijenilo ga iz korijena. Na tome putu on doživljava  viđenje uskrslog Isusa koji mu razotkriva svu istinu kršćanske vjere i dodjeljuje mu posebno poslanje „kao apostola pogana“. Sve se to najvjerojatnije dogodilo oko 33.godine po Kr. Od toga časa on posvećuje sav svoj život služenju Kristu, koji ga je „zahvatio“.
     Nakon izvjesnog boravka u Arabiji, vraća se natrag u Damask gdje je već prije propovijedao. Između 36. i 39. godine ulazi u Jeruzalem i odlazi u Siriju-Ciliciju. Odatle ga Barnaba vodi po Antiohiji gdje obojica poučavaju. Za prvog misijskog putovanja, sredinom četrdesetih godina, naviještaju na Cipru, u Pamfiliji, Pizidiji i Likaoniji. Dvanaest do petnaest godina nakon svog obraćenja (zavisno o antičkom brojanju godina), oko godine 48.-49. Pavao odlazi sa Barnabom i Titom u Jeruzalem gdje sa vodećim ljudima Pracrkve sudjeluje na 1. Crkvenom saboru, tkz. Apostolskom koncilu. Pavao je za svoga života poduzeo tri misijska putovanja. Drugo koje počinje od 50. do 52., a treće od 53. do 58.godine. Pavao je 58.godine zasužnjen u Jeruzalemu i do 60.g.zatočen u Cezareji u Palestini. U jesen 60.godine šalje ga prokurator Fest s pratnjom u Rim, gdje Pavao ostaje u zatvoru dvije godine, od 61. do 63. Suđenje u Rimu dozvoljeno mu je radi njegovog pozivanja na pravo koje mu pripada kao rimskom građaninu. Nemamo nikakvih podataka o ishodu njegova procesa. Stara crkvena predaja povezuje Petrovo i Pavlovo mučeništvo sa Neronovim progonom kršćana, točnije smješta ga u doba velikog požara u Rimu 64.godine.
     Razmišljajući  o pozivu koji doživljava Pavao ostajemo pred tajnom koja se ne može objasniti jer Pavao se niti u povijesno-religijskom a ni u psihološkom okviru ne nalazi kao osoba koja bi bila imalo prikladna za zadaću koju mu povjerava osobno Gospodin. Pavao, ne samo da nije prikladan za apostola nego je apsolutno bez preduvjeta za milost koja ga je zapala. On je isto tako jedini apostol koji prima poslanje od Krista uskrsloga, ostala dvanaestorica bivaju izabrana za vrijeme Kristova zemaljskog života.
Kao apostol, Pavao je „izaslanik“, ali ne ljudi, nego „izaslanik“ samoga Isusa, čovjek Evanđelja. Njegov apostolat pribavio mu je posebno mjesto u krilu Crkve; on je apostol poganih naroda i na poseban način razumije tajnu Krista.Temelj Pavlove misli, njegove religiozne osobe i teologije samo je uskrsnuli Krist koji ga je pred Damaskom oslijepio – da progleda. Bog ga je odredio za Evanđelje i objavio mu je svoga Sina „ da ga propovijeda među poganima“. Povjerio mu je Radosnu vijest; „objavu Tajne sakrivene od vječnosti, ali sada očitovane po zapovijedi vječnoga Boga, a pomoću proročkih spisa saopćene svim narodima“… i meni…i tebi…

 

Himan sv. Pavlu

Sva Crkvo, kliči radosno, s nebeskog slavlja Pavlova:
On čudom Božjim postade, od gonitelja apostol.
Svim žarom prije bjesneći ,na sveto ime Kristovo,
Tim istim žarom poslije ,svim svijetom pronije Blagu vijest.
Od silnog dara Pavlova, do trećeg neba uzdignut,
Božanskog milja darove, on uživa otajstvene.
Ko sijač riječi marljivi, on pože žetvu obilnu:
Sve narode on sabire, Gospodinu u žitnicu.
Ko sjajna Božja svjetiljka ,Evanđeljem svijet obasja,
On razbi tmine zabluda, da Istina svud zavlada.
Nek Trojstvo bude slavljeno, što na nebu te okruni,
Nek bude nama nagradom, za uspjeh boja životnog.

Amen.

     Za  one koji ne mogu rano zaspati na našoj televiziji i nema baš prevelikog izbora programa koji bi nam noć učinili kraćom, sadržajnijom ili zanimljivijom. Osim ponekog repriziranog filma ili sapunice nemamo baš veliki izbor zabave kojom bi opustili mozak i odmorili se za dan koji je pred nama.

     Pa upravo u te kasne, noćne sate gotovo na skoro svim programima naše televizije počinje plejada astrologa, vračeva, tarot majstora, zvjezdoznanaca, onih koji otklanjaju magijske čini i uroke; i svih mogućih i nemogućih pametnjakovića kojima je dovoljan samo jedan naš poziv pa da bi nas učinili sretnima, ozdravili od bolesti i napunili naš novčanik otkrivajući nam naš sretan broj. Nije mi samo jasno kako ti stručnjaci nisu napunili svoje novčanike i bankovne račune, tako da u ta gluha doba noći spokojno spavaju; pametni, vidoviti i bogati!

 

Oni, suprotno svim očekivanjima ostaju budni rješavajući egzistencijalne probleme ovoga jadnog i napaćenog naroda.  Valjda iz prevelike ljubavi ostaju budni i spremni učiniti sve za jedan naš telefonski poziv!!!  Njihova ljubav iznosi točno 6 kuna ako zovete sa fiksne linije a 8 ako koristite mobitel. Sasvim pristojna cifra..ni mala, ni prevelika …I čekaju oni da ih nazovemo; budni, ljubazni, srdačni…ma baš kao netko tko nas najbolje razumije i spreman je riješiti sve naše probleme.  
Ono što mene osobno najviše iznenađuje je (pre)veliki broj poziva kojim punimo njihove račune. Zbrojimo li si na takav način ljubav, vjerujem da niti nama samima ne bi bio problem probdjeti jednu večer.
Praznovjerje i poganstvo cvjetaju a mi ih financiramo. Lokalne babe koje skidaju uroke popularnije su od našeg župnika koji samo „rogobori“ sa oltara. Mislimo da takve stvari nemaju nikakvog utjecaja na našu vjeru i pri tome se duboko varamo. Objavivši se, Bog je jasno rekao:“ Ja sam Gospodin Bog tvoj i nemaj drugih Bogova osim mene; meni se klanjaj i meni jedinom služi..“
Kome se klanjamo kada okrenemo telefonski broj vidovnjaka i zatražimo od njega nadu da ćemo ozdraviti, udati se ili dobiti posao? Koliko je povjerenje u zemaljske bogove koji rade na TV-u?  Spava li naš Bog? Jesmo li opterećeni  životom i vjerom koja daruje nadu a ne sretne brojeve, povoljne dane i datume? Pojedinci bi željeli trenutno rješenje svih svojih problema. Žele sada i odmah vidjeti rezultate svojih uvjerenja. Bilo bi najbolje pred njihovim očima pretvoriti vodu u vino ili pak uskrsnuti ih prije reda pa da povjeruju u ljubav Kristovu i prihvate težak i trnovit put kojim je on prošao. Uzimamo li od svoje vjere samo ono što nam odgovara? Palimo li, za svaku sigurnost, jednu veliku svijeću Bogu a malu vragu? Nije li nam vjera na čvrstim temeljima sazdana tada nije nimalo problematično doći sa mise a navečer nazvati omiljenu nam gataru i saznati što nas čeka – za svaki slučaj, zlu ne trebalo.
Ljudi su skloni eksperimentiranju. Nema ničega lošeg ako pročitate horoskop uz jutarnju kavu i nasmijete se zajedno sa kolegicom. Loše je kada vam horoskop postane smjernica po kojoj ćete živjeti, loše je kada postanete ovisni o mišljenju lokalnog skidača uroka..loše je ako ostanete u uvjerenju da vam takvi ljudi mogu pomoći, da je sve to šala a i dalje zovete…a najveća žalost je  gubitak pouzdanja u Boga, koji ima plan za svakoga od nas. I dobro je što ne znamo ni dana ni sata kada Gospodin dolazi jer još uvijek imamo vremena da se vratimo na pravi put

325. godine na Nicejskom saboru definirana je dogma o božanstvu Krista kao Utjelovljene Riječi.  1600 godina poslije,papa Pio XI enciklikom „Quas primas“  11.12. 1925. godine uvodi blagdan Krista Kralja kao vrhunac otajstava spasenja. Papa je želio podsjetiti što Crkva vjeruje o Kristu, pravom Bogu i pravom čovjeku. Svetkovina Krista kralja svega stvorenja slavi se uvijek posljednje nedjelje crkvene godine.

 

Liturgijsku godinu završavamo obnovom vjere u Kristov ponovni dolazak o svršetku svijeta. Ljudska povijest po Kristu raspetom i uskrslom dobila je jedan novi tijek i novi smisao postojanja. Bog je po Kristu počeo ostvarivati svoj plan za spasenje ljudi.  Novozavjetni spisi  navještaju Kristovo kraljevsko dostojanstvo koje je bitno različito od zemaljskog kraljevanja. Uskrsli Krist je veliki svećenik i kralj koji će svoje kraljevstvo predati Ocu u eshatonu. Njegovo kraljevstvo je: kraljevstvo života i istine, ljubavi i mira, pravednosti i milosti.

Dolazak u to kraljevstvo nam je zajamčen ako se na ovom zemaljskom putu budemo ravnali prema pravilma Kristova učenja njegujući duhovne i moralne vrijednosti u svome životu. Na Pilatovo pitanje da li je on kralj odgovara da jest ali da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Isus je kralj spreman na smrt u potvrdu svoje odanosti Bogu i ljudima. Svom smrću i uskrsnućem dao je novi smisao povijesti, sadašnjosti i budućnosti. Njegovo kraljevstvo je kraljevstvo svega stvorenja – i nikad nije kasno zemaljske vrijednosti zamijeniti duhovnim i pribaviti si mjesto u vječnosti . Crkva Svetkovinu Gospodina našega Isusa Krista Kralja svega stvorenja  časti na samom kraju liturgijske godine jer On je „Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak“, kako stoji u knjizi Otkrivenja. Slavlje ovoga blagdana događa se pred samo došašće jer on je prvi sa kojim završava jedno a počinje drugo crkveno vrijeme.

Nalazimo se pred ponovnim izborima za Hrvatski Sabor. Na njima se odlučuje o našoj budućnosti i budućnosti naše djece, tako da je pred nama odgovoran zadatak; dobro promisliti koga ćemo zaokružiti i kome ćemo pokloniti svoje povjerenje. Dužnost katolika, kao građana Republike Hrvatske, svakako je izići na izbore i glasati u skladu sa vlastitom savješću.  Neodgovorno se ponašaju oni koji govore da se njih izbori nimalo ne tiču. Izlazak na izbore je naše građansko pravo i kršćanska dužnost.

Katekizam Katoličke Crkve izričito naglašava da vjernici trebaju aktivno sudjelovati  u javnom životu i svim pitanjima koja se tiču općeg dobra njenih građana. Briga za opće dobro mora se povjeriti najboljima. Zbog toga je važno poznavati stranke koje izlaze na izbore i njihove programe. Po kakvim se pravilima  tada trebamo ravnati želimo li glasovati kao katolici i promicati vrjednote po kojima živimo? Kojim kriterijima se ravnati pri prosudbi i izboru stranaka i programa? Mislim da je najpametnije ravnati se onim kriterijima po kojima živimo.  Logično je da vjera, ukoliko se doista živi, postaje najsavjesniji kriterij društvenog i političkog života. Po toj logičnosti glas vjernika uvijek je glas osobne savjesti i moralnosti, onoga što je sam Bog upisao u njega. Zbog toga neće biti teško odabrati.

Glas vjernika uvijek će biti glas ZA:

– stranku koja brani i štiti ljudski život, od začeća do naravne smrti
– koja podupire demografski razvoj svoje zemlje
– koja promiče dostojanstvo braka i obitelji, i pravo roditelja na cjelovit odgoj svoje djece
– stranku koja se zalaže za slobodni izbor vjerskog odgoja i vjeronauka u školi
– koja potiče pravo na zaposlenost, dostojanstveno vrednuje ljudski rad, osigurava svakome pravo na primjeren dom, na dječji dodatak i porezni sustav koji djeluje u korist obitelji, kulture i općeg dobra
– stranku koja se zalaže za neradnu nedjelju
– i poštovanje svekolike Božje prirode
– koja zagovara socijalnu pravdu, solidarnost i supsidijarnost u korist općeg dobra svih građana
– vjernik će svoj glas dati onome koji se zalaže za mir
– i za cjelovitu istinu o hrvatskoj prošlosti, Domovinskom ratu i braniteljima…
 

Glas vjernika biti će glas PROTIV:

– droge, ovisnosti, korupcije, pornografije i prostitucije
– protiv istospolnih bračnih zajednica…

Stječe se dojam da su katolici manjina u hrvatskom društvu, uvijek na samim marginama društvenog života a ne bi trebalo biti tako. Aktivno uključenje u izgradnju suvremenog hrvatskog društva nije lagano, pogotovo ako imamo na umu komunistički sustav iz kojega smo izašli. Postoji li u nama još uvijek trag straha? Osjećamo li se kao vjernici laici – ravnopravnim građanima? Može li nam povijest biti najbolja učiteljica života? Znamo li učiti na greškama?

Predstojeći izbori događaju se na povijesnoj prekretnici ulaska u europske integracije i oblikovanja pravnog ustroja koji će dugoročno odrediti društveni razvoj i vrijednosno ozračje naše zemlje. Dani koji su pred nama su dani novoga i odlučnog početka. Dobro je uvijek krenuti iznova; sa novim zanosom za Boga, čovjeka i cjelokupno društvo u kojem živimo.

Crkva nas zato potiče „ Izađimo na izbore i molimo za svoju domovinu!“.

Blagdan Svih Svetih je svetkovina cjelokupne Crkve. Slavlje  ovoga blagdana preteču nalazi u slavljenju blagdana svetih mučenika koji se počeo slaviti na kršćanskom Istoku prve nedjelje poslije Duhova, kojemu se poslije dodaje i spomen ostalih svetih. Postoje svjedočanstva o tri datuma slavlja ovoga blagdana (prva nedjelja poslije Duhova, 13. svibnja i petak u vazmenoj osmini), sve dok konačno nije određen da se slavi 1. studenoga.

Toga dana  slavimo sve one koji su po Kristovoj Crkvi dospjeli do nebeske slave, do nebeskog Jeruzalema i od njih molimo zagovor. Oni su proslavljeni udovi Crkve koji su životno povezani s članovima Crkve na zemlji. Po svome krštenju  postajemo  „kraljevsko svećenstvo i dio svetoga naroda“ koji je pozvan na istu slavu s njima. Ovdje na zemlji sveti smo jer smo članovi Crkve koji su kršteni u ime Trojedinog Boga – Oca, Sina i Duha Svetoga i u svima prebiva Duh Božji.

Vjerujemo da Crkva postoji u tri stanja; Crkva zemaljska koja putuje ovom zemljom, Crkva nebeska u kojoj su blaženici koji gledaju lice Božje; a vjerujemo i da postoji Crkva sastavljena od onih koji su otišli sa ove zemlje ali još nisu dospjeli do Boga – oni se čiste da bi mogli dospjeti u zajedništvo s njim.

Pozvani smo moliti za svoje,ali i za  sve pokojne.Vjerujemo da sveci na nebu mogu moliti za nas ako im se utječemo i molimo njihov zagovor. Oni su nam uzori jer su svojim životom svjedočili Kristovu milost po kojoj se Bog proslavio po njima. Časteći njih mi častimo Boga koji im je darovao milost po kojoj su mogli činiti herojska djela kršćanske ljubavi. U isto vrijeme oni su najbolji primjer kako surađivati s Božjom milošću. Ovdje na zemlji mi častimo i štujemo svete ne kao neka božanstva, nego ih častimo kao osobe u kojima je Kristova milost djelatna. Čašćenje svetaca uvijek je i hvala i pohvala samome Bogu.

Svi oni koji žive u Božjoj milosti – sveti su.

Svi oni blaženici koji gledaju lice Božje – sveti su.

Neke od njih je Crkva proglasila svetima. Jasno je da postoji puno više onih neproglašenih negoli proglašenih svetaca.

Blagdan Svih Svetih na najljepši način svjedoči povezanost te nebeske i zemaljske crkve  koju nalazimo i u riječima molitve:

„Danas slavimo tvoj sveti Grad, svoju domovinu, nebeski Jeruzalem; ondje te zauvijek hvale preobraženi udovi Crkve, naša braća i sestre u slavi; onamo u vjeri i mi putujemo, ohrabreni njihovim zagovorom i primjerom.“

Naša je Crkva znak među narodima, vjerodostojna zbog svoje svetosti. Čašćenje svetih crkveno učiteljstvo smatra dopuštenim i korisnim, ali ne naučava ga kao obvezu za pojedinca. Kanonizirani (proglašeni) sveci jesu stvaralački uzori svetosti koja je dana određenim pojedincima kroz povijest. Ta uzornost može povijesno izblijedjeti ili iznova ojačati – to nam pokazuje prestanak čašćenja nekih svetaca, pa i njihov nestanak iz popisa svetih. Ipak, jednom proglašeni –  čašćeni ili zaboravljeni oni su i dalje sveti jer je Crkva nezabludiva u svojim odlukama. Kad se prizna „uzornost“ nekog sveca govorimo o čašćenju ili „kultu dulije“, za razliku od klanjanja ili „kulta latrije“ koje pripada jedino Bogu.

Pomolimo se, zatražimo zagovor, pronađimo  svoje uzore među svecima i slijedimo njihove primjere – svojim životom svjedočimo i nasljedujmo Krista svjesni da se niti u jednom vremenu sveci ne rađaju – svecem se postaje.

SPOMEN SVIH VJERNIH MRTVIH – DUŠNI DAN

Prvi spomen ovog blagdana nalazimo još u 7.stoljeću. Pravi začetnik ovoga blagdana bio je redovnik, sv. Odilo, opat benediktinskog samostana Cluny. On je između 1000. – 1008.g. odredio da se nakon dana Svih Svetih slavi i spomen svih pokojnih. Tako je na izvrstan način povezao dva sukladna blagdana – Sve Svete i Dušni dan.

Današnje vrijeme skoro je potpuno poistovjetilo simboliku ta dva dana, jer duše odlaze u nebo; svete po svome krštenju – jedne gledaju Boga u lice a druge čekaju susret s Njim. Boravak u Nebeskom Kraljevstvu koji već sada uživaju sveti, težnja je i cilj koji želimo da uživaju i naši pokojni, a svršetkom svoga života i svi mi. Možda baš radi toga oba dana posvećujemo  obilasku grobova svojih mrtvih na kojima se molitvom utječemo Bogu za spas njihovih duša. Duše koje su ostavile ovaj zemaljski svijet i preselile se u vječnost trebaju našu molitvu.

Već od samih početaka civilizacije čovjek je pokazivao određeno poštovanje posmrtnim ostacima svojih umrlih. Različiti oblici grobova svjedoče o čovjekovoj svijesti vlastite ograničenosti i o njegovom odnosu prema smrti. U svim religijama grob je simbolična veza između svijeta živih i svijeta mrtvih. Grob tako postaje  veza ovozemaljskog i zagrobnog života.

Grob u kršćanstvu ima veliko značenje. Od samih početaka kršćani hodočaste na Isusov grob, a kasnije i na grobove apostola i svetaca, što se zadržalo do današnjih dana. Prvi kršćani su se okupljali u katakombama i na grobovima svetaca i slavili euharistiju. Grobovi su se označavali kršćanskim simbolima, najčešće križem, a vrlo često su se iznad grobova apostola i svetaca gradile crkve. Grob je na taj način izražavao vjeru u uskrsnuće i vječni život, a istovremeno je i iskazivao počast preminulom, kao i dostojno vrednovanje njegova života i svetosti te apostolskog rada i svjedočanstva vjere u Krista. I danas su groblja sastavni dio naše kulture i života.

Odlazak na grob dragog pokojnika znak je ljubavi koja ne završava ovdje nego traje sve do susreta u Kraljevstvu Nebeskom.

Kako je toga dana dopušteno svim svećenicima slaviti tri mise: jednu po papinoj nakani, drugu po vlastitoj i treću za sve pokojne – pronađimo vremena bar za jednu i posvetimo je onima koji više nisu sa nama.