Archive for category: Zlatine teme

„Ništa me neće prisiliti da prestanem ljubiti pravdu, ništa me neće prisiliti da prestanem ljubiti nepravdu, a u ljubavi prema svome narodu ne dam se ni od koga natkriliti.“

Pogledaj dokumentarni film – Kad istina pobijedi

Djelovanje blaženog Alojzija Stepinaca obilježio je početak drugoga svjetskoga rata, i neviđena stradanja Židova, koji pred Njemcima bježe iz svojih domovina, te dolaze u zemlje u kojima nalaze utočišta. Tako izvjestan broj židovskih izbjeglica dolazi i u Hrvatsku. Niti u njoj ne nalaze sigurnost. Ipak, pod okriljem nadbiskupa Stepinca mnogi pronalaze pomoć. Ne samo Židovi, nego i Romi, pa Srbi, te osvi ostali kojima je mogao pomoći. Poznate su njegove riječi da su „ rase i narodi Božje tvorevine!“ Uzdajući se u Boga, nije se bojao komunističkog režima. 1945. godine partizanska vojska ulazi u Zagreb, i već nakon desetak dana nadbiskup Stepinac biva uhićen.

 

Optužnica ga tereti za suradnju sa neprijateljem u vrijeme rata, nasilno pokrštavanje vjernika pravoslavne vjere tj. nasilnog nametanja katoličke, i još mnogih drugih djela. Na montiranom sudskom procesu optužen je na 16 godina zatvora koje je trebao odslužiti u Lepoglavi, ali mu je boravak u zatvoru zbog bolesti preinačen u kućni pritvor u Krašiću. Papa Pio XII. imenovao ga je 1953.g. kardinalom. Umire 10. veljače 1960. i biva pokopan u zagrebačkoj katedrali. Povijest pamti njegove riječi u kojima ga prepoznajemo kao branitelja čovjekova dostojanstva a koje je izrekao 1942., u jeku ratnih stradanja;

 

„ Svaki narod i rasa, kako se odrazuje danas na zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili Crnci ili Evropejci, bili omraženi Židovi ili ponosni Arijci, imadu jednako pravo da govore „Oče naš, koji jesi na nebesima.“

 

Zbog svega toga, danas blaženog Alojzija Stepinca možemo promatrati kao jednog od najznačajnijih likova novije povijesti Crkve u Hrvata.

 

Na velikom slavlju u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. god. papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim, rekavši:

 

„U osobi se novoga blaženika spaja, da se tako izrazim, cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Evropu komunizmom. On je sada u nebeskoj slavi okružen svima onima, koji su, kao i on, dobar boj bili, kaleći svoju vjeru u kušnjama i nevoljama. U Njega danas s pouzdanjem upiremo svoj pogled iščući njegov zagovor.“

 

Crkva štuje blaženog Alojzija Stepinca kao „stradalnika za jedinstvo Crkve i mučenika za jedinstvo kršćana“, a njegov blagdan slavi 10. veljače.

Četrdeset dana poslije rođenja Isusa roditelji odnose u Hram. Crkva na taj dan slavi blagdan Svijećnice, blagdan svjetla. Ime upućuje na malenog Isusa kojega su navijestitli proroci kao „svjetlo svijeta“ a u Hramu dočekao starac Šimun da vidi onoga koji se rodio „na prosvjetljenje naroda i slavu puka svoga izraelskoga“.

Ovaj događaj bio je trenutak milosti za Šimuna jer je dočekao utjehu koju je Gospodin obećao Izraelu. Stoga na početku svoje molitve zahvaljuje Bogu što je pred kraj svoga života doživio takvu milost: „Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru, po riječi svojoj u miru. Ta vidješe oči moje spasenje tvoje koje si obećao..“ Šimunova zasluga stoga uvijek ostaje u tome što je vjerovao u Božja obećanja i na kraju zaista u malenom djetetu prepoznao Otkupitelja i Spasitelja. Njega su gledale blažene oči Obećanoga, onoga koji će spasiti narod izraelski. U Hramu pravednik Šimun nastupa kao primatelj Božje objave u ime cijeloga naroda, ne samo sebe. Upravo po njegovom primjeru pravednosti i bogobojaznosti pozvani smo i mi primati i prepoznavati Isusa; svjetlo koje je svojim rođenjem obasjalo svijet. Okrenemo li stranice Svetoga pisma naći ćemo u njemu mnogo primjera u kojima Isus govori o svjetlu. Kao odrastao reći će za sebe: „Ja sam svjetlost svijeta: tko ide za mnom neće hodati u tami – nego će imati svjetlost života.“ (Iv 8,12) To isto reći će nama: „Vi ste svjetlost svijeta…Neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima, da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.“ (Mt 5,14 – 16)

Kršćanin po svojim djelima treba svijetliti kao znak koji vodi u vječni život. Treba nastojati biti putokaz onima koji su zalutali, jer „Bog“ je za mnoge još uvijek „znak osporavan“. Istina, svako na svome mjestu i u svojim mogućnostima, pozvan je tim svjetlom osvijetliti stazu života i svijetliti drugima..Jer, kada na upaljenom plamenu jedne svijeće upališ drugu, prvoj ništa ne oduzimaš a drugu svojim svjetlom izbavljaš iz tame. Pozvani smo osvijetliti tamu ovoga svijeta pa biti svjetlo jedni drugima.

Spremili smo bor, ugasnule su svjećice, polako je sa blagdanima iščezao duh božićnog vremena, vraćamo se svakodnevnim poslovima. Svetkovinom Isusova krštenja na Jordanu završava božićno vrijeme a počinje vrijeme kroz godinu.

Svetkovina Kristova krštenja je priprava za  naše putovanje po stazama liturgijske godine da bismo znali živjeti  kao Božja djeca i dostojno slaviti druga Božja otajstva, po kojima nam stiže punina spasenja i posvećenja.

Isusovo krštenje prate tri događaja opisana u Evanđelju:

Otvoreno nebo – nebo su mnogi stari narodi smatrali mjestom Božjeg prebivanja: ono je nedostižno, zatvoreno, bezvremensko mjesto. Pri Isusovu krštenju „nebo se otvorilo“. Bog je otvorio nebeski svod i sišao među ljude zemaljskoga svijeta da iz njega izbriše zlo, i učini nešto s grijehom namnoženim u tom svijetu. Isusovo krštenje i silazak Duha Svetoga predstavljaju tako simboličan prikaz dolaska (silaska) novoga doba u ljudsku povijest.

Po kršćanima, Krist je uznesen na nebo i  po njemu ono tako poprima temeljne uvjete ulaska u Božji život. Stoga kršćani osjećaju „žudnju“ za nebom, za Bogom. Koliko god je nebo utemeljeno u ulazu Isusa Krista u njegovu slavu (koja je trajna vrijednost njegova čovještva u Bogu), ujedno je i otvaranje nekog novog Isusovog odnosa prema svijetu i prema onima koji su kod njega. Nebo je „veličina“ koja raste, jer spasenje „svih u Kristu“ još nije dovršeno. Nebo kao ispunjena cjelina dobit će svoj konačni izgled paruzijom, ponovnim dolaskom Isusa Krista.

Silazak Duha Svetoga u liku goluba – goluba Sveto Pismo često opisuje kao Božjeg glasnika. U opisu stvaranja svijeta Duh Sveti je lebdio nad vodama. Bog sada stvara novi svijet.  U opisu Isusova krštenja Duh Sveti lebdi nad Isusom i vodama Jordana otkrivaući novo stvaranje koje nastaje. Sa Isusom počinje „novo nebo i nova zemlja“.

Glas s neba – „Ti si Sin moj ljubljeni, u Tebi mi sva milina!“  – čuo se glas s neba, Božji glas u trenutku Isusova krštenja. Isus je Sin Božji, novi Adam u novom stvaranju, onaj koji će ispraviti grijeh praroditelja.

Taj glas je progovorio i nad nama u trenutku našega krštenja. I nad nama se nebo otvorilo dok nas je svećenik krstio na rukama naših kumova i roditelja. Krštenje je temeljni spasenjski čin, ono nam otvara „ulazna vrata“ Crkve i po njemu svi krštenici ulaze u zajednicu bez obzira gdje su primili taj spasenjski znak. Krštenjem se nanovo rađamo za Boga, i zbog toga nije dovoljno samo se krstiti, već se trebamo i roditi iz toga krštenja. Po njemu postajemo djeca Božja. Prihvaćajući Krista i njegovu riječ počinjemo novi život ispunjeni i ojačani Duhom Svetim.

Bez obzira koliko se čovjek borio sam sa sobom, on u sebi nosi dva svijeta. Kao stanovnik ovoga grješnoga, zemaljskoga svijeta nalik je Adamu. Po krštenju nalik je Kristu. Jedan ga svijet tjelesno mori a drugi duhovno uzdiže. Pošto po rođenju i krštenju baštinimo oba, cjeli naš život tako je borba dobra i zla..sve do granica samoga neba.  

Posljednju nedjelju godine Crkva proslavlja u znaku obitelji – Svete Obitelji Josipa i Marije, jedinstvene obitelji koja je nastala u Božjem planu spasenja. Prve stranice Pisma donose opis stvaranja muškarca i žene kao vrhunac Božje stvarateljske ljubavi: „I reče Bog: „Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji! Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“ (Post 1,26-17).

          

         

          Nazaretska Obitelj upućuje na svoj i na izvor svake obitelji; upućuje na otajstvo Boga koji je u sebi zajednica i zajedništvo; Boga koji je u sebi Obitelj.

 

          Koliko je molitva za obitelj potrebna, pokazalo se ne tako davno i u našoj zemlji.

Brak, kao zajednica muškarca i žene koji uz djecu čine obitelj  izvojevala je nedavno jednu veliku i znakovitu pobjedu kada je na prvom narodnom referendumu u povijesti naše zemlje jasno i glasno poručila cijelom svijetu da je obitelj  kolijevka naroda i naraštaja; da ju je takvom zamislio i uredio Bog  –  da poput njega dalje u toj zajednici stvara novi život za dobro svijeta. Usprkos neviđenom omalovažavanju, ismijavanju i vrijeđanju od strane pojedinih više ili manje poznatih organizacija, možemo sa ponosom reći da je Hrvatska rekla odlučno DA – braneći biblijsku sliku obitelji onako kako ju je zamislio i stvorio Bog.

        Današnje društvo se naizgled pokazuje kao humano, a u stvari je daleko od toga. Mogli smo to vidjeti na bezbroj poteza koje je povlačilo protiv obitelji, želeći joj promijeniti oblik i smisao, obezvrijeđujući je prema zahtjevima marginalnih skupina i pojedinaca, želeći preodgajati   djecu po mjeri bezbožnog mentaliteta i oduzimajući joj vjeru u Boga i božanske vrijednosti na kojima se temelji. Pokušali su umanjiti odgovornost koju članovi obitelji imaju jedni prema drugima na ovom, i na onome svijetu. Kad pođemo od činjenice da nema savršene obitelji, niti one izuzete od rana ili zaštićene od udaraca, onda bi bilo najjednostavnije zaključiti i odlučiti da srušimo njezinu vjerodostojnost i da je uništimo do kraja. Ali Bog nije tako razmišljao, nego se odlučio ozdraviti je. Gospodin prema njoj nije nastupao ni agresivno ni osvetoljubivo,već je prema obitelji pokazao puno ljubavi. Imao je dobrih razloga da uništi,jer je njemu prvi čovjek i prava obitelj okrenula leđa. No Bog nije uništio ono što je jednom stvorio kao dobro.

          Zato joj je kao uzor pružio Svetu Obitelj Isusa, Marije i Josipa da oni usmjeravaju korake svake naše obitelji na putu prema vječnosti. Danas nam Bog koji poziva obitelj na vjeru doziva u pamet da je grijeh protiv Boga ujedno i grijeh protiv obitelji. Dok promatramo Svetu Obitelj, uputimo joj svoje molitve za sve hrvatske obitelji i obitelji svega svijeta.